DAN SLOBODE MEDIJA: Tužbe za klevetu postale su metod polaganog ubijanja nezavisnih medija

Raznovrsne su metode pritiska putem kojih se pokušavaju “disciplinovati” novinari i mediji u BiH.  Na udaru su posebno oni koji objavljuju istraživačke sadržaje o različitim nezakonitim postupcima političara ili osoba koje uživaju njihovu zaštitu. Kada se tome pridoda neujednačena sudska praksa i pravosudno nerazumjevanje novinarskih formi, političari mogu da likuju - pronašli su izuzetno efikasan način pritiska na medije.

Neposredno nakon usvajanja Zakona o zaštiti od klevete prije 15 godina, zakonodavci su uvjeravali da na taj način namjeravaju zaštititi medije i novinare od krivične odgovornosti. Uvjereni u to ili ne, iz pravosudne su zajednice nagovještavali su kako presude i eventualne novčane kaznene nipošto neće biti sredstvo putem kojih će mediji i njihovi zaposlenici biti lišeni finansijske egzistencije. Uvjeravalo se da čak i eventualna izrečena netačnost neće biti razlog za osuđujuću presudu ukoliko je pisanje bilo nezlonamjerno i bazirano na uvjerenju novinara da posjeduje tačne informacije.

U današnjoj praksi to što je medij objavio istinu, nije garancija da neće biti osuđujuče presude za klevetu. Također, samo nekoliko presuda od po par hiljada maraka, prijetnja su finansijskog kolapsa medija i njegovih uposlenika.

DUŠEVNA BOL IZNAD ISTINE

Ilustrativan je primjer gašenja sedmičnog magazina „Slobodna Bosna“.

Pritiske putem tužbi za klevetu sada “proživljava” i magazin “Žurnal” koji je među malobrojnim medijima svojim istraživačkim temama o korupciji u svim segmentima bh drštva, postao “trn u oku” političkom establišmentu i njegovim poslovnim partnerima. Odštetni zahtjevi od tri pa do pedeset hiljada KM svojevrsna su prijetnja ovom, treba znati, neprofitnom mediju.

“Ako novinari i urednici u strahu od kazni i naknada štete ne objavljuju informacije koje javnost ima pravo znati, može se govoriti o „zamrzavajućim učincima“ sudskih postupaka za slobodu medija. A to je već znak za uzbunu i upozorenje da nešto hitno treba promijeniti ili u zakonodavstvu ili u sudskoj praksi,” stav je u ovoj oblasti iskusne odvjetnice iz Hrvatske Vesne Alaburić.

“Sve veći broj tužbi za klevetu, može ukazivati da živimo u „osjetljivom“ društvu, u kome su najveći broj oštećenih javne ličnosti, koje ne prepoznaju vlastitu odgovornost i spremnost za javnu kritiku. Nije rijedak slučaj da su tužbeni zahtjevi previsoko postavljeni i neusklađeni sa praksom evropskog suda,” tvrdi advokatica iz Bijeljine Biljana Radulović.

Naravno, ne treba idealizirati sve novinare i medije, ali ne treba ni šutjeti na sudove koji presuđuju pod političkim pritiskom te utjecajem ponosioca tužbe. Od novinara se zahtjeva tumačenje potpuno irelevantnih dijelova teksta, a u drugi plan stavlja inicijalni razlog a to je pojam javnog interesa.

Praksa iz sudnica ukazuje da pojedine sudije u postupcima po tužbi za klevetu “preskoče” razmatranje da li je zaista postojala kleveta te raspravu usmjere isključivo na “duševnu bol” na koju se uglavnom poziva podnosilac tužbe.

Tu je posebno, uslovno rečeno, “zanimljiva” uloga sudskih vještaka, koji psihijatrijsko vještačenja tužitelja obavljaju nekada i po godinu dana nakon objavljivanja teksta koji je uzrok “duševne boli.”

Uočljivo je kako su ti nalazi gotovo do riječi identični. Primjera radi, u jednom je nalazu vještak ustvrdio da je tužitelj “ bio uznemiren, pio je tablete, danima sa lošim raspoloženjem.” Vještačenje je radio 10 mjeseci nakon podnošenja tužbe, a upitan o detaljima vještačlenja, samo je odgovorio kako je napisao ono što mu je tužitelj rekao!?

NAZIRANJE SVJETLE TAČKE

Argumentacija sudova jeste da su oni “pretrpani”, pored ostalog, i brojnim tužbama po osnovu Zakona o zaštiti od klevete. Istovremeno, ne postoji primjer da je bilo koja tužba po tom osnovu odbačena nakon dostavljanja argumentiranog i dokumentacijom potkrijepljenog odgovora novinara i medija na tužbu.

Praksa je uvjerila da čak kada tužitelj nema niti jedan argument u tužbi osim već famozne “duševne boli” tužba bude prihvaćena.

Postoje nagovještaji, barem od dijela pravosudne zajednice da će bh sudovi i sudije početi konačno sve više primjenjivati praksu Evropskog suda za ljudska prava kako bi bila zaštićena sloboda govora te smanjili politički priitisci.

“Granice prihvatljive kritike su šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatnih osoba. Političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njene riječi i djela…i u skladu sa tim mora iskazati veći stepen tolerancije,“jedan je od stavova koje je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu „Lopez Gomez da Silva protiv Portugala“.

Pri tome ne treba biti preveliki optimista pa povjerovati da političari neće pokušavati brojnim tužbama i velikim odštetnim zahtjevima osujetiti pisanje koje se temelji na otkrivanju njihovih nezakonitosti i pratećih aktera.

Novinari neupitno trebaju da poštuju kodeks, ali ne i da epilog tužbe po kleveti zavisi od nadležnog suda, potom predmetnog sudije te do količine moći tužitelja. Ukoliko je egistencija novinara i medija ugrožena zbog neujednačene sudske prakse i proizvoljnog tumačenja principa slobode izražavanja, pravnim riječnikom rečeno, ima osnova za sumnju da je Zakon o zaštiti od klevete umjesto promocije slobode govore i zaštite istinski oklevetanih, postao tek sredstvo za gašenje vlastima “nepodobnih” medija.

(zurnal.info)