POEZIJA MICHAELA MADSENA: Uvijek smrt

Michael Madsen je američki glumac i producent rođen u Chicagu 1958. godine. Glumio je u nekim od najznačajnijih, sada već i antologijskih filmova kao što su: Thelma & Louise, Reservoir Dogs, Kill Bill Vol. 1 i Vol. 2, Donnie Brasco, Die Another Day, Sin City, The Hateful Eight... Osim po filmskim ulogama i saradnji sa značajnim holivudskim rediteljima (Quentin Tarantino, Ridley Scott), Madsen je u SAD prepoznat i kao pjesnik. Poeziju je, kako kaže, počeo pisati u pauzama između snimanja, na salvetama i hotelskim bločićima. U proteklih dvadesetak godina objavio je knjige poezije (Beer, Blood and Ashes (1995), Eat the Worm (1995), Burning in Paradise (1998), A Blessing of the Hounds (2002), 46 Down; A Book of Dreams and Other Ramblings (2004), When Pets Kill (2005), American Badass (2009) i Expecting Rain (2013)). 

 

 

UVIJEK SMRT

 

Ptica mi je preletjela iznad glave… galeb, vjerovatno.

Uglavnom, šta god da je, umrijet će…

Možda ne danas ili sutra, pa čak ni sljedeće sedmice,

ali, jednog dana sigurno.

Zapravo, umrijet će sve. Mislim, sve.

Ti, ja, tvoja baka, sestre i braća,

tvoji roditelji, djeca, ljubimci,

čak i prokleto cvijeće na tvom grobu.

Tvoji psi, mačke, ptice, štakori,

majmuni i tigrovi i sve divlje zvijeri.

Svaki mrav, bubašvaba, leptir, crv, paličnjak.

- Moj sin ima paličnjaka koji je već mrtav.

Čuva ga u staklenoj kutiji.

Tvoji prijatelji, ljubavnici, neprijatelji, muževi i žene

i svi predsjednici svih onih mjesta koja su predsjednike imala.

                         Ništa neće umaći, prijatelju.

Ništa i niko što se može vidjeti, čuti ili zamisliti.

                        Danas je to bio moj pas Blue,

                       krupni rotvajler koji je bio sa mnom trinaest godina.

                       Plakao sam nad njegovim tijelom kao što nikad neću

                      plakati za nekim ljudima koje sam poznavao.

Neko se našalio s nama. Uvijek smrt, oh yeah,

ribe i drveće, ako ih se mi ne dočepamo prvi.

                     Blue je izabrao svoj trenutak da ode.

                    Znao je da ona dolazi.

Kažu da životinje osjete takve stvari.

Želim li ja otići prvi? Nisam siguran.

                   Ali ova tuga je tako duboka.

                  Znam da me nikada neće napustiti.

Neko će reći, oh da, ali život ide dalje. Baš!

Onda će umrijeti i oni i tako dalje i tako dalje.

                 Uvijek smrti, baby.

 

Blue je ostavio ovaj svijet dok je Sinatra još uvijek bio tu.

Ja sam ostavljen u svijetu bez ijednog od njih.

 

 

25. JUN

 

Jacques Cousteau

umro je danas

jučer je

Brian Keith pucao sebi u glavu.

 

Stric Bill ima emfizem.

Rekao je Jody

da je lijek gori od bolesti.

 

Nešto je napravilo rupu na svemirskom šatlu

i CNN kaže

da astronauti moraju piti vlastiti urin.

 

Pa, ja sam u Baltimoreu i

snimam Species II s puno manje problema.

Osim ako vam se nije dopao Species I

ili Zemlja se zagrijava

ili zagađivanje okeana

sječa šuma

ubijanje beba na maturskoj večeri

i društvo koje se raspada

živeći na lažima

ili mediji…

ili da Al Gore kaže

kako će moji unuci možda živjeti pod zemljom.

 

Hvala Bogu na Valiumu!

 

 

ERNIE

 

O čemu li je Ernie razmišljao

kada je povukao okidač?

Wow, čovječe;

to mora da je bio vraški prasak.

Nikada nisam vidio fotografije,

ali kladim se da mu je raznio pola glave.

 

Zagnjurio sam lice u peškir danas

i plakao kao beba.

Samo sam sjedio tamo,

u zaključanom kupatilu

kako me niko ne bi ni vidio ni čuo,

s crvenim peškirom pritisnutim na lice.

 

Plakao sam jako, čovječe,

samo zato što sam morao, znaš.

Ponekad sva ova sranja postanu preteška.

 

Prolazak vremena,

životne promjene,

moji sinovi odrastaju,

postaju viši,

pametniji,

čineći tako mene starijim.

 

Volio bih da sve ostane kako jest,

sada i zauvijek,

ali pravila igre su drugačija.

 

 

UTORAK

 

Ja sam izgubljen.

                      Sam.

                      Suicidalan.

Mada, malo je vjerovatno

da ću poduzeti nešto u vezi s tim.

 

Ja sam svojevrsni čudak

kojemu se slični dive

jer glumi čudaka.

 

Osuđen sam na to.

Osuđen da glumim samog sebe.

 

 

DERVIŠ

 

Nekada kad popijem previše votke,

Cijeli moj život mi se učini poput

Vrtoglavog derviškog plesa.

 

Čuo sam da je Cat Stevens bio derviš;

Možda bih trebao češće slušati njegovu muziku

Ili ne bih trebao piti toliko votke –

 

Sumnjam da će se ijedna od tih stvari desiti.

 

 

MAMA

 

Postoji zid u Battery Parku

Vietnam Veterans Memorial

sa riječima ugraviranim u staklene blokove,

napisanim od strane vojnika,

pisma kući,

riječi mladića koji su poginuli u bitki.

Jedna mi je posebno zapela za oko.

 

Kaže:

 

„Draga majko,

Proklet sam. Ja sam vojnik kada

rat nije u modi.“

 

Sjetio sam se svoje majke.

Pisala mi je kad sam bio dijete,

ne riječima, djelima:

 

„Dragi sine,

Prokleta sam. Ja sam vojnik kada

biti vojnik nije u modi.“

 

Odrekla se svega

da bismo mi imali izbor,

blagoslovljeni izbor,

blagoslovljen od Boga.

Ona je bila, jeste i bit će za mene

jedna od rijetkih

i hrabrih,

kako bi rekao Robert Frost,

„to je značilo sve.“

 

 

NIKADA

 

Ona sada spava,

Možda je pjesma ono jedino važno.

Ne budi je,

nećeš od nje saznati odgovor.

Ili od Frosta

             

                     ili Ginsberga

                                           Millera

                                                       Hemingwaya

                                           Ili Nietzschea

                             Eisleya

              Kerouaca

ili Estebana –

 

Oni ne znaju.

Nikada     nisu     znali.

        

 

STARENJE

 

Noge me bole,

leđa me bole,

čak me i prokleta kosa boli.

 

Zaista mislim da nemam više ništa

što me tu i tamo

ne zaboli.

 

Ponekad se radujem buđenju

tek da bih saznao

šta će tog dana da zaboli.

 

 

SIJEDE VLASI

 

Računam da mi je ostalo otprilike deset godina

Da otjeram starca.

Vidim ga kasno noću

I ujutro nakon previše viskija –

Pusta želja

Možda to svog oca vidim

Ili mrtvog brata;

Svaki čovjek, na svoj način,

Mora to napraviti,

Valjda?

Svaki pametan, barem.

Još uvijek mogu da trčim brže od metka

A znam da je i Superman

Tu i tamo

Popušio cigaretu.

 

 

LjUDI

 

Vjerujem

Da su svi veliki ljudi

U jednom trenutku

Sjedili na rubu kreveta sami

I pitali se

Da li je išta

Što su ikada učinili

Zaista vrijedilo.

(Pjesme su izabrane iz zbirke poezije Michaela Madsena A Blessing of the Hounds iz 1995. godine.)