Volio bih ogledalo razbiti društvu o glavu

Ovogodišnje, 56. Sterijino pozorje – koje je novosadska teatarska publika mogla da prati od 26. maja do 3. juna – obeležile su predstave Proklet bio izdajica svoje domovine! i Kukavičluk talentovanog hrvatskog reditelja Olivera Frljića. Prvu su odigrali glumci Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, drugu umetnici subotičkog Narodnog pozorišta. Politički teatar i jednog i drugog “štiva”, urađen u formi tzv. transdrame, festivalsku publiku je zadesio u danima kad se s TV ekrana nije skidao haški optuženik “iz Lazareva”. Odbacivši bilo kakav dramski predložak, Frljićevi glumci su hrabro, agresivno, “u lice”, ogoljeno i psovački, progovarali o nacionalizmu i ksenofobiji jugoslovenskog prostora, kolektivnoj odgovornosti za nedela i manjku hrabrosti/višku kukavičluka. Na kraju je Kukavičluk proglašen najboljom festivalskom predstavom, a Frljić je dobio nagrada za režiju.

Rođen 1976. u Travniku, Oliver Frljić je u Zagrebu diplomirao filozofiju i religijsku kulturu i pozorišnu režiju i radiofoniju. S grupom “Le Cheval” napravio je niz zanimljivih performansa (jedan se zvao Dabogda se na ovoj predstavi proveli kao Svetozar Jovanović u periodu od ‘91. do ‘95. u, recimo, Hrvatskoj), a bavio se i plesnom dramaturgijom. Neke od predstava ove “regionalne redateljske zvijezde” – nagrađivane, hvaljene ili osporavane – su: Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba, Sedmorica protiv Tebe, Smrt u Veneciji/Eneja i Didona, Turbofolk, Bakhe, Buđenje proljeća... U beogradskom Ateljeu 212 pre nekoliko meseci je postavio Sidranovog Oca na službenom putu, predstavu koja je ovih dana dobila glavnu nagradu 10. festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici.

NEMAM KRITIČKU LOJALNOST

Šta te privlači političkom teatru i koliki su danas njegovi realni dometi? Da li je Ljubiši Ristiću i Dušanu Jovanoviću, tvojim pretečama, bilo “teže” ili “lakše”?

– Politički teatar jest i ostaje ponajprije teatar. To znači da smo od početka u jednom zaštićenom području gdje ljudi uglavnom znaju da je ono što gledaju već fikcija. Znamo i da komuniciramo s ljudima koji su kazališno ipak kultivirani, kojima su neki osnovni mehanizmi funkcioniranja kazališta poznati. Ponekad teatar problematizira stvari oko kojih u određenoj zajednici postoji društveni konsenzus, i onda ta zajednica, kad je npr. na taj način konfrontirana sa svojim radikalnim šovinizmom ili homofobijom, zna reagirati, ali i to, uglavnom, ostaje u okvirima boljih običaja i predrasuda građanskog sloja. Ristić i Jovanović su radili u jednom drugom vremenu, kad je moć bila centralizirana, a ne difuzna kao danas. S druge strane, oni su radili u vremenu kad se govorilo kritički o društvu u kojem se živjelo, ali ta kritičnost je bila, kako Ristić kaže, “kritička lojalnost”. Ja danas nemam kritičku lojalnost prema bilo čemu, osim određenoj idejnoj poziciji koja ne korespondira niti s jednom od novonastalih državnih zajednica, niti s njihovim političko-šovinističkim platformama, a ponajmanje s nacionalnim konsolidacijama. Ta idejna pozicija zagovara jedinstvo s onima čiji je jedini kapital postao njihova obespravljenost.

Šta ti se ne sviđa u činjenici da je pozorište najčešće ogledalo društva?

– Ne sviđa mi se to što metafora pozorišta kao ogledala društva implicira jednu narcisoidnu samozagledanost društva. Društvo se u kazalištu hipnotizirano ogleda a ne vidi kazalište kao mogućnost da tu sliku društva i društvenu sliku mijenja. Zato sam u više navrata rekao da bih volio to ogledalo razbiti društvu o glavu!

Kad kažeš da su tvoje predstave do sada bile uglavnom “krivo iščitavane”, na šta konkretno misliš? Da li ti možda smeta to što se svi najradije bave njihovim političkim segmentom?

– Čak i ljudi koji o mom kazališnom radu pišu i govore izrazito afirmativno, često to rade jer se parcijalno slažu s njegovom ideološkom bazom. Rijetko tko se uspije odvojiti od političkih sadržaja koje on komunicira i baviti se kazališnim mehanizmima. Forma i sadržaj su neodvojivi, ali ovdje mi se čini da se od sadržaja zaboravlja forma koja također uvijek ima ideološki predznak. Umjetnost za koju nam se čini da je najapstraktnija, recimo, Malevičevo apstraktno slikarstvo, i te kako je politična, i to upravo zbog forme koja u jednom društvenom kontekstu i onome što on misli da bi bio zadatak umjetnosti – dobiva izrazit ideološki predznak.

Deo si “postbrehtijanske tradicije”. Kao takav, šta odgovaraš onima koji te, na kraju, optuže da se baviš “teatrom buke, besa, sperme i krvi”?

– Kažem da brkaju lončiće. Teatar krvi i sperme, ili kako ga Aleks Sierz zove, in-yer-face teatrom, jest grupa dramskih autora, koji uključuju Saru Kejn i Marka Rejvenhila kao najznačajnije predstavnike, čiji rad uključuje određeni niz inovacija u okviru dramskog pisca, ali koji još uvijek ostaju u okviru dramske paradigme. Moj rad ne tretira dramski tekst kao ishodišnu točku i središte značenja u izvedbi. On radi i kritičku revalorizaciju kazališnih praski koje su se odvojile ili bile u direktnoj scenskoj polemici s prevladavajućom aristotelijanskom dramaturgijom i njezinim pojmovima. U tom smislu se on nerijetko referira i na Brehta, ali ne kao ortodoksni pokušaj da se implementiraju njegovi teorijski postulati, nego u onom segmentu u kojem se Brehtom i danas mogu rastvarati mehanizmi i društvene i kazališne opresije.

Ljubiša Ristić je nekada bio “pozorišni terorista”. Danas istoimenu “titulu” tebi dodeljuju. Kako na nju gledaš? I šta misliš o starijem kolegi?

- Kod Ljubiše Ristića kao javne osobe postoji stanovita ambivalencija. S jedne strane, neupitno je ono što je Ristić napravio u kazalištu – inovacije u scenskom jeziku, KPGT kao estetski i organizacijski fenomen, otkrivanje i davanje mogućnosti cijeloj jednoj generaciji redatelja da rade... S druge strane, neupitan je i Ristićev politički angažman u JUL-u. Bez obzira na to kako se JUL nominalno predstavljao, on je bio i ostao ekspozitura Miloševićevog SPS-a i participirao je s njime u vlasti. Titula “pozorišnog teroriste”, koju tu i tamo netko zgodno zalijepi na mene, je besmislena. Ona samo pokazuje da dio gledatelja i kritike ne razumije moj kazališni jezik, te da i minimalne prodore realnosti na sceni doživljava kao atak na svoju građansku ili malograđansku ideju onoga što bi kazalište trebalo biti.

KAZALIŠTE NIJE PARADA ZVIJEZDA

Da li bi voleo da su tvoje dve ovogodišnje sterijanske predstave mogli da vide i oni razulareni mladi ljudi koji su, besni zbog hapšenja Mladića, ispred novosadskog Srpskog narodnog pozorišta bili tokom dela prve festivalske večeri? Da li bi tek to za tebe bio pravi izazov?

– Volio bih, jer mislim da mladi koji su se okupili da bi podržali Ratka Mladića i osudili njegovo hapšenje – rade to što rade jer ne shvaćaju kako politika i društvo u cjelini funkcioniraju. Oni ne shvaćaju da je Mladić, kao i Gotovina u Hrvatskoj, i vidjet ćemo tko u Bosni, uz sve što je napravio, zapravo, moneta za političko podkusurivanje u pregovorima sa EU. Ti mladi ljudi, nažalost, misle da se tu doista radi o izdaji nacionalnih interesa.

Da li se slažeš s tezom da film “pripada” reditelju, eventualno montažeru, a pozorište glumcima?

– Naši teatri su godinama pripadali glumcima i zaboravljalo se da su i glumci dio jednog proizvodnog mehanizma, da smo tu svi zajedno da nešto proizvedemo, te da teatar nije prostor nečijeg egzibicionizma. S tzv. redateljskim kazalištem su u tom smislu napravljeni određeni pomaci, ali je ta tradicija i način mišljenja još uvijek veoma prisutna. Tu su i sve te silne akademije i ostale obrazovne institucije koje glumce ne uče da problemima u kazalištu pristupaju analitički, nego ih tjeraju da kazalište vide kao prostor samopromocije, bez interesa za cjelinu i razvijanje svijesti da je kazalište kolektivni čin, a ne parada zvijezda. Nažalost, taj star sistem je u većini kazališta u ovom prostoru još i te kako prisutan.

Režiraš diljem regiona. Jesu li velike razlike između glumaca u Sloveniji i njihovih kolega u Hrvatskoj ili Srbiji? Koje od njih si lakše “otvarao”?

– U svim ansamblima u kojima sam radio, uspio sam s glumcima naći zajednički jezik, približiti im ono što bih ja radio i osluhnuti što su nekakve njihove ideje. Slovensko mladinsko gledališče je specifično po tome jer je kroz njega prošlo dosta različitih redatelja i redateljskih poetika, i ono nije organizirano po sistemu glumačkih zvijezda. Rad na autorskim projektima tipa Izdajalec, Kukavičluk ili Turbofolk je uvijek i rad na jednoj drugačijoj metodologiji. Glumci se ponekad osjećaju ugroženi jer svi kazališni postulati se izvrću naglavce, od njih se traži da govore ono što misle a ne ono što im je netko napisao, ali uglavnom taj proces prolazimo... ne bih rekao bezbolno, ali na obostranu korist.

Na kakve reakcije nailaze tvoje političke predstave u regionu a na kakve u, recimo, Njujorku, gde si nedavno s jednom od predstava bio?

– U regionu varira. Predstave su kao neka vrsta lakmus papira na kojima možemo iščitati puno toga o sredini u kojoj igramo. Negdje se vidi, da sad preskočim sve društvene anomalije, konzervativnost u kazališnom mišljenju, potpuni izostanak kazališne kompetencije i sl. U Njujorku smo bili odlično primljeni, iako sam mislio da će se predstava puno teže razumjeti. Ali Njujork je potvrdio, kao i niz drugih gradova van ovog govornog područja u kojima smo igrali, da je kazališni jezik univerzalniji od govornog jezika.

Tvoja prošlogodišnja hrvatska predstava “Buđenje proljeća” otvoreno je antiklerikalna. Na kakve reakcije je naišla?

– Različite. Od pohvala za izrazito točno seciranje uloge Katoličke crkve u hrvatskom društvu, do napada da je prejednodimenzionalna. Predstava je doživjela veliki uspjeh u regionu. Nedavno je gostovala u Mariboru, prije toga u Ljubljani, Beogradu...

Međutim, tvoja predstava “Bakhe”, urađena da bude deo manifestacije Splitsko ljeto, doživela je svojevrsnu zabranu, zar ne?

– Da. To je prva predstava od osamostaljenja Hrvatske koja je bila zabranjena jer je govorila o hrvatskim ratnim zločinima nad Srbima koji su se događali uz pokroviteljstvo najvišeg državnog vrha. Također je tematizirala i ulogu tada aktualnog premijera Ive Sanadera u događajima oko izručenja Mirka Norca. Paradoksalno, s predstave je “skinuta zabrana” upravo neformalnom intervencijom tog istog Sanadera.

Tvoj beogradski “Otac na službenom putu” dobro prolazi i kod kritike i kod publike. Da li se predstava svidela autoru teksta Abdulahu Sidranu i da li znaš da li ju je video možda i Emir Kusturica?

– Sidran je reagirao jako emotivno i moj rad na toj predstavi je bio drugačiji jer prema Sidranu osjećam drugačiju vrstu odgovornosti. U kratkim susretima koje sam s njim imao, osjetio sam jednu vrstu prisnosti koja je odredila i moj kasniji rad na njegovom tekstu. Pokušao sam iz tog susreta sa Sidranom čitati i njegov tekst. Za Kusturicu znam da na premijeri nije bio, a je li došao kasnije, to ne znam.

SREBRENICA JE ARGUMENT ZA SVE

Rambo Amadeus peva/kaže: “Alkohol je turbofolk, koka-kola je turbofolk, pečenje na ražnju je turbofolk, porno šopovi su turbofolk, nacionalizam je turbofolk, rejv parti je turbofolk... Adolf Hitler je turbofolk, trgovina ljudskim organima je turbofolk, kriminalci su turbofolk...” Osim što je naslov tvoje uspešne predstave, šta je za tebe turbofolk?

– Stanje duha koje ne mora nužno imati veze sa istoimenim glazbenim žanrom. Turbofolk je kompleksan društveni fenomen i moja predstava je pokušala pokazati svu njegovu kompleksnost, a ne ići u pojednostavljenja i apriorno osuđivanje.

“Kukavičluk” je predstava o kolektivnoj odgovornosti. Ali, u njoj se baviš, između ostalih stvari, i genezom osamostaljenja Kosova. Da li planiraš da je vidi i publika na Kosovu? S druge strane, da li će “Kukavičluk” uskoro doći do kakve pozorišne scene u Srebrenici i da li možeš da zamisliš na kakav će tamo odjek naići njena završna scena, kad glumci izgovaraju imena srebreničkih žrtava?

– Bilo bi lijepo da Kukavičluk ode na Kosovo. Zamislivo mi je i da se igra u Srebrenici. Ne znam kako bi izgledala ta izvedba i što bi izazvala jer ova predstava ipak nije samo podsjećanje na te žrtve i tragičan događaj, nego i nešto drugo. U toj sredini ne bismo imali onu vrstu konfrontacije sa službenim stavovima o Srebrenici koju imamo u Srbiji ili onima koji su državnom politikom inducirani kod njezinih građana. Ali bismo imali susret s ljudima koji su tu tragediju direktno ili indirektno preživjeli i čija se tragedija, nažalost, profanirala zbog jednog dijela politike koji se u Bosna vodio nakon rata. Srebrenica je postala argument za sve, potpuno se odvojila od konkretnih ljudi koji su tamo ubijeni. Postalo je pitanje samo broja i licitiranja tim brojem. Nakon izvedbe u Novom Sadu, i publicist Zlatko Paković je postavio pitanje broja imena žrtava koja se izgovore u predstavi. Po njemu je izgovaranje “samo” 505 imena žrtava Srebrenice kukavičluk autora, odnosno moj kukavičluk... Uz sav pijetet koji Paković vjerojatno pokušava iskazati žrtvama, mislim da govori nevjerojatnu glupost. Jer, izgovoriti imena svih žrtava iz Srebrenice je nemoguće, nemoguće vremenski, ali i nemoguće na način na koji smo mi to htjeli napraviti. Glumci su ta imena naučili napamet, dopustili da nasele njihovu nutrinu, da ta imena, za razliku od nas koji Srebrenicu pamtimo kao masovni zločin i teško možemo zamisliti individue koje su tamo stradale, postanu posljednji znakovi nečije egzistencije. Izgovaranje ovih imena je borba protiv onoga što kolektivna smrt čini individui – ona je obezličuje i pretvara u brojku, a onda je jedino pitanje kolika je ukupna brojka i što se s njom može napraviti u dnevnopolitičkoj razmjeni. Možda se u predstavi ne izgovaraju sva imena ali sigurno imamo jednu jaku gestu koja se bori protiv ekonomije kolektivne smrti u ime pojedinačnih ljudi koji su na tom mjestu stradali.

U Hrvatskoj si nedavno postavio Lovrakovu “Družinu Pere Kvržice”. I to nije tvoja jedina dečja predstava. Šta te privlači pravljenju teatra za decu?

– Činjenica je da za djecu rijetko tko radi ozbiljan teatar. Djeca se tretiraju kao neka manje vrijedna publika. A ja mislim da nije tako i da su djeca nevjerojatno važna, kao i njihov prvi susret s kazalištem. Ukoliko ta “inicijacija” ne prođe dobro, ukoliko djeca povuku loša iskustva iz tog prvog susreta, ukoliko teatar asociraju s nečim dosadnim, onda će se teško odlučiti da se kasnije vrate. Uz to, kazalište ima i ogroman potencijal u formiranju djece i mladih. Zašto prepustiti komercijalnim televizijama, rialitijima i sapunicama da nam formiraju djecu?!

Upravo si režirao predstavu o svojoj porodici, o godinama koje si proveo u rodnom Travniku. Kada si ga zapravo napustio?

– Travnik sam napustio u aprilu 1992. Bilo mi je jasno, iako sam imao samo 16 godina, da se nešto jako loše sprema. Promjene u ljudima su u tom periodu bile evidentne. Znao sam da će, ako se realizira samo 30% ratnohuškačke retorike koja je bila u eteru, biti gadno. A realiziralo se puno više... S druge strane, svoj patriotizam i ljubav prema zemlji nisam nikada bio spreman iskazivati pucanjem po nekome. Tako sam od 1992. u, nazovimo to tako, dobrovoljnom egzilu. U međuvremenu se i Bosna pretvorila u nešto drugo.

Trenutno u Zenici postavljaš Andrićevo “Pismo iz 1920”. Mislim da ti ni ovoga puta kontroverze neće faliti...

– Pismo iz 1920. je jedan od radnih materijala. Nikada nisam išao za nikakvom kontroverzom, nego sam samo pokušavao govoriti o stvarima koje me zanimaju, pa ću tako raditi i ovaj put.

Šta je za tebe tzv. jugosfera – komadić geografije ili nešto više?

- To je, najprije, zajednički kulturni prostor, i to mu sve administrativne i druge granice ne mogu oduzeti. Ljudima je nakon raspada Jugoslavije, na svim stranama, trebalo dosta vremena da to shvate, jer su mislili da će im njihovi torovi i zajedničko blejanje biti dostatni.

(zurnal.info)