Veliki žurnalizam: Kad ćeš im se više najebati majke?

„Kad ćeš im se više najebati majke?“ Oprostite zbog prostakluka i grubosti, ali to je pitanje s kojim se često susrećem na ulici, po pijacama, u kafanama. Kao, pusti ti tu Graciju, nego kad ćeš se vratiti pravom novinarstvu i jebati stoci majku.

PROMIJENITI POZU

Ne postoji u ovom trenutku uzaludniji upit. Ljudima je došlo do grla. Hoće rješenje, a pošto istog iz nekog razloga nema, onda žele da se zbog toga barem nekom jebe majka. Ovo što živimo najlakše bi se moglo opisati kao prostor bez nade, država bez vlasti, ljudi bez posla i narodi bez pameti. I tu pravimo jednu od fundamentalnih grešaka našeg žurnalizma. Jebavanje majke nikad i ništa nije riješilo. Već 20 godina urlamo, prozivamo, proklinjemo i ružimo, a sve to s minimalnim efektima. Čak suprotno, svim tim opskurnim likovima koji nas kradu i unazađuju, pauperiziraju i zavađaju, naše jebavanje njihove majke dođe nešto kao alibi (krhak, nelogičan i potpuno neutemeljen, ali ipak alibi, jedini koji imaju), posljednja slamka za koju se mogu uhvatiti. Jer oni se oglušuju o argumente i samo drve o metodama. To je klasična zamjena teza koja im dobro dođe u odbrani neodbranjivog. Jednom sam slušao čovjeka, izvan esnafa, koji lucidno primjećuje da je novinar jebač majke najveći poklon korumpiranoj politici. Jer žrtve jebavanja svu pažnju usmjeravaju na kritičarev oštri stil, ignorirajući činjenice koji su taj stil i taj metod uzrokovale. To je onaj klasični perfidni manevar, kada rasprava o metodi zasjenjuje raspravu o problemu.

Možda zato ne bi bilo zgoreg promijeniti pristup i istražiti druge stilove? Hladna, precizna, neumoljiva analiza, bez ikakvog jebavanja, možda bi bila efikasnija? Ona bar povremeno rješava probleme, ponekad i pomalo mijenja ljude, sporadično utiče na njihove odluke i ponašanja. Ako ništa, trebalo bi isprobati taj raritetni metod jer je prethodni, jebavalački, potpuno krahirao. Jebavali smo, jebavali i jebavali, ali ništa. Jebavanje majke, istina, donosi tu – inače vrlo spornu, vrlo sumnjivu – uličnu popularnost.

„E jesi im ga složio.“ „Svaka ti čast.“ „E jesi im se majke najebo, veliki si novinar.“ „Ne znam samo odakle ti onolika pamet izvire.“ „Tako treba.“ Ustvari, tako ne treba. Time do sada ništa nismo postigli. Evo nas gdje jesmo, godinama, možda i decenijama daleko od Evropske unije, s neizvjesnom budućnošću i sa stalnom prijetnjom potencijalnog rata, kao jedinog logičnog i preostalog načina razrješenja svih naših nagomilanih nesporazuma.

POROK SAMOLJUBLJA

Jebač majke, ponesen komplimentima, vrlo često se uzoholi do razmjera koji deformiraju njegov do jučer simpatičan i prihvatljiv karakter. Oholost je veliki, za većinu nedostižni stadij samoljublja. Valja znati kako biti ohol, valja se s tim porokom nositi. Većina oholih ljudi koje znamo, ili čitamo, ili koje i znamo i čitamo, u krajnjoj su izvedbi infantilni. Njihova oholost nema uporišta u njihovoj ukupnosti. Za veliki broj ovdašnjih oholičara otmjena oholost, recimo, jednog Danila Kiša (da posudimo taj primjer iz jedne žurnalizmu koliko srodne, toliko i različite profesije) i dalje će ostati nedostižan uzor. Kada pristojan čovjek postane ohol, i kada pusti tu oholost da se razlije uzduž i poprijeko posla kojim se bavi, uglavnom dođe do poremećaja vrijednosti, koji najviše štete nanosi njegovom liku i djelu.

Jebavanje majke porađa specifičan stil, u kojem imamo najmanje analize, a najviše urlanja. Urlanje i analiza su inkompatibilni. Postoji i druga strana medalje – urlanje je često jedina stvar koja nam preostaje. Brutalan odgovor na brutalnu politiku – eto recepta za brutalno društvo. Znam samo jednu stvar – žestoko se trudim da više nikada i nikome ne jebem majku, iako su iskušenja svakodnevna. Novinarstvo nije ni psihoterapija, ni sredstvo za sticanje popularnosti (takozvana gigantizacija sebe), ni oružje protiv drugih. Da je pameti, moglo bi biti moćan društveni regulator. Nažalost, nema pameti. Previše je jebača majke, premalo analitičara.

Možda mlade generacije novinara, komentatora, analitičara, smognu snage za promjene. Važno je shvatiti da ovako više ne može. Važno je tragati za novim načinima. Važno je preispitivati profesiju na način koji eliminira jebavanje roditeljke. Pošto je u nas vic, zahvaljujući genijalnom Borisu Dežuloviću, postao dominantna forma tretiranja stvarnosti, neka nam bude dozvoljeno da na kraju ovog osvrta podsjetimo na stari Mujin vapaj: „Jebem majku svima koji drugima jebu majku.“ I eto...

(zurnal.info)