Teško je biti kolumnista, ali sto maruna je sto maruna

Ima raznih nepogoda na ovom dunjaluku. Jedna od bizarnijih je – biti kolumnista. Toliko uzaludne vike, toliko lažne, neutemeljene slave i toliko nesnosne mistifikacije teško je naći u bilo kom drugom esnafu.

Kao prvo, kolumniste je iz nepoznatih razloga zapalo da budu pametniji od drugih, što je – za početak – jedan od najvećih skandala koji prate ovo nečasno zanimanje. Naš posao je da prosipamo pamet, radimo na tome 24 sata dnevno, ali – priznat ćete – teško je biti pametan baš svake sedmice. Neke od pametnjakovića, kojima biznis dobro ide i primaju narudžbe sa svih strana, zapala je sreća, a ovdje bismo to prije nazvali prokletstvom, da budu pametni po dva, tri puta sedmično. Pa to je užas. To je nepodnošljivi užas. Čovjek može biti pametan uvrh glave jednom, urijetko i dvaput mjesečno, ali to su već ekstremi. Najčešće se desi da uvaženi kolumnista jednom u mjesec i po odvali nešto pametno, a ostalo su ćorci. Dobar kolumnista na svaka tri ćorka ispali još i po jedan zapažen tekst. Mi ostali taj zapaženi ispalimo nakon četiri, pet ili čak šest ćoraka. Onaj pametni Boris Dežulović shvatio je da ne možeš biti pametan u kontinuitetu, pa je izabrao da bude duhovit. I tako podigao prosjek sebi, ali i ostalim kolumnistima.

Kao drugo, kolumnisti su u startu hendikepirani. Za razliku od zubara, inženjera, meteorologa, astronoma, astrofizičara i biogenetičara, koji griješe u potaji, daleko od očiju narogušene javnosti, kolumnista svu svoju bijedu demonstrira javno, pred svima. Doktor prepiše pogrešan recept, ubije pacijenta i jebaji ga. Dešava se, moždani udar, nismo mogli ništa. A našim glupostima nadahnjuju se mase. Kad se zajebemo, kad nešto zabrljamo, ljudi posvećuju sijela tim brljotinama. Kad smo dosadni, uljepšamo im dan, jer se imaju na kome iživljavati. Kad ne pogodimo, svi gađaju nas. Kad udarimo u neku dvosmislenu tezu, koja može i ovako i onako, svi izaberu onu lošiju, ili štetniju verziju, kako bi nam pili krv na slamku. Kad nas grde, to urade na sva zvona, u komentarima ispod teksta: “Ozrene, odvojih svoje predragocjeno vrijeme radi najlošijeg teksta koji sam ikada pročitala. Maida.” A kad nas hvale, procijede nam na uho, da niko ne čuje: “Nije ti loš onaj tekst”. Pazite, nije čak rekao ni da je dobar, (a Bože sakloni ocjene odličan) nego – nije loš!

E kako je to bilo divno u Titino doba, sve drukčije od ovog danas. I sve onako kako bi odgovaralo nama kolumnistima. U jednoj mostarskoj brijačnici, onih (onih!) sedamdesetih, između uokvirenih fotografija Duška Bajevića i Envera Marića stajao je isto tako uokviren natpis: AKO STE ZADOVOLJNI, KAŽITE DRUGIMA. AKO NISTE, KAŽITE SAMO NAMA.” A ovo danas sve se izvrnulo. Nezadovoljni vrište na sav glas, zadovoljni nas hvale u sebi. Ili, u najboljem slučaju, šapatom. A da ne pričamo o tome da na jednog zadovoljnog šaptača kolumnistima dođe deset nezadovoljnika. Pa gledaj kako ćeš preživjeti toliko rikanje. I još samo nešto: Maida, ti se žališ, a samo si morala pročitati taj tekst. A šta misliš kako je meni, koji sam ga uza sve to morao još i napisati?

Kao treće, ljudi misle da kolumnisti mlate lovu, da više ne znamo šta ćemo od para. E pa samo da znate, kolumna se plaća od sto maraka do sto eura. Trebalo bi ih napisati pedeset mjesečno (kolumna i po dnevno) za iole pristojan život. Zato smo mi kolumnisti nesrećni ljudi. Nemamo peneza, a svi misle da se gušimo u njima. Zato naša nesreća izbija u našim tekstovima poput poplavljene kanalizacije, zato smo neviđeni fekalci i zato svi kolumnisti odreda tezgare: drže predavanja, uređuju modne magazine, pišu scenarije za tv-emisije, voze taksi, osnivaju nevladine organizacije, pišu muzičke recenzije.

Kao četvrto, lako je na početku, napišeš pet, deset, trideset tekstova. Ali šta ćeš kod pedesetog? Događaji se ponavljaju, krize regeneriraju, sve je isto kao lani, preklani i zaklani, a ti moraš napisati tekst o toj kontinuiranoj istosti i još po mogućnosti biti nov, svjež & originalan. Pa kako, u pičku materinu? Ka-ko?

Kao peto, dotaknimo se i površnosti, što je sastavni dio posla. O čemu god da pišeš, uvijek se nađe neko ko o predmetnom slučaju zna više od tebe i taj pametnjaković – budi siguran u to – samo čeka da razglasi koliki si šupak, koliko ne znaš i kakve kapitalne gluposti valjaš. Ovaj je potpisnik nedavno upotrijebio citat u kojem se tvrdi da avion polijeće slučajno. Uslijedilo je ljutito pismo aviomehaničara koji mu je održao pravu pravcatu lekciju iz potisne snage, aerodinamike i konstrukcionih karakteristika Boeingovih motora. A ja se samo malo mislio našaliti.

Kao šesto, a pitate li se ikad kako je tek živjeti s poražavajućom spoznajom da si jedan od najnečitanijih autora u regiji? A i šire. Pet klikova, pa deset, onda 12, pa 23 (oho ho!), pa onda opet pet. Samo da znate, sve ispod 20 – to je uža familija. A ono preko dvadeset – e to je dalja rodbina. Šta radim, po čitav dan visim na mobitelu: “Jesi li lajkao?” “Nisam, rekao sam ti da cijeli dan imam predavanja.” “Ma kakva predavanja, čovječe, trči kući i da si odmah opalio lajk. Hoćeš da ostanemo bez tezge, a? Od koga ćeš onda svake večeri moljakati tri marke?”

Kao sedmo, biti kolumnista, nema težeg zanimanja danas. To znači stati ogoljen pred publikum i prepustiti se kolektivnoj razjarenosti. I ništa ti neće oprostiti: ni što si najnečitaniji autor, ni što se kvariš češće od onog Končarevog talgo voza, ni što si neduhovit, šupalj, dosadan. Da, teško je biti kolumnista, teško i preteško, ali sto maruna je sto maruna…

(zurnal.info)