HISTERIJA DIABOLIČKE STVARNOSTI: Vrijeme je da vrisnemo - Stani!

Sarajevski taksisti imaju taj običaj da započnu razgovor sa putnicima. Imaju stav o svemu, od visokih temperatura do rata u Iranu. Narativ i teme prilagođavaju se putnicima, prema slobodnoj procjeni vozača. Vrlo rijetko, skoro nikada ne koristim taksi, a i te povremene vožnje uglavnom prođu sa „dobar dan“ i „doviđenja“. Moje namršteno lice u startu ubije svaku njihovu volju za razgovor. Ovaj put konverzacija se pokrenula iz meni nepoznatih razloga. Monolog o klimatskim promjenama i uticaju SFF-a na razvoj turizma u Sarajevu prijetio je da preraste u razgovor dok se vozač nije dohvatio teme rata, da bi, ničim izazvan konstatovao kako treba „ustati kada se spomenu Caco i Ćelo“. Tišina koja je u tom trenutku nastala toliko je bila glasna da je i on sam odšutio ostatak vožnje.

Moj stav o Caci i Ćeli nije samo stav o zločinima u Sarajevu tokom rata, mnogo je ličniji, jer sam poznavao mnoge od ljudi koje je Mušan Topalović Caco ubio prilikom hapšenja u akciji „Trebević“ 1993. godine. Neki od njih su mi bili prijatelji. Zločini zbog kojih su hapšena njih dvojica i još neki drugi obuhvaćeni akcijom „Trebević“ bacili su trajnu mrlju na herojsku odbranu Sarajeva. Stav ljudi u ovom gradu o Caci, Ćeli i sličnima njima determinantna je tačka u kojoj definišem da li ću s nekim nastaviti razgovor ili se nećemo nikad više pozdraviti. To je jedno od eliminatornih pitanja na osnovu kojeg određujem da li je za mene neko čovjek ili ne. Ovaj put, u tom taksiju, to je bio trenutak kada je svaki razgovor završio, ali je istovremeno otvorio pitanje: zašto nisam zaustavio taksi i izašao? A, nije da nisam o tome razmišljao. To mi je bio prvi refleks, ali je već druga misao bila: rekao je da me zna iz grada, viđa me sa porodicom u gradu, ako sada kažem da se zaustavi i izađem - da li ću svoju porodicu dovesti u opasnost, šta ako on sada krene da se obračunava sa mnom...?

Naravno, svjestan sam da on nije usamljen u ovakvom stavu prema ratnim zločincima sa ove strane sarajevske opsade. Takvih kao on ima puno, dovoljno da razmislim o posljedicama i reakcijama svih onih koji misle kao on. Nijem i paralisan ostao sam da se vozim do kraja. Izašao sam prepun gorčine i bijesa prema samom sebi: zašto nisam reagovao, zašto nisam zaustavio vozilo, zašto sam dozvolio da zlo pobijedi ponovo?!

Ovih dana proživljavamo histeriju veličanja i glorifikacije nedavno preminulog ratnog zločinca Ratka Mladića. U Republici Srpskoj i Srbiji političke elite se utrkuju ko će dati veće priznanje ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, na doživotnu robiju osuđenom za genocid u Srebrenici i za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, osuđeniku Međunarodnog suda za ratne zločine koji je u zatvorskoj ćeliji ostao do posljednjeg daha. Najavljuju se komemoracije i sahrane uz državne počasti. Diaboličko zlo danima već poprima razmjere kolektivnog ludila i stvara se utisak kako smo okruženi masom nespremnom da se suprostavi tome. Narativ i poruke kojima se daje podrška Mladiću nisu tek javno glorificiranje jednog ratnog zločinca, nego prilika da se još jednom pošalje poruka kako su opravdani zločini za koje je osuđen i da to zlo ima svoje poklonike.

Srbijanski advokat Čedomir Stojković nedavno je u intervjuu za Žurnal izjavio:

„Stav većinske Srbije je da je Ratko Mladić heroj. Ali i stav većinske Nemačke je za vreme Hitlera bio da sve Jevreje treba pobiti. Da su saveznici posle Drugog svetskog rata sa Hitlerovim ministrom propagande Gebelsom postupali kao što su prethodnih decenija postupali sa Miloševićevim ministrom propagande Vučićem, Nemci bi bili ubeđeni da je Hitler nemački heroj, kao što sada mnogi Srbi misle za Ratka Mladića.”

Teško se oteti dojmu kako gebelsovska politika negiranja genocida i zločina Miloševićeve politike na prostorima Balkana devedesetih nije ostavila traga na srbijansko društvo. Predugo to traje i temeljito se na tome radilo. Slično je, ako ne i gore u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska iz kojeg su razmjere negiranja genocida dovele do donošenja zakona kojim se to sankcioniše krivičnim gonjenjem. Javno negiranje genocida i zločina uz glorificiranje onih koji su za to odgovorni posljednjih dana se pretvorilo u jezivi vrisak od kojeg se ne čuje ništa drugo. Sve je toliko prenaglašeno da se stvara dojam kolektivne histerije. Kao da nema nikog ko ne misli tako. Kao da ne postoje oni koji jasno i glasno kažu da ne podržavaju takvu politiku i promociju zla. A oni postoje, kao što postoje i oni koji ne govore ništa, koji se ne slažu sa ovakvim političkim stavom. Oni su svjesni zločina koji imaju svoje počinitelje, komandante, zločince, ali još uvijek nisu spremni da zaustave tu vožnju i da demonstrativno napuste taj neki njihov taksi. Ne zato što se slažu sa zločinačkim ideologijama, nego zbog toga što nisu sigurni da će ih njihov otpor dovesti do cilja prema kojem su krenuli.

U kakofoniji mržnje svaka tišina je priznanje poraza i zato je legitimno pitanje da li je dovoljno ćutanjem izraziti svoje protivljenje? Koliko glasno se u sebi ne slažemo sa onima koji podržavaju zločince i zločine, ako se to ne čuje vani? Imamo li pravo da sjedimo, šutimo i čekamo da vidimo kraj? Da li je svako od nas u nekom svom taksiju koji želimo napustiti, ali paralisani i dalje čekamo samo da dođemo do krajnje tačke, iako smo svjesni da ćemo do našeg cilja prije stići pješice?

Da li je krajnje vrijeme da vrisnemo - Stani!