Prije sedam dana na istom ovom mjestu, između ostalog, problematizirano je pitanje komentara na portalima. Konkretan povod bila je javna prijetnja smrću upućena Veselinu Gatalu.
Verbalno nasilje koje već godinama vlada na portalima širom svijeta, povod je za permanentnu diskusiju s izrazito polariziranim stavovima. Jedni su za totalno ukidanje komentara, drugi su za neograničenu slobodu mišljenja, koja podrazumijeva kolateralnu štetu u formi uvreda, nasilja, prijetnji, patološkog iživljavanja... Kako bi rasprava o ovom pitanju bila konkretizirana, umjesto da luta asptraktnim vodama principa, uz opetovanu nelagodu ponovit ćemo spornu prijetnju: “Zacepi pizda ti materina četnička! Zive muslimani jer su Srbi otisli '92. da pucaju po svome gradu, po muslimanima koji su tu ostali. I ne diraj dimije dok ti nisam grkljan izvalio! Ostavi mi broj u inbox da ti ruke isčupam jebem li ti sve koljačko i muslim-mrziteljsko.”
ETO, O TOME GOVORIMO
Eto, o tome govorimo. Potreba da se omogući demokratska rasprava je razumljiva, jedna od temeljnih ideja interneta upravo je to, ali rezultat najčešće nije sloboda govora, nego verbalni teror, portalsko nasilje koje izlazi iz okvira demokratije, pošto u cijeloj priči izostaje njen bitan faktor – odgovornost. Jedan od odgovora na nedostatak individualne komentarske i kolektivne uredničke odgovornosti je – zabraniti komentare, a otvoriti prostor za mišljenje. Za razliku od novina i televizije, portali imaju tu sretnu mogućnost da ponude prostor svima koji misle i to što misle žele prezentirati javno. Jer ono što sad čitamo ispod tekstova nije ni komentar ni mišljenje, nego ili nastavak genocida drugim sredstvima ili uvod u novi genocid. Ili oboje.
Ne zaboravimo još jednu ubitačnu kombinaciju, kada su urednici na portalima gori od svojih komentardžija. Kad na jednom hercegovačkom portalu (nadimak mu znate) prekrajaju imena i prezimena ovdašnjih zvaničnika pa – evo samo dva primjera – američki ambasador Patrick Moon u njihovoj kreativnoj obradi postane Patrick Majmoon, a Stipe Mesić je jednostavno Šupak, onda to izlazi iz okvira novinarstva i postaje zapadnohercegovačka verzija sarajevskog rahmetlije Waltera, fekalne tiskovine koja je krajem prošlog i početkom ovog vijeka koristila iste metode kritičkog mišljenja. S tom razlikom što Walteru niko nije pisao panegirike…
Ili, recimo, nevjerovatno je kakve sve prijetnje i uvrede proživljavaju i preživljavaju žene, Sanja Vlaisavljević u Sarajevu i Martina Mlinarević Sopta u gradovima zapadne Hercegovine. A ono kroz šta je na portalima prošla Štefica Galić totalna je medijska, profesionalna i svaka druga katastrofa.
Kako regulirati ovu oblast? Tehničko uklanjanje verbalnog nasilja mora biti kontramjera tom nasilju. Da li će to značiti ukidanje ili kontrolu komentara, još je neizvjesno. Urednici portala tacno.net, na kojem možemo čitati izvrsne tekstove, upravo rješavaju taj problem. Komentari su se oteli kontroli, postali portal unutar portala, prostor za sebe kojim su vladali umobolnici, bijesni ljudi, profesionalni ževkatori i stranački plaćenici. Urednici su se prvo odlučili na drastičan korak – privremeno su ukinuli mogućnost komentiranja, zatim osmislili sistem kontrole i sad će ponovo portal otvoriti čitateljima i njihovim stavovima.
Metoda nije nova, ali ima smisla jer uvodi red i odjeljuje one koji bi da učestvuju u javnoj raspravi od onih koji bi da jebu majku, rafalaju, uništavaju... U augustu prošle godine tri najveća švedska internet portala dnevnih novina zabranili su komentiranje objavljenih tekstova, jer su se „masovno koristili kao platforme za govor mržnje“. Uz informaciju je išlo i obrazloženje da je potreba za gašenjem komentara postala nužna „nakon napada Andersa Breivika koji je u julu u Norveškoj ubio 77 osoba“. Zbog toga su Aftonbladet i Dagens Nyheter privremeno ukinuli tu mogućnost, do podizanja novog sistema, koji vraća komenare, ali uz izmijenjena pravila: svi koji se žele oglasiti morat će se ulogirati preko facebooka ili maila. Tabloid Expressen najavio je da će svaki komentar pregledati prije objave, a ne nakon, kao što su do tada činili. Šta je bilo s tim mjerama, ne znamo, ali tacno.net uskoro će metodu provjeriti u praksi.
SKLONITE HAJVANE
Da, zabrana je represivna mjera koje negira suštinu interneta. Demokratizacija kao trajni proces osvajanja slobode time biva obuzdana, ali uz pametnu uređivačku politiku može biti i drukčije. Čini se da opisana mjera privremenog ukidanja, do uspostavljanja novih pravila, ima efekta. Pošto bi trajno ukidanje zahvatilo i normalne ljude, koji bi samo da publikuju svoj sud, najrazumnijom se čini opcija otvaranja prostora za stavove i tekstove čitatelja. Neki ovdašnji portali to već prakticiraju. Recimo, rubrika Ja mislim na portalu radiosarajevo.ba otvorena je za sve.
Neki afirmirani autori zahtijevaju da im se tekstovi ne kometiraju, na primjer Miljenko Jergović u Hrvatskoj ili Emir Imamović u Bosni i Hercegovini. I to je legitiman način odbrane i samozaštite. Ono što je sigurno je da se mora ponuditi prostor za diskusiju i da profesionalni komentatori i analitičari ne predstavljaju javno mišljenje, nego eventualno jedan njegov dio. U javnosti je stvoren jednim značajnim dijelom opravdan odijum prema profesionalnim komentatorima, uglavnom zbog intelektualnog monopola. Često upadaju u sve moguće zamke koje im se ispriječe: nisu dorasli izazovima političkog mišljenja, ljuti su umjesto objektivni, oštri (ili maliciozni) umjesto tačni, ima ih užasno jednostranih, senzibiliziranih samo na jedan segment stvarnosti, recimo na Sarajevo, ili Dodika, ili religiju, ateiste, ove, one… Žestoko se naljute kada i sami postanu objekt nečijih kritičkih opservacija, povremeno imaju napade bijesa, ego im je viši od Maglića, koji bi oficijelno trebao da je top vrh u BiH. (Da ne bi bilo zabune, iz prethodne deskripcije lokalnih komentatora autor ovog teksta ni jedne jedine sekunde ne izostavlja sebe. Problem ne razmatra s nedodirljivih visina, nego govori iz njegovog središta, kao neko ko je i sam podložan kojekakvim zastranjenjima, prima i zadaje udarce, pogrešno procjenjuje ili ne uspijeva odoljeti iskušenjima. I uz sve to – haj da ga malo i pohvalimo - sakralizaciju i gigantizaciju sebe smatra jednom od većih falinki našeg javnog govora).
Uglavnom, ovaj tekst završavamo apelom urednicima domaćih portala – radite šta god znate, ali hajvane nam sklonite s očiju...
(zurnal.info