Ufatili su me na foru da dođem u Nogometni savez

ŽURNAL: Godinama su navijači priželjkivali da se uključite u rad Saveza, kao predsjednik ili selektor. Zašto ste baš u ovom periodu odlučili da to i uradite?Koliko ste o tome razmišljali i šta je utjecalo na odluku?

OSIM: Imao sam onako poziva, što kažu “hajd dođi”. Koliko je sad to zvanično koliko nezvanično, to je druga priča. Ne mogu reći da nije bilo razgovora. Mada objektivno gledajući, to je bilo vrlo interesantno. Bosna, ko Bosna, osjećaš se kući, lakše je i ljepše raditi, ekipa ima potencijal... Zato kažem da Safetu može samo biti bolje, nikako gore, jer ova ekipa ima iza sebe i Portugal i Francusku, imaju iskustvo. Imat će vrlo vjerovatno i sve navijače... Velika je stvar da poslije tolikih neuspjeha u kvalifikacijama, imaš još uvijek raju iza sebe. Tu je najveća šansa Safetova. Moje mišljenje je da on malo pritegne, stisne, da nema izleta ala Spaha (Emir Spahić, op.a.). Da nema izjava u kojima se zalijeću, samo polako... Raja ko raja, vjeruje u sve. Raja je politici vjerovala, pa bude rat. Obećavali su neće biti rata, neće biti ovo, neće biti ono, pa se belaj desi. Šta sad, kome ću vjerovati? A svijet ne može živjeti sam od sebe, moraš nekome nešto vjerovati pa da bi živio normalno. Ako nemaš nekoga kome možeš reći da te slagao i prevario onda je teško živjeti. Život je, nažalost, takav.

A ja sam dugo razmišljao. Imao sam ponudu u Austriji, što je bilo logično na neki način. Imao sam “izvadušu”, ljudsku neku. Ne mogu ja biti vaš selektor ako nisam u Bosni, ne ide. To ne ide jedno s drugim. Tu sam se izvuko, što kažu. Poslije toga su me zvali u Beograd, čak i u Zagreb. Ja nisam htio da se vraćam na ove prostore.

ŽURNAL: Kako se sada osjećate u ovoj ulozi?

OSIM: Ovo je bilo... ufatili su me, što se kaže, na foru. Hajde reko, do sada sam odbijao sve pa da vidimo šta je to. Pogotovo što su rekli da je to neki komitet. Kada sam doznao ko su ljudi mislio sam da se možemo dogovoriti. Moram vam reći da je to jedna grupa ljudi koja je vrlo korektna. Da su Bosanci od glave do pete. Nemaju nikakvih naslijeđa ili opterećenja radi imena, krvi, krvnih zrnaca... iznenađujuće. Kada razmislim malo, onda i nije iznenađujuće jer tu ima igrača a igrači nikada nisu bili takvi. Tu su Faruk, Duško, tu je Sejo, tu je Darko, koji je isto igrač bio. I ja sam nešto igr'o. Niko od nikoga ne zazire, nema tu ljubomore... To je najveća vrijednost svega ovoga, što je polivalentno društvo i apolitično je. Ustvari je autentična grupa ljudi koja je baš multietnička, i po sastavu i po razmišljanju.

ŽURNAL: Znači da se niste pokajali zbog odluke?
OSIM: Nisam se pokajao. Čovjek mora biti malo i optimista. Jer kad živiš u fudbalu onda živiš zajedno s njima. Ja volim otići na trening i samo gledati. Imam utisak da i ja učestvujem, to je najljepše. Radio sam dugo taj posao pa onda sebe malo preispitujem. U razgovorima propitujem šta bi moglo bolje. A može bolje uvijek. Bez direktnog miješanja bilo kome. To je taj najbolji dio, da možeš normalno razgovarati. Ne razgovarati sa ciljem da nekome nametneš nešto, već bezazleno razgovarati da te ne boli glava od toga. Ljudi su vrlo otvoreni i pokušavamo da sve doznamo. Često puta i novinari prate umjetne neprijatelje iz drugih entiteta i onda se prihvata kao da imaš neke protivnike.

Ne vidim zašto bi neko strepio od nekoga jer radimo za fudbal. Ne dobija niko pare. Barem toga nema pa da kažeš ima neko interese.  Izmanipulisana je bila grupa igrača, to me Bog ne može ubijediti da nije tako, od novinara i ljudi koji su sjedili u fudbalskim tijelima... Oni bi trebali da igraju a ne da vode politiku. I šta njima smeta sad politika. Poslije utakmice sa Francuskom rejting nam je skočio. Sad umjesto dvije ponude da budeš sparing partner, sad imaš desetak. To je strahovit napredak. To je sve novac koji se dobija a mi ga nemamo. Taj novac ne može neko strpati u džep, niko nema kontakta sa tim živim parama.

Pogledajte sad ovaj kamp u Međugorju za djecu. Ja sam sada razgovarao sa gazdom, nije baš prijatno razgovarati sa čovjekom koji živi od toga, koji je to napravio, da smanji cijenu, da popusti za pet-šest hiljada. To jest velika para za normalan svijet, i njemu je jer on živi od toga. Sada se pojavi Savez i kuka vječito, nije to prijatno. Meni je više “dovde” da kucam na vrata. Da si prava reprezentacija ne bi ni imao potrebe, dolazili bi drugi tebi a ne ti njima.

Čim je prošla utakmica sa Francuskom, za Portugal je bila velika potražnja, televizijska, radijska... To je prilika, ako si dobar trgovac, ako nisi dobar onda nećeš ni zaraditi. Ja nisam od trgovine neke ali me baš interesovalo šta se dešava. Da vidim zašto su ti igrači bili protiv Zenice, protiv Koševa i ove garniture koja je bila prije nas. Da li je to baš tako jednostavno, te pare uzeti i skloniti. Da ne kažem ukrasti. Ne izgleda to baš tako jednostavno kao što se priča. Kako? Znam ja da postoji hiljade lopovluka. Možemo mi sad naručiti ovdje šampanjac pa popiti, pa ja mogu potpisati pa ćemo nas dvojica podijeliti cijenu. To svak' zna. To je lopovluk, ako smo dotle došli.

Napravili smo jednu vrlo neugodnu situaciju i sebi i fudbalu i igračima takvim ponašanjem jer se sve može i ne mora, da svak negdje otima pare... To je imidž koji nam ne odgovara, nikome.

ŽURNAL: I koji je jako teško promijeniti.
OSIM: Teško se podnosi i teško se živi s tim. Ne možeš proći ulicom od priče, lopovi, ovo, ono... Dovoljno je da igrači odu s ubjeđenjem da ih je neko pokrao iz Saveza, to je već belaj. Treba sve biti transparentnije i iskrenije. Treba se bolje poznavati međusobno. Kada ljude znate onda nema iznenađenja. Ja mogu sa Farukom da se posvađam jer ga dobro znam, njemu mi je lakše reći stvari kojima drugima ne bih rekao. Jedino tako možeš otići korak-dva. Safet isto. Ne libe se oni puno da kažu nešto što misle da je bolje. Neka kažu, jedino tako možemo napredovati.

ŽURNAL: Puno se stvari promijenilo u Savezu...
OSIM: Više je čišćih ljudi ovdje nego što je bilo...

ŽURNAL: Da li je pretjerano reći da je 2011. bila godina spasa za Nogometni savez i bh. nogomet?
OSIM: Jeste malo... Ne bih ja govorio o spasu jer fudbal sam sebe spašava svakako. Ova nam je godina bila prekretnica, godina istine. Da vidimo i da možemo i da ne možemo. Od toga ne možemo pobjeći. Imao si jednu Francusku, gdje si pokazao sve šta možeš. Što je enormno pozitivno iskustvo. S druge strane si imao Portugal koji ti je ponovo zatvorio oči, što kažu da vidiš i šta ne možeš, a ne vidiš ako zatvoriš oči. A ne bismo smjeli zatvoriti oči pred takvim stvarima. Ako nam ove godine to nije bilo dovoljno onda ne znam kad će. Treba biti malo mirniji, staloženiji, minuciozniji, što kažu. Sve što radimo treba raditi do u detalje. Ružno bi bilo zapostavljati Grke i Slovake, to je opasno po život. A igrači to tako prihvataju jer se lakše prihvataju stvari koje izgledaju lagano. Zaborave da ima tamo isto igrača. Što je najgore, njihova sportsta kultura je sigurno na višem nivou nego naša. Toga se treba čuvati, da na tom planu ne padnemo. A bojim se da smo tu možda i najtanji. Da se igrači ne naljute ako pročitaju to što sam rekao. To je pamet, ne zalijetati se, ne pričati budalaštine.

ŽURNAL: Mnogi navijači vjeruju i žele da vi donesete taj dio u reprezentaciju, smirenost i pripremu...
OSIM: Mir se unosi ponašanjem, bez ekscesa, velikih najava, frke... Pokušavam da se direktno ne miješam. Ne daj Bože da ja Safetu nešto kažem, da mu se miješam u posao, neću. Čovjek pokušava da radi svoj posao a može ga raditi samo ako ima svoj mir i samostalnost. On je karizmatičan tip koji je bio igrač bio, ima iskustva trenerskog, odmjeren je i to je vrlo bitno. Naredna godina bi trebala da mu ide u prilog, njemu najviše. Svi mi izvlačimo iskustvo ali za igrače i selektora je protekla godina bila najbolja. Bilo je i ranije tih prilika ali nije ovakvih. Teško učimo, ne ide. To mene ljuti. Ljuti me što se igrači ne mijenjaju. Oni se mijenjaju u negativnom smislu, a to nam ne treba. Nemojte obećavati ono u što niste sigurni. Ovaj narod je toliko izvaran da mu je više do'vde svega. Nemojte još vi, jer vas vole. Jer ako ih i vi prevarite onda više nemaju koga. To je ono što bih volio da prihvate ako mogu. Koliko hoće jer njima je lakše živjeti ovako, kao vedeta, vozati auta, tapšu ih po leđima...

ŽURNAL: Koliko ste emotivno doživljavali svoj rad i utakmice?
OSIM: To malo ljuti, te stvari u Savezu. Pogotovo ako čitaš i vjeruješ onome što piše. Te za Muniba, te za Kureša... onda se pitaš kako su ti ljudi došli u Savez. Bilo je tu verziranijih ljudi, pošteno govoreći, da ne bude ono ko je jamio jamoi, a izgleda tako je bilo. Ljudi koji nisu imali iskustva u fudbalu su došli.

ŽURNAL: Je li to utjecalo na Vaše zdravlje?
OSIM: Utiče sigurno ali i ja se na neki način spremim. Kad sam već došao ovdje onda mi ne može biti svejedno. Osjećaš da su to male stvari, sitnice, koje nam još uvijek fale, bar što se tiče ponašanja, atmosfere, odnosa kod igrača... male stvari, koje nisu nepopravljive, ne treba ništa puno. Ali, kada se nakupi puno malih stvari, one koštaju strahovito puno. Francuzima je Spaha mogao loptu izbiti, to je mala stvar, a ti reskiraš, hoćeš da driblaš, pa ti vidi sine koliko ta mala, bezazlena greška, košta. Da li on to može skontati i da li hoće, to je drugo pitanje, jer fudbal je život, situacije se ponavljaju. To je zatvoreni krug, koji se ponovi uvijek.

Fudbal se zasniva na iskustvu a iskustvo je da ne ponavljaš više gluposti koje si radio.

ŽURNAL: Kako se nosite sa mnoštvom različitih interesa u Savezu? Za sada prilično uspijevate držati političare po strani..
OSIM: Pokušavam da se ne miješam u posao ljudima koji rade u Savezu jer su oni tu dovedeni zato što to najbolje rade. Ne mogu ja ovim projekt inžinjerima, koji rade u Zenici, miješati se u posao. Ne daj Bože da ja Safetu nešto kažem, ili nekom od trenera. Jedino Piri (Denijel Pirić, op.a.) tu i tamo kažem kod izbora selektora i igrača da se pazi na nacionalnu crtu, jer to druge boli, ne mene.

ŽURNAL: Šta se može uraditi da se zaustavi trend da igrači iz BiH igraju za druge reprezentacije, možemo li to zaustaviti?
OSIM: Moramo pokušati. To moraju odlučiti opet ljudi od struke. Ko nam i zašto odgovara pa da onda intervenišemo.

ŽURNAL: Vi se niste libili intervenisati u korist nogometa. Išli ste razgovarati sa ljudima koji donose odluke na najvišem nivou. Kako je izgledao Vaš razgovor sa Dodikom?
OSIM: To je normalan razgovor. Ako neko ima toliki uticaj na grupu ljudi kao što on ima, onda je logično po meni da prvo odeš do njega da vidiš šta je, kuda ide to. Da li je to generalna politika ili je samo pitanje vremena kada će to prestati. Jer političari su političari, oni sebi prave put. To je uvijek bolje saznati od prvog čovjeka nego sa kraja. Mene je to rukovodilo a pogotovo što smo bili u cajtnotu a to je mogao da riješi jedino on u tom trenutku.

ŽURNAL: U posljednje vrijeme se na TV-u često prikazuje snimka kada podnosite ostavku kao selektor Jugoslavije...
OSIM: Ne znam zašto...

ŽURNAL: Kako se danas osjećate kada vidite taj snimak?
OSIM: Ono što nama najviše fali u ovoj državi je spontanost. Iskrenost. Da reagujemo u nekim momentima onako kako nam nalaže situacija ili duša, što kažu. A ja sam tada u Beogradu bio u takvoj situaciji da sam se mogao ponašati samo tako. Možda bi reakcija bila drugačija u nekoj drugoj situaciji. Pet minuta poslije možda to ne bih rekao ali tog momenta i uz takvo pitanje, koje je bilo provokacija, ja sam odgovorio što mi je bilo na srcu.

ŽURNAL: Analitičari kažu da će 2012. godina biti ekonomski teža nego protekla. Koliko će se to odraziti na Nogometni savez, reprezentaciju i domaću ligu?
OSIM: Baho (Sabahudin Topalbećirević, op.a.) to kaže fino: nama trebaju pobjede. E moj Baho, znam i ja. Svima trebaju pobjede. Treba moći, to je prvo. Drugo, treba naći frajere pa da ih pobijediš, to je malo teže, neće niko pustiti da ga pobijediš. Treba se boriti protiv takvih stvari.

(zurnal.info)