U MUZEJU TRANZICIJE: Od čega su izumrli radnici?

Sasvim slučajno, u osamdeset šestoj minuti drugog poluvremena jugoslavenske državne zajednice, pet godina prije takozvanih demokratskih promjena, i to na prvomajski praznik rada, po prvi put sam ugledao ovaj čudni svijet.

JAGNJEĆI MUTANT

Kao mlađi sam na prvomajskim proslavama ovu podudarnost mog rođendana i praznika rada rado objašnjavao s mojom sklonošću radu od najmanjih nogu, dok su ju moji prijatelji radije objašnjavali dosjetkom da je motivacija moje žurbe da se rodim bila u mirisu roštilja i piva s derneka na posavskim livadama.

Kako god, čim sam postao bar malo svjesniji vlastite egzistencije i svijeta u koji sam rođenjem bačen, sve te rođendane koje sam slavio shvaćao sam kao miljokaze na mom životnom putu, kao prilike za refleksiju, za sabiranje fragmenata svoje prošlosti, svog života, kako bih nekako utvrdio kojim to putem idem, zašto, ima li nešto po čemu sam na ovom svijetu jedinstven, bitan, ili je sve samo plod grubog, pukog slučaja?

I razni blagdani i praznici koje običavamo slaviti su upravo prigoda za refleksiju, sabiranje fragmenata kako našeg vlastitog postojanja tako i postojanja naše zajednice. Prilika da utvrdimo gdje smo, tko smo, kuda idemo, zašto idemo, ima li sve to skupa nekog smisla. Ljudi se za blagdane i praznike okupe na zajedničko blagovanje, a onda pričaju o onome što se već dogodilo, sjećaju se najboljih i najzanimljivijih trenutaka, prepričavaju ih i predviđaju budućnost.

I ovogodišnji Prvi maj, praznik rada i radnika je savršena prilika za jednu refleksiju, sabiranje fragmenata, potragu za odgovorom što se to dogodilo s radom i radnicima u zadnjih nekoliko desetljeća u Bosni i Hercegovini i njezinoj ex-jugoslavenskoj okolici.

Pri tom, da najprije uvedem jednu kraću digresiju, ne mislim na prvomajsko sabiranje fragmenata kakvo je u jednom svom tekstu opisao Andrej Nikolaidis. On nam tako priča o nostalgičnoj grupi iseljenika iz bivše Jugoslavije koji su u Nizozemskoj odlučili za Prvi maj okrenuti janje. Za tu svrhu pronašli su lijepu livadicu gdje će poigrati nogomet dok se janje ispeče. Na livadici je tekao potočić, idealan za hlađenje piva. U obližnjem šumarku pronašli su i odlično drvo za ražanj. Sve je bilo spremno, osim – janjeta. U Nizozemskoj nisu nigdje mogli kupiti janje. Pa su se snašli tako što su u nekoliko mesnica kupovali dijelove janjeta. Na kraju su sabrali fragmente, žicom spojili dijelove janjeta i nabili frankensteinovsku kreaturu na ražanj, sve da se prvomajska tradicija ipak nekako očuva.

Ovdje se radi ipak o drugačijem sabiranju fragmenata.

TRI OSMICE

Najprije nešto o samom Prvom maju. Priča s Prvim majem i praznikom rada počinje sa štrajkom desetaka tisuća bezdušno iskorištavanih radnika u Chicagu 1886. koji su zahtijevali svoja prava tražeći tzv. „tri osmice“: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Štrajk je rezultirao smrću više od 200 radnika, a osmero ih je kasnije pogubljeno.

U spomen na ovo krvoproliće, na prvom kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da će se Prvog maja svake godine održavati radničke demonstracije. Već sljedeće godine taj datum postaje Međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. Zanimljivo da se Prvi maj počeo obilježavati u Meksiku, te da ga Amerikanci nisu nikad prihvatili, najviše zbog kasnijeg isključivog povezivanja praznika s komunizmom. U komunističkoj Jugoslaviji Prvi maj je bio važan državni praznik, zbog (ideološke) važnosti radničke klase.

Upravo zbog omiljenosti Prvog maja u komunizmu, u novonastalim antikomunističkim nacionalnim društvima postoje glasovi protiv proslave Prvog maja, katkad i s fantastičnim obrazloženjima. Tako se npr. na „Dnevno.hr“ može pročitati upozorenje da ne „slavimo praznik rada jer na taj način nesvjesno slavimo Sotonu“?! Navodno je za sve kriv rimokatolički svećenik Adam Weishaupt – porijeklom naravno Židov – koji se odao vještičarenju i sotonizmu, a zatim osnovao društvo iluminata, za čiji je blagdan navodno uzeo svoj rođendan prvi maj (što je izmišljotina, jer Weishaupt je rođen 6. veljače). Opet navodno, iluminati stoje i iza radničkih demonstracija u Chicagu, što sugerira kasnije veličanje praznika rada od strane komunista...

Zaključak teksta je također bizaran: „I u Hrvatskoj se taj 'praznik rada' slavi masovno i obiteljski što se u potpunosti kosi s naučavanjem Božje riječi koja jasno kaže 'radi šest dana a sedmi dan odmaraj', što bi značilo da smo dobili jasnu zapovijed da je praznik rada svaki 7. dan u tjednu“. Po ovoj logici nijedan crkveni blagdan ni državni praznik koji ne pada u nedjelju ne bi se smio slaviti i ne bi trebao biti neradni dan.

Nakon ovog kratkog fragmenta o povijesti praznika rada – s kraćom digresijom u budalaštine paranoičnih umova – valja nam se zapitati:

Što je od ostalo od sve te prvomajske simbolike radničke borbe za bolja prava na prostorima bivše Jugoslavije?

Malo toga.

Dio po dio te simbolike je kroz povijest izumirao. Posljednji na listi za skoro izumiranje preostali su – sam rad i radnička klasa. Nikad rad i radnici nisu na ovim prostorima bili toliko potpuno prezreni i ugroženi kao danas. Mjesto rada zauzela je „snalažljivost“ (eufemizam za bogaćenje neradom i krađom, ratno profiterstvo, pljačkašku privatizaciju, šverc ili članstvo u vladajućoj stranci), a ideal radničke klase zamijenjen je idealom „tranzicijskih pobjednika“, tipa čovjeka kojeg u „Knjizi o Tari“ lijepo opisuje Zdenko Lešić:

„Seoska propalica, neradnik i besposličar, bez škole i zanata, mutivoda i prelivoda, špekulant i švercer, spreman na najraznovrsnije ujdurme i mućke, čovjek kome je motika teška a knjiga mrska, dočekao je u ovom nacionalističkom bezumlju svojih pet minuta, digao se visoko – on je sve, i štap i vlast, i pop i popadija, niko kao on i niko iznad njega.“

ŽRTVOVANA SREDNJE KLASA

Žrtva uspona ovog tipa čovjeka na vlast je skoro izumrla srednja klasa stanovništva, koja je od relativno visokog životnog standarda prije rata, danas završila u siromaštvu.

Tako je u BiH došlo do enormne polarizacije na 5% bogatih, 25% situiranih i 70% na razne načine, siromašnih građana. Tvornice su obezvrijeđene i pokupovane od strane ratnih dobitnika za desetine puta niže od njihove vrijednosti i to sa samo 10% gotovine, a ostalo za jeftine certifikate. Sva obećanja o investiranju i zadržavanju radnika u privatiziranim poduzećima i oživljavanju proizvodnje su izigrana. Mjesto toga radnici su završili na ulici a imovina rasprodana. Nije došlo do oduzimanja ratne dobiti od ratnih i poratnih profitera (kao što je urađeno poslije II. svjetskog rata) pa se kapital gomilao i upotrebljava se pored za kupovinu poduzeća i za luksuzan život.

Tako je došlo do strašnog socijalnog raslojavanja: dok veliki broj stanovnika živi u bijedi i jedva preživljava, pribjegava se i kontejnerima kao izvoru održavanja života, na drugoj strani jedan sloj je tako bogat da gradi vile s bazenima, vozi najskuplja kola, ljetuje u svjetskim mondenskim destinacijama i drži novce u svjetskim bankama.

Stopa nezaposlenosti u BiH je preko 40%. Daljnjom privatizacijom srednjih i velikih poduzeća pojavljivat će se novi viškovi radne snage. Nakon privatizacije će na ulici ostati 30 do 50% radnika koji su trenutačno uposleni. Siva ekonomija (koja podrazumijeva potpunu zdravstvenu nezaštićenost radnika, niže nadnice, duže radno vrijeme, ukratko, širenje mogućnosti eksploatacija radnika od strane „novih kapitalista“) je postala način života mnogih ljudi.

I oni pak koji rade su na razne načine poniženi i prikraćeni. Strahuju hoće li im ugovor biti produžen, a poslodavci koriste recesiju kao izliku za neprestano produživanje radnog vremena, nadoknađivanje fiktivnih gubitaka od ionako malih plaća radnika, ucjenjuju radnike na razne načine, ne prijavljuju ih, skraćuju im godišnje odmore, ne upisuju prekovremene sate (i za još na kraju dobivaju općinske i kantonalne nagrade za razvoj privrede!). Tko god se pobuni i digne glavu, dobiva „zahvalu za proteklu suradnju“, i uvijek ga ima tko zamijeniti – s obzirom na ogroman broj nezaposlenih – i to za sve manju plaću i neljudskije uvjete rada.

Mnogi će radnici Prvi maj proslaviti sa slabim nadanjima da će im možda biti isplaćena plaća od studenog ili prosinca prošle godine. Drugi su izgubili svaku nadu u bolja vremena, i taj osjećaj praznine i nesigurnosti zatrpavaju sve raskošnijim, glomaznijim, apsurdnijim i neukusnijim proslavama blagdana, praznika, vjenčanja, zaruka, krizmi, rođendana, krštenja, matura...

A što se tiče proslave Prvog maja, od radničke solidarnosti kojom se slavi ovaj praznik, preostala je samo solidarnost u konzumiranju mesa i alkohola, što lijepo opisuju stihovi prvomajske pjesme Dubioze Kolektiv:

„Proleteri kao jedan žure do cilja/ nozdrve golica miris roštilja/ U potoku hladi se par gajbi piva/ iz flaša se nateže rakija šljiva“, „Digla se čitava bivša Juga/ nećemo nikome biti sluga/ Neustrašivo derneči drug uz druga/ hrabro se mezi i složno se cuga“ i Nikog ne zanima ni klasna borba/ krcka u kazanu begova čorba/ Kakva revolucija i Pariška komuna/ evo deset ćevapa u pola somuna. Ostalo se polako gubi u posvemašnjem zaboravu.

PAMTIMO LI

Pamti li još itko velika bh. poduzeća u kojima je prije samo par desetljeća bila zaposlena većina radničke klase, pamti li itko lokalne tvornice i postrojenja od kojih su živjele većine stanovnika većine općina u BiH? Pamti li itko tko je bio Alija Sirotanović, uzor i heroj BiH? Pamti li itko vrijeme kad su mediji kao heroje veličali rudare i graditelje mostova i pruga, a ne zvijezde granda, mafijaše i „nove kapitaliste“? Pamti li itko da su ljudi živjeli od rada tvornica koje su danas ostale sablasno prazne, privatizirane, raspljačkane, poslane u stečaj, uništene? Znači li to još išta ikome?

Onako kako je meni djed nostalgično pričao o brojnim predratnim tvornicama, radnim akcijama na kojima se pjevalo, o skromnim ali zadovoljnim životima radnika, tako će jednoga dana, u nekom povijesnom muzeju bliže budućnosti, neki profesor povijesti voditi učenike do izloga s izumrlim vrstama.

Nakon izloga s dinosaurima, mamutima i pandama djeca će doći pred izlog u kojem će se nalaziti modeli ljudi u kombinezonima i žutim kacigama, prljavih ruku i prašnjavih cipela. Pričat će tada profesor radoznaloj dječici kako su postojala vremena kad su ljudi živjeli od rada svojih ruku, kako su ti ljudi nekoć čak imali svoje praznike koje danas više nema tko slaviti.

„Od čega su izumrli“, upitat će radoznala dječica, a profesor će im odgovoriti:

„Pomeo ih je komet tranzicije. Nestali su sa zemljom koju su izgrađivali. Isparili s dimom iz dimnjaka posljednjih tvornica. Isparili s dimom prvomajskih roštilja“.

Uz dozvolu redakcije prenosimo sa Prometej.ba

Oprema teksta je redakcijska

(zurnal.info)