Pravda, mržnja & kleveta: Vrijeđaju, prijete, napadaju, uzmu kruh i čekaju samoubistvo!

- Vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana iz sela Bijača koje se zbilo uz granicu s Metkovićem, a s kojima je bio u srodstvu. A rod je rod! Odabrao je Nedeljko partizansko ime Neđo (a ne recimo Nedo što je zvučalo nekako nacionalistički) i odlučio nastaviti revoluciju koja i onako stalno teče...

- Neđina radnja bila je u blizini SUP-a, odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije. Milicijski službenici strogim bi glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje. Mislili su da samo Neđine fotografije valjaju, a što nije ni bilo daleko od istine.
Ušavši u radnju čudili su se ljudi svim silnim petokrakama i slikama nekih čudnih ljudi s bradama, oštra i pogana pogleda. Čudili se i šutjeli jer je Neđina fotografska radnja, koliko god bila tijesna i neugledna, izgledala puno službenija, komunističkija i nekako opasnija od stanice milicije, barem od onih prostorija gdje su se vadili dokumenti. “

- Milicija je Neđi uredno slala mušterije, a on je vraćao na isti način. Slikao je Neđo, a kada je tehnika napredovala i snimao, svatove, sprovode, rođendane, proslave i razne slične događaje. Izoštrenim okom za antisocijalističko, nacionalističko... jednom riječju neprijateljsko... slikao je Neđo sve što je trebalo slikati i nosio miliciji u Ljubuški. A ponekad kada bi se uhvatilo odnosno uslikalo nešto značajnije ne bi mu bilo teško otići i do SDB-a u Mostar te s drugovima podijeliti radost ulova.

- Koliko god netko volio muža ili oca, nije nimalo lako od malog beznačajnog čaršijskog fotografa i sitnog doušnika napraviti heroja i velikana. 

Ovo su citati iz teksta “Neđo daleko od Ljubuškog” autora Ivana Filipčića, objavljenog u julu 2012. godine na portalu poskok.info. U julu 2012. objavljen je i tekst "Hercegovački Schindler služi kao potvrda teze o genocidnosti Hrvata u BiH". U tekstu se, prema sudskim spisima, navodi i:

... da je Neđo Galić prije početka domovinskog rata bio Udbin doušnik i sitni prokazatelj zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti. Da je Galić indoktrinirani komunist i zakleti ateist zazirao od crkve i vjernika i sudjelovao u progonu i demonizaciji kroz suradnju s Udbom, ali kada je obolio od raka počeo je obilaziti crkve i vjerske seminare i tražiti spas u vjeri. Da je u Ljubuškom javna tajna da je upravo Neđo Galić za vrijeme rata u jednoj relativno mirnoj sredini kao što je Ljubuški ꞌspašavao muslimaneꞌ tako što im je za naknadu sređivao vize za odlazak na rad u inozemstvo.

Sve citirano nije uvreda ni kleveta Neđe Galića i njegove porodice već vrijednosni sud o umjetničkom djelu - filmu. Nije uvreda nego kritičko mišljenje! U interesu javnog mnijenja. 

Tako su odlučili sudovi u BiH – prvo Općinski sud u Ljubuškom a zatim i Kantonalni sud u Širokom Brijegu, pred kojima je Štefica Galić, supruga Neđe Galića, tužila Ivana Filipčića i Ivana Šušnjara, te portal poskok.info zbog klevete u tekstovima objavljenim na portalu. Naknadno je povučena tužba za portal. Nakon presude ovih sudova, Štefica Galić upućuje apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji 13. marta odbija kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu i Općinskog suda u Ljubuškom:

- Tužna sam zbog još jedne izgubljene bitke sa lokalnim fašistima ili pravosudnom tragedijom ove jadne zemlje. Možda me moji odvjetnici nisu znali odbraniti , a možda bi bilo uzalud i da jesu. Pravosuđe je takvo kakvo je, kakav nam je i sistem i oni koji ga vode. Odavno sam izgubila vjeru u pravdu jer ona se ovdje ne provodi – komentariše za Žurnal Štefica Galić odluku Ustavnog suda BiH.

Ko pročita obrazloženje kaže, vidjet će da je navedeno kako je sve po zakonu:

- Samo etnodileri mržnje mogu klevetati bez ikakve odgovornosti. Nisu klevete već “vrijednosni sudovi”. Da nisu vrijednosni sudovi, bio bi “pokušaj sramoćenja” ili “interes javnosti”... imaju oni bezbroj načina. Samo žrtve nemaju nijedan. Meni su oduzeli odavno već pola penzije da bi se klevetnici i njihove sluge naplatili, i ko zna koliko dugo će trajati dok se ne naplate i ovi. Meni i mojoj obitelji pokušavaju uništiti živote još od devedesetih samo zato što nismo pristali biti sluge fašistima. Najprije vas okleveću, pa vam prijete, pa vas fizički napadnu, pa vam oduzmu “štrucu”, a onda valjda bi se trebala sama ubiti. Sad i uvijek – smrt fašizmu!

Kako su radili sudovi u Ljubuškom i Širokom Brijegu, a sa njihovim odlukama se složio i Ustavni sud BiH?

U svojoj apelaciji Štefica Galić navela je da se iznošenjem neistinitih činjenica vrijeđa moralni dignitet pokojnog Neđe Galića i njegove porodice, da od objavljivanja tekstova trpi duševnu bol zbog prezira okoline, da je i njen ugled ozbiljno narušen. Općinski sud je zaključio kako je tekst "Neđo daleko od Ljubuškog" Ivan Šušnjar dobio od Ivana Filipčića kao “autorsko mišljenje”. Šušnjar će kasnije, stoji  u sudskim spisima, reći kako je znao da je sporni tekst “smeće” ali ga je ipak objavio. 

Kasnije će Poskok objaviti tekst Pere Kvesića "Neđo Galić nije bio udbaš", za koji tvrde da je jedna vrsta demantija, što je sud očito prihvatio kao dokaz u korist optuženih. Štefica Galić s tim nije upoznata, zaključio je sud, jer “nije ulazila na portal” nakon objave ovih tekstova. A kako bi i ulazila, s obzirom na sve gnusne komentare i prijetnje koje su objavljivane ispod tekstova.

Općinski sud je dalje zaključio, što je na višim instancama kasnije i prihvaćeno, da se u ovom slučaju radi o filmu kao autorskom djelu koji je javno prikazan, te da podliježe kritičkom osvrtu javnosti, odnosno “izražavanju mišljenja o navedenom filmu”. Općinski sud našao je i način da se opravdaju sve teške kvalifikacije izrečene u ovim tekstovima, i to pozivajući se na stav Evropskog suda za ljudska prava:

- Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava novinarske slobode sadrže mogućnost pribjegavanja određenom stupnju pretjerivanja pa čak i provociranja. Iako sud ne mora odobravati polemički, pa čak i agresivni ton kojeg koriste novinari, član 10. (Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda) ne samo da štiti bit/sadržaj izraženih ideja i informacija, nego i formu kroz koju su one izražene. Iz definicije klevete (Zakon o zaštiti od klevete), proizlazi da je bitan element klevete da se lice identificira prema trećim licima i da se protiv tog lica iznose neistinite činjenice. Međutim, u konkretnom slučaju sud je zaključio da se ne radi o iznošenju činjenica već o vrijednosnim sudovima o umjetničkom djelu – filmu, a takvo izražavanje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti za klevetu - navodi se u odluci.

Apelacija Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu na ovu presudu Općinskog suda u Ljubuškom odbijena je. U njoj je Štefica Galić navela da su joj sudovi donoseći ovakvu odluku povrijedili pravo na zabranu zloupotrebe prava, zaštićeno Evropskom konvencijom. Potpuno su zanemareni, smatra, nalazi vještaka o tome koliko su sadržaji sa portala poskok.info utjecali na nju, izazivajući strah.

Ustavni sud je, odlučujući o ovoj apelaciji, zaključio kako sporni tekstovi predstavljaju “doprinos debati od javnog ineteresa”. Ide i dalje:

- Što se tiče toga  je li apelanticin muž bio javno poznata ličnost i kakva je bila njegova uloga u društvu, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna nego u odnosu na privatna lica... apelantica je, kako su sudovi utvrdili, dala saglasnot autorici filma da taj film napravi i da se on javno prikaže, pa je bilo razumno očekivati da će uslijediti reakcije javnosti. Također, bilo je razumno očekivati i da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnosti i da neće naići samo na odobravanje. Sporni tekstovi su bili upravo takve reakcije na film o ulozi apelanticinog muža u relevantnim događajima. Takva kritička reakcija, prema stavu Ustavnog suda i standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život – stoji u obrazloženju Ustavnog suda BiH.

Još jedan zanimljiv detalj odnosi se na slobodu govora, tako cijenjenu u BiH:
- U odnosu na navode koji se tiču drugooptuženog (Ivan Šušnjar, op.aut.), koji je sve sporne članke preuzeo sa drugih portala i objavio na poskok.info, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu “čuvara javnog interesa”. U vezi s tim, Evropski sud ističe da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa....

U zaključku odluke Ustavni sud navodi kako nije prekršeno pravo Štefice Galić na ugled kao dio prava na privatni život:
- … u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve to kao kritička reakcija na film... Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje, kao i da su sudovi u tim odlukama dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

KO JE ZAISTA BIO NEĐO GALIĆ

Nedeljko Neđo Galić rođen je 1949. u Ljubuškom. Umro je 2001. Dobitnik je nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, posthumno, jer je, kako se navodi u obrazloženju nagrade, od avgusta 1993:

- Gledajući progone i nepravdu koje su činjene pripadnicima drugih etno-nacionalnih grupa u Ljubuškom, glasno i javno pobunio riječima: “Ljudi, ovo je ludost, ovo je zločin, ovo ne možete raditi!“
- Saznavši da je jedini spas iz logora Heliodrom za njegove sugrađane bio poziv iz inostranstva, koji većina nije mogla dobiti, uporno pravio falsifikovane pozive, te ih je na taj način oslobađao zatočeništva, čime je spasio najmanje 1.000 ljudi iz logora, a mnoge od njih i smrti.
- Većini oslobođenih logoraša pomagao u pribavljanju ostalih dokumenata, jer su u roku od 48 sati od oslobađanja iz logora morali napustiti teritoriju BiH.
- Kada su posljednji pripadnici progonjene etničke grupe napustili Ljubuški, odlučio da sa suprugom i troje maloljetne djece napusti Ljubuški i odseli se u instranstvo, uz komentar: “Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako sad ostanem. Ne želim ostati sa fašistima koji žele čistu naciju. Neka oni ostanu, neka žive sami, čisti.“

(zurnal.info)