Za koju reprezentaciju navijate?

I fakat, za koju reprezentaciju u cijelom ovom nogometno-političkom rašomonu navijate? To pitanje postalo je više od iskazivanja sportske naklonosti ili domovinsko/otadžbinske pripadnosti, to je jedna vrsta političke, etnonacionalne ili religijske iskaznice, čin strogog svjetonazornog opredjeljenja.

Oko reprezentativnog navijanja ovdje se već deceniju i po vode teške medijske bitke. Za jedan broj sarajevskih patriotskih novinara ravno je najvećem skandalu to što znatan dio građana ove zemlje ne navija za svoju nego za susjednu reprezentativnu vrstu. Logički, to sarajevsko zgražavanje i ima nekog krhkog pokrića, ali pošto Bosna i Hercegovina počinje tamo gde logika završava, onda to pokriće i nije baš na čvrstim temeljima.

ZAKON, MORAL I INTIMA

Postavimo jedno bitno pitanje: Zašto bi bilo ko iz ove zemlje morao da navija za Bosnu i Hercegovinu? Ne postoji ni zakonski propis ni moralna obaveza koji bi bilo šta propisivali ili određivali u tom pravcu. Navijanje je stvar srca, emotivnog i racionalnog opredjeljenja. Navijanje je, osim toga, i vrlo, vrlo intiman čin i kao takav, skoro pa sveto pravo, isto kao i pravo na religiju, jezik, kulturu, identitet... A patriotizam sve to nije. Patrioizam možete osjećati, njegovati, preporučivati, ali pređete li makar i u naznakama u sferu nametanja, ili propisivanja, zašli ste na krhki i fluidni teren ljudskih prava.

Zanimljiv je u tom pogledu i višestruko inspirativan primjer predsjednika Republike Srpske. Sklon provokacijama i pošalicama svake vrste, Milorad Dodik uoči svake važne nogometne manifestacije zna Sarajevu – šta god ta toponimska odrednica u političkom smislu značila – pošteno dići pritisak humorističkim izjavama da navija, nabrajamo sad po sjećanju – za Srbiju, pa onda za Hrvatsku, Tursku, Portugal... A jednom je u širokoj skali svojih pošalica izvalio čak da će navijati za Bosnu i Hercegovinu.

Ali koga to briga? To je njegovo neopozivo pravo. Intimni izbor. Čak i kada mijenja izjave i objekte navijanja od prigode do prigode, od kvalifikacija do baraža, on ne čini ništa svetogrdno. Ono što od njega očekujemo je ne da navija za ovu ili onu momčad, nego da na svom teritoriju – jer on, za razliku od većine građana ove zemlje, ima svoju teritoriju – obezbijedi punu slobodu kretanja, postojanja i navijanja. Znači, da u Banjoj Luci ili Laktašima ljudi mogu nesmetano doći i postojati sa zastavama i rekvizitima Željezničara, Bosne i Hercegovine, Sarajeva ili Veleža.

Isto važi i za Sarajevo. Ovaj grad imao je vrlo ružnih ispada po tom pitanju. Jedan od najtežih odavno smo zaboravili. Kada su na Koševu prvi put igrale reprezentacije Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, ovdašnji navijači su u naletu patriotizma kamenovali Renault 4 s crnogorskim tablicama. U automobilu su bili mladić i djevojka, pretučeni su, on je nakon ovog iživljavanja ostao bez oka, a sve se desilo zato jer je na proputovanju za Francusku odlučio da prođe kroz napaćeni grad. I naletio na pojačanu dozu bosanskohercegovačkog patriotizma.

Adam Michnik davno je rekao da je patriotizam utočište hulja. Da napravimo malu ogradu od uopćavajućeg karaktera ove izjave, patriotizam zaista zna i može biti i često je fina, konstruktivna emocija, ali Michnik je u pravu, fakat je mnogo hulja prisvojilo ljubav prema domovni i pod plaštom te ljubavi opljačkalo, otelo, pobilo sve što im se našlo na putu. Nije svaki patriota hulja, to mora biti jasno, ali je svaka hulja proklamirani patriota.

Živimo u kompleksnoj i kompliciranoj državi u kojoj ništa nije jedno i u kojoj ništa nije jednostavno. Osim što je često utočište hulja, patriotizam je još češće naš četvrti nacionalizam. On to postaje kad god ga se propisuje nekome, kad god ga se umjesto kao neko neobavezno opredjeljenje tretira kao državotvornu lektiru i kad neko pomisli da mu ljubav prema domovini daje bilo kakva prava. Ta bi ljubav po svojoj istinskoj prirodi trebala da predstavlja samo obavezu.

Propisati nekome dužnost patritoizma, ili navijanja za državni tim, sumnjiva je i praktično neodrživa nakana. To mi u Bosni i Hercegovini znamo bolje od drugih. Osvojiti nečiju naklonost, simpatiju, ljubav, nikada nije bilo niti je moglo biti rezultat nametanja, radne, ratne ili bilo kakve druge obaveze, nego isključivo odraz vrijednosti. A Bosna i Hercegovina, nažalost, posljednjih 20 godina ne nudi vrijednosti s kojima bi se ljudi identificirali. U skoro dvije trećine države vještački i nasilno s jedne strane, a državotvornim greškama s druge, stvoren je jak antibosanskohercegovački i antidržavni naboj. Ozbiljne ratno-propagandne mašinerije rade na kreiranju i održavanju tog naboja, tako da je insistirati na patriotizmu i na navijanju za reprezentaciju uzaludan i unaprijed neuspješan projekat.

OJ, OTADŽBINO

I tu možda leži najjači razlog za eventualni patriotizam. Džentlmeni uvijek navijaju – to znamo još od onog slavnog pisca – za unaprijed izgubljenu stvar, a u tu kategoriju, po svim raspoloživim pokazateljima, spada i BiH. Postoji i još poneki dodatni razlog koji bi mogao ići u prilog navijačkoj euforiji što već sedmicama trese zemlju. Bosna i Hercegovina u ovom trenutku ima odličnog selektora i fenomenalan, a uz sve to i složan tim. (Jeste da se ne sviđaju onom blogeru, ali – Bože moj, niko nije savršen). Ne patriotizam, nego osjećaj respekta za jedno izvanredno zalaganje, možda je povod da im čovjek pokloni naklonost. “Nikada bolja, talentiranija, vrjednija grupa ljudi od fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine nije bolje, suštinski neistinitije, predstavljala zemlju posljednjih stvari”, kaže na svoj tradicionalno šeretski način pisac i kolumnista Emir Imamović Pirke. I tačno mu ga tako dođe.

Kad su na prošlom Evropskom prvenstvu igrali Hrvatska i Turska, taj reprezentativni duel umalo nije ponovo zapalio jedva zgasnuti Mostar. Osim što je krvava i opasna, ova situacija ima u sebi i nešto od onog apsurdnog humora koji vinovnike tadašnjih nemira čini grotesknim. Kad već ne možete da se složite oko svoje države i reprezentacije, evo vam onda tuđih selekcija pa jedni drugima zbog njih razbijajte glave.

Patriotizam se u većini država u svijetu, poslije određenih razdoblja izrodi u ideološko zlo, garnirano prikrivenim nacionalizmom, religijskim fanatizmom ili regionalnim ekskluzivizmom. I tu nastaje vrlo zanimljiv obrat. Većina antipatriota iz BiH s radošću će potpisati prethodnu tvrdnju. Ali će s istom količinom negativne žestine dočekati sljedeću, koja glasi: jedina gora stvar od patriotizma je – antipatriotizam. Žestina nacionalističkih izljeva usmjerenih protiv Bosne i Hercegovine kao političke, ekonomske, kulturne i bilo koje druge mogućnosti to zorno potvrđuje. Zbog svih tih naših žestokih paradoksa, vrijedan je svaki pokušaj patriotizma koji dođe iz Širokog Brijega ili Banje Luke, ali i svaki dašak antipatriotizma koji zabljesne u Sarajevu, Zenici ili Tuzli. Suprotstaviti se dominantnom političkom stereotipu, to bi nekako bila najveća potvrda ljubavi prema sopstvenoj domovini. Otadžbino, toliko te volim da mi se živo jebe i za tebe i za tvoje ljepote i za sve dobre ljude koji te nastanjuju.

(zurnal.info)