Tumaranja bespućima povijesne zbiljnosti

Trenutak u kojem sam potpuno shvatio kakav je čovjek Predrag Lucić dogodio se sasvim slučajno. Mislim da je to bilo 2008. godine. Tad sam još uvijek živio u Splitu. Predrag i ja smo se vraćali s Goranovog proljeća, koje se te godine održalo u Varaždinu. Po nas je na splitski autobusni kolodvor došao vozač iz Ferala i sa sobom donio svježe tiskani novi broj legendarne novine. Bio je to, kako se kasnije ispostavilo, jedan od posljednjih brojeva tog lista. Vozač je vozio prema Splitu 3 gdje sam tada stanovao. Predrag se odmah uhvatio listanja novog broja. Gledajući ga kako pomno zagleda novinu primijetio sam kako mu oči, dok lista Feral, nekako posebno sjaje. Bio je to onaj iskreni dječački sjaj, čista nepatvorena strast i ljubav.

Dobro sam znao taj pogled. Isti takav pogled sam i sam imao dok sam listao prvo izdanje Kolapsa. Imali su ga i Nedim i Mehmed. Ali to da ti oči sjaje istim tim sjajem i nakon dvadesetak godina izdavanja i pravljenja lista je ipak posebna fora.

Strast Predraga Lucića prema novinama i poslu kojim se bavi kuriozitet je na ovim prostorima. Kad sam kod odraslog čovjeka vidio taj dječački pogled, tu iskrenu ljubav, shvatio sam koliki je rokenrol bila cijela priča o Feral Tribuneu. Feral je, zapravo, jedan od najbitnijih rokenrol projekata svih vremena na ovim prostorima. Pobuna u čistom obliku, žestoko rokanje i rolanje pokrenuto od strane nekoliko klinaca sa splitskih ulica. Naprosto, to je opasno dobra priča...

(Nastavak u četvrtak)

Marko Tomaš