Istorija Republike Srpske: Teorija zavjere, od neandertalca do Milorada Dodika

U Beogradu je održana promocija trećeg izdanja knjige “Istorija Republike Srpske”, na kojoj se desio verbalno-huškački incident između ultranacionalista i anarhista.

Po jednoj novinarskoj školi, na skup su upali neofašisti, koji su uzvikivali “sieg heil”, a po drugom viđenju, istorijsko srbovanje su prekinuli marksisti i anarhisti.

Prva vijest, ispostavilo se, bila je potpuno neistinita, jer zašto bi, za boga miloga, neofašisti prekinuli jednu svoju promociju.

 U amfiteatru je sjedila zlatna srBska desničarska mladež, okupljena oko organizacija “Nacionalni srpski front” i  “Sistem vrednosti”, koje su kanalisane udruge za djelovanje ultranacionalista na beogradskom Univerzitetu.

Na kraju krajeva, o tome ko su “napadači”, a ko “dobri posjetitelji promocije i branitelji tribine” najbolje svjedoči i izjava jednog od autora knjige Čedomira Antića:

 “Ne znam zašto bi neki fašista prekidao Peđu Markovića ili Čedomira Antića, ali znam zašto je neki anarhista to pokušao, a to je jer su nezadovoljni obavljanjem jednog posla, jednog zlog posla koji već deset godina obavljaju na Filozofskom fakultetu” – rekao je Antić.

Antić, očevidno, smatra da nema tog fašiste kojem bi smetali njegovi stavovi, stavovi iznijeti na promociji ili na silnim stranicama epskog knjiškog ludila nazvanog “Istorija Republike Srpske”.

Moja malenkost se apsolutno slaže sa Antićevim viđenjem incidenta. Njega su mogli počiniti samo neomarksisti, a promociju ljube i brane, dabome - fašisti.

Republika Srpska u kamenom dobu

Potpisnik ovih redova se potrudio pronaći, kupiti i (djelimično) pročitati ovo ridikulozno djelo, da ne morate vi. Nikada.

Prije prvog napada dijareje, čovjek shvata jednu istorijsku činjenicu, čitajući “Istoriju Republike Srpske”. Republika Srpska nije stara 25 godina, kako nam uporno govori Milorad Dodik i svita mu. Djeco, ukoliko budete tako nešto rekli vašem učitelju, nastavniku ili profesoru istorije, dobićete keca k’o kuću.

Vežite se! Republika Srpska je tu gdje jeste od doba paleolitika (starijeg kamenog doba). O tome svjedoče, piše u knjizi, paleolitska naselja na teritoriji Laktaša, Prnjavora, Dervente, Teslića i Doboja.

“U spomenutim paleolitskim naseobinama, su po svoj prilici živjele zajednice neandertalaca koji su se, uopšte izgleda najduže održali na prostoru Balkana…”

(str. 34)

Nakon toga, iznebuha dolazi Rimsko Carstvo. A, evo šta veliki Plinije Stariji veli o Republici Srpskoj:

“O tim narodima malo zavrjeđuje da se kaže, a ni njihova imena nije lako izgovoriti”

(str.33)

Sad bi se neki antisrBski crv zapitao, kakve veze imaju paleolit, neandertalci i Plinije sa Republikom Srpskom? Dabome da imaju! Republika Srpska je tamo gdje je njena teritorija, a njena teritorija je i prije kamenog doba bila tu gdje jeste. I da se naprave obimnija istraživanja, posve sigurno bi se ispostavilo da su još gore pomenuti neandertalci, negdje oko 13 hiljada godina prije nove ere, imali konstitutivnu sjednicu negdje poviše sadašnjeg Doboja, na kojoj je dogovoreno stvaranje Neandertalske Republike Srpske. Zna to i tandem Antić-Kecmanović, samo nisu htjeli bez čvrstih dokaza iznositi ovu tezu.

 A, šta je sa Plinijem? Svi znamo da je Plinije Stariji zli Latin i Sorošev plaćenik. On jeste rekao kako se malo zavrjeđuje govoriti o ljudima čudnog imena, ali zar upravo to nije dokaz za postojanje Srba i Republike Srpske još u doba Starog Rima?!

Kad se istorija piše po receptu za kolače

E, sad slijedi  jedan smrtonosno dug pasaž od 300 strana ili ¾ knjige u kome se prosječan srBski nacionalista iživljava nad papirom, zdravom pameću i istorijom. Tako je, primjerice, Drugi svjetski rat, konkretnije Narodnooslobodilačka borba predstavljena kao “građanski rat”. Ovo je, mora se priznati, posve novi nominalni pristup Drugom svjetskom ratu. A, za isti reći da je građanski, još je nečuveno u povijesti. Četnici su predstavljeni kao dobroćudna vojska u otadžbini, kojoj je jedini grijeh lošiji marketing od partizanskog. Čak se na par mjesta, u duhu punog revizionizma, četnici pominju tek kao nedužne partizanske žrtve:

“…Tokom narednih mjeseci poubijan je veliki broj četničkih komandanata i bogatijih seljaka, koji su podržavali stari poredak”

(str.180)

Period poslije Drugog svjetskog rata je, prema pisanju autora, zapravo, prelazni period, u kojem je Republika Srpska čamila u Bosni i Hercegovini, uživala u Jugoslaviji i sve čekala na Radovana Karadżića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, ne bi li se nakon onog svijetlog paleolitskog doba osamostalila. Posebno je perverzno uopštavanje i generalizacija zločina u toku rata:

“Građanski rat je posebno tokom prvih mjeseci u mnogim slučajevima postao brutalna i nečovječna međunacionalna borba, u kojoj su pored dobrovoljaca na svim stranama učestvovali i pojedini kriminalci. A, brojne civile žrtve bile su najviše muslimanske, ali približno učešću u nacionalnoj strukturi BIH.”

(Str. 307)

Dakle, “istoričari” broj bošnjačkih žrtava pravdaju brojnošću jednog naroda, a ne brutalnošću zločinaca?!

E, sad, malo je nezgodno zdravom razumu, ili bilo kakvom razumu objasniti, kako to, majku mu, da se u knjizi od 517 strana zvanoj “Istorija Republike Srpske” narečena Republika Srpska pojavljuje na svega 100 strana?! Ali, nemojte biti na kraj srca.

Po jednostavnoj recepturi 5/4 nacionalističke povijesti i 1/5 seminarskog rada na temu- Dodik i priključenija, desperadoski tandem Kecmanović-Antić, sakarbudžio je svoj esejčić, uredno ga zapakovao, naplatio, izdao prvo u luksuznom povezu od 300 primjeraka, pa malo jačem, na engleskom jeziku, da ga valjda čitaju teoretičari zavjere diljem svijeta i, sada, na koncu, u tiražu od 30 hiljada primjeraka aplicira glupost na široke narodne mase.
Dodikova decenija ili onaj metar drva zbog kojeg je šuma za knjigu posječena

Stvaranje i egzistiranje Republike Srpske, koncentrisano je oko jednog, naizgled malog, ali suštinski najvažnijeg poglavlja - Dodikova decenija! Prije toga, paljanski “heroji“ stvorili su, kako je ranije rečeno, već stvorenu Republiku Srpsku, pa se onda pojavio Milorad Dodik. Mecenu je valjalo nagraditi jednim podnaslovom i najzvučnijim imenom u knjižurini.  Gotovo ekstatički kliču “objektivni i nepristrasni” povijesničari:

“Najveće zasluge za preokret, pripale su Miloradu Dodiku, lideru parlamentarne većine, koji je poslije šest godina opet postao premijer.”

(str. 363)

Dakle, opskurni tandem 2006. godinu uzima kao početak Periklovog doba za svo zapadno Srblje. Uz klinac realnosti i zdravoj pameti. Tada je Dodik drugi put, kao premijer, došao na čelo ovog entiteta, uzeo nacionalističke kajase i poveo narod u srećniju budućnost. A, kako znamo da je srećnija budućnost? Nije li ovo knjiga o prošlosti?

Pa, jednostavno, Kecmanović i Antić se bave i futurologijom. A u svojim fildžanima iz Beograda i Banjaluke vide sljedeće. RS nezaustavljivo srlja u napredak, poslije održanog referenduma, biće ih još, ako Mile i bog daju, a u zemlji, kako nazivaju entitet, cvjeta cvijeće.

“…socijalno-ekonomska situacija u Srpskoj je stabilna i blizu nivoa prosjeka drugih zemalja u regionu, a budžetska davanja za zdravstvo, prosvjetu, bezbijednost, čak su i iznad prosjeka i isplaćuju se redovno.”

(str.387)

Autori ovu treši-bajku zaključuju “mudrim” mislima kako sve mora biti u drugom planu u odnosu na “patriotske teme”.

Knjiga od koje smrdi kiseli kupus

Samo ovlaš prolazak kroz ovih 520 strana hartije, kroz ova slova, kroz ove pasuse, nadnaslove i naslove, daje čovjeku djelimičan uvid u snagu gluposti i svu tragikomediju našeg postojanja sa ovakvom “istorijom” i “istoričarima”. 800 grama čiste gluposti.

Naprvo, na koricama je nesrećni Gavrilo Princip, koji se kao Mladobosanac borio za internacionalnu zajednicu, za ideju jugoslovenstva, protiv klasnih tlapnji i ugnjetavanja. Samo poređenje Gavrilovo sa Radovanom Karadžićem je pljuvanje u lice čitavom jednom narodu. Primjerice, evo kako “povijesničari” vide Mladu Bosnu:

“Pored uvođenja sloboda i socijalne jednakosti po ugledu na Kraljevinu Srbiju, tražili su socijalne slobode, nadahnuti idejama ruskog narodnjaštva…”

(str. 139)

Jedino što urliče iz vas je - Za koji klinac i o čemu ovi ljudi pišu?

Sa druge strane, čitav narativ je kombinacija teorije zavjere, populističkih i nacionalističkih lakih nota i uvlačenja u stražnjicu ktitoru Dodiku.

Ovih bezmalo kilogram papira može poslužiti za pritiskanje kupusa, za nivelisanje ormara, namjesto manjih utega, možete gađati i ozbiljno povrijediti njome kakvog dušmanina, možete je pokloniti ruskim bajkerima, tetki iz Bačke Palanke, možete…sve u svemu, žali bože šume, te silnih polufabrikata i PR novca uloženog u ovu blasfemičnu pseudoistorijsku ludost.

“Istorija Republike Srpske” je upravo zarobljenik srpskog nacionalističkog narativa negdje između ultranacionalizma i nekog neodređenog anarhizma. To je fabrikovana, izmaštana povijest države KOJA NE POSTOJI!

Autori su pokušali nešto što kao entitet jedne države egzistira 25 godina, pretvoriti u državu staru 3 milenijuma. Koliko je ovo nevjerovatno, nadrealno, tragikomično, sami zaključite.

I, šta možemo naučiti iz ‘Istorije Republike Srpske” Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića? Osim da je dobro biti sluga raznih mecena, osim da je lijepo biti ksenofob, osim da je uljudno i ljudski fabrikovati istinu…NIŠTA VIŠE!

I zato je moja greška. Ne pritiskajte kiseli kupus ovim kupusom od hartije i olova. Samo će još više da smrdi.

Preuzeto sa portala Buka

(zurnal.info)