Zašto bismo trebali biti vegetarijanci

Philip Kapleau, američki učitelj zen budizma, smatrao je da je vegetarijanska prehrana moralna obaveza čovječanstva. Stoljećima prije njega istu stvar zagovarao je i Leonardo da Vinci. Jednom prilikom Kapleau je posjetio klaonicu i o tome ostavio potresan zapis, koji većina ljudi odbija pročitati jer im zagorčava uživanje u mesu. Takva nam je narav, radije ćemo okrenuti glavu od onog što nas uznemirava, nego promijeniti navike.

STAKLENI ZIDOVI NA KLAONICI

A mesna prehrana, po mišljenu mnogih vegetarijanaca, nije ništa drugo nego direktno saučesništvo u ubistvu. Ono što je Kapleau vidio i što opisuju drugi posjetioci klaonica daje im za pravo. Jasna Ornela Bery, sarajevska glumica i dugogodišnja vegeetrijanka, u polemičkom poligonu magazina Gracija, izjavila je: „Kada bi klaonice imale staklene zidove, svi bi ljudi bili vegetarijanci.“

Klaonice su ne samo mjesta ubistva, nego i poprišta strahovitih mučenja, stjecišta okrutnosti kakvu samo čovjek prakticira. Evo nekih deskripcija i impresija iz tih hramova smrti:

- Te životinje cijeli život provode u zatočeništvu, u užasnim uslovima. Rađaju se kao rezultat umjetne oplodnje, podvrgnute su okrutnoj i vrlo bolnoj kastraciji, pa onda hormonskoj stimulaciji, hrane ih neprirodnom hranom i u nezamislivim uslovima dugo ih prevoze s mjesta robovanja na mjesto ubijanja.

- Tijesan ograđeni prostor, električni štapovi, rutinirana ravnodušnost, često i sadistička okrutnost njihovih dželata, tek su dio neopisivog užasa u kome ove životinje žive od prvog do zadnjeg trena svog života.

- Prestravljeni svjedoci pričaju: „Industrijske klaonice podsjećaju na sliku pakla. Prodorni vrisci životinja tamo se zaglušuju udarcima čekića, strujnim udarima ili mecima iz pneumatskih pištolja. Zatim ih vješaju za noge na transportnu traku koja ih prevozi kroz pogone. Još dok su žive prerežu im ždrijelo i s njih deru kožu, tako da umiru od gubitka krvi. Stres koji životinja osjeća prije smrti traje dugo i ispunjava užasom svaku stanicu njezinog organizma.”

- Roditeljska pažnja. Ako imate slabe živce, preskočite sljedeći fragment: "Prvo što nas je prenerazilo kad smo ušli bili su buka i odvratan smrad. Na početku su nam pokazali kako ubijaju krave. Izlazile su jedna za drugom iz boksova i prolazom se penjale na metalni podij s visokim pregradama. Čovjek s električnim pištoljem naginjao se kroz ogradu i pucao životinji između očiju. To bi je ošamutilo i ona bi pala na pod. Zatim bi se zid ograđenog prostora podizao i krava bi se izokrenula tako da padne na bok. Izgledala je okamenjeno, kao da se svaki mišić njezina tijela zgrčio. Taj je isti čovjek obuhvaćao lancem tetivu koljena krave i pomoću električnog mehanizma podizao je uvis sve dok na podu ne bi ostala samo glava životinje. Zatim je uzeo velik komad žice i stavljao ga u rupu, napravljenu pištoljem, između očiju životinje. Objasnili su nam da se na taj način prekida veza između velikog mozga i leđne moždine životinje i ona umire. Svaki put kad bi čovjek stavio žicu u mozak krave, ona se ritala i pružala otpor, iako se činilo da je već bila bez svijesti. Nekoliko puta krave koje nisu bile potpuno ošamućene ritale su se, padale s metalne skele i čovjek je morao ponovno posegnuti za električnim pištoljem.

Kada bi krava izgubila sposobnost kretanja, podigli bi je tako da joj glava bude na udaljenosti od dvije do tri stope od poda. Zatim bi čovjek zakretao glavu životinje i prerezao joj ždrijelo. Dok je to radio, krv je u mlazovima šiktala prema van, zalijevajući sve uokolo, uključujući i nas. Taj je isti čovjek također prerezao prednje noge u koljenima. Drugi je radnik odrezao glavu krave koja je bilo okrenuta na stranu. Čovjek koji je stajao iznad, na posebnoj platformi, derao je kožu. Bili smo u šoku kad smo nekoliko puta vidjeli kako su odatle ispadali veliki, dovoljno razvijeni telići, što znači da je među ubijenima bilo i krava u posljednjem stadiju trudnoće. Naš je vodič rekao da su takvi slučajevi uobičajena pojava.

Zatim je čovjek motornom pilom niz kralježnicu prepilio trup. Dok smo se nalazili u pogonu, obrađivali su samo krave, no u boksovima je bilo i ovaca. Životinje koje su čekale kraj bile su u paničnom strahu: dahtale su, raskolačile oči, pjena im je izlazila na usta.”

- Slijedi opis ubistva bika, podjednako uznemiravajući: „U stajama su mesari pokušavali s mjesta pomaknuti mladog bika. Životinja je osjećala dah nadolazeće smrti i opirala se tome. Pomoću koplja i bodeža izgurali su ga naprijed, u posebni obor, gdje su mu dali injekciju kako bi meso bilo mekše. Nakon nekoliko minuta životinju su na silu odvukli u boks, glasno zalupivši vrata. Tamo su ga omamili elektropištoljem. Njegove su noge popustile, vrata su se otvorila i bik se izvalio na pod. U rupu na čelu (oko jedan i po centimetar) koja je nastala od pucnja, ugurali su žicu i počeli je okretati. Životinja je neko vrijeme drhtala, a zatim se smirila. Kad su na stražnjoj nozi počeli učvršćivati lanac, životinja se ponovno počela ritati i opirati, a mehanizam ju je podigao nad lokvu krvi. Životinja je obamrla. Prišao joj je mesar s nožem. Mnogi su vidjeli da se bikov pogled koncentrirao na tog mesara; oči životinje pratile su njegovo približavanje. Životinja se opirala ne samo kad je nož ušao u nju, već i s nožem u tijelu. Prema općem mišljenju, to što se događalo nije bilo refleksna aktivnost - životinja se opirala pri punoj svijesti. U nju su dvaput zabili nož i umrla je od gubitka krvi.”

- Ni perad nema humaniji tretman: „Četiri odrasle kokoši stisnute su i zatvorene cijeli svoj kratak život u onome što se obično naziva ‘baterija s kavezom’. Ti kavezići veličine 10 x 45 centimetara nemaju gnijezda i napravljeni su od spiralne žice, kako bi izmet propao kroz dno. Budući da nemaju čvrsto dno koje bi mogle grepsti, kandže kokoši izrastu u vrlo dugačke, zapliću se i često do smrti zaglave u žici. To uzrokuje da se žica ureže i s vremenom uraste u jastučiće na nožicama. Povrh toga, svjetlo u baterijama uključeno je 18 sati na dan, kako bi potaklo kokoši da neprestano nesu jaja. U prosjeku takva kokoš snese jaje svaka 32 sata tokom 14 mjeseci, nakon čega je ubijaju.

Tipična peradarska farma u 'razvijenoj' zemlji praktički nije ništa drugo nego mučionica. Bez ikakva prostora za grebanje zemlje, za izradu gnijezda, kupanje u prašini, bez mogućnosti da raskrile krila ili se jednostavno pomaknu, svi prirodni instinkti kokoši nemilosrdno se guše. U takvim je uvjetima neizbježno stanje stresa koje traži izlaz u agresiji usmjerenoj na susjeda. I tako veće kokoši napadaju one slabije, koje nemaju mogućnost spasiti se bijegom i nerijetko postanu žrtve kanibalizma. Kako bi izašli na kraj s tim problemom, kokoši se ‘obezkljunjuju’. To je postupak sakaćenja kojim se kljun, taj najvažniji kokošji organ, sastavljen od kosti, osjetljivog i rožnatog tkiva, nemilosrdno otkida užarenim nožem ili postupkom koji nalikuje giljotini. Ponekad se za života kokoši ovaj postupak provodi dvaput."

KOLIKO POJEDEMO ŽIVOTINJA

- Transport od ovih mučilišta do mjesta pogubljenja također se smatra surovim i beskrupuloznim obredom: "Životinje možda najviše pate tijekom prevoženja do klaonice. To počinje grubim i užurbanim utovarom. Životinje koje u strahu i zbunjenosti padnu sa skliskih

mostića, često polako umiru od povreda. Unutar preopterećenih kamiona prve žrtve nastanu od posljedica tiskanja i gušenja zbog pretrpanosti. Često životinje provedu i po tri dana u kamionu, bez hrane i vode, sve do samog istovara. Iscrpljujuću žeđ i glad nerijetko prati i klimatski faktor: zimi ledeni vjetar dovodi do općeg rashlađivanja i mjestimičnog smrzavanja, ljeti žega i direktne sunčeve zrake zajedno s nedostatkom vode izazivaju dehidraciju organizma. Vjerojatno je najužasnije stradavanje teladi, koja je samo nekoliko dana prije podnijela kastraciju i odvajanje od majke."

I kako mi doprinosimo ovim slikama i njihovim patnjama? Pokušajmo na ovo pitanje odgovoriti drugim. Koliko ovakvih životinja prosječan zapadni čovjek – a htjeli, ne hjetli, i mi u Bosni i Hercegovini pripadamo toj kategoriji, makar kao njena tek embrionalna inačica – pojede tokom života? Uspjeli smo pronaći dva odgovora. Prema američkom istraživanju baziranom na UN podacima, jedan stanovnik planete Zemlje u toku života pojede oko 2.400 različitih životinja, pretežno krava i peradi, svinja, ovaca...

A njemačka studija objavljena prošle godine pokazala je da prosječni Nijemac tokom života pojede 1.094 životinje: četiri krave ili teleta, četiri ovce, dvanaest gusaka, 37 pataka, 46 ćurki, 46 svinja i 945 kokošiju. Prepisujemo zanimljivu konstataciju:

„Po nekim procjenama, uz samo jedan dan bez mesa u sedmici, godišnje bi se spasilo preko 157 miliona životinja na svijetu. Belgijski grad Gent zato je donio odluku da četvrtak bude bezmesni dan, u okviru njegovih granica. A u Njemačkoj već sada živi skoro osam miliona vegetarijanaca.”

Vegetarijanci ostatku čovječanstva postavljaju jednostavno pitanje. Ako već znate kakva i kolika patnja drugih bića prethodi vašim gastronomskim užicima i prehrambenim navikama, jeste li spremni promijeniti nešto u životu?

(zurnal.info)