Zašto je Sarajevo prokockalo sve šanse

Portal radiosarajevo.ba pokušao je posljednjih dana malo disharmonizirati kompaktni stav i status žrtve koji dominira glavnim gradom Bosne i Hercegovine. Objavili su nekoliko tekstova u kojima relativiziraju lokalnu halabuku nastalu nakon hapšenja nekadašnjih branitelje Hadžića. Sudeći po ostalim medijima, ovaj pokušaj ostaje bez reakcija, ali i dalje je vrijedan pažnje. Ponekad je važno da stvari budu izrečene bez obzira na okolinu i njen dominantni stav.

NARICANJE DO NEBA

Prvo je po nalogu Tužilaštva BiH uhapšeno osam osoba koje se tereti za ratne zločine na području Hadžića. Uhapšeni su osumnjičeni da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. U brojnim ovdašnjim medijima, a najintenzivnije u Dnevnom avazu, danima je trajala kampanja koja se može svesti na sljedeću konstataciju: "dok hapse branitelje, zločinci slobodno hodaju”...

Danima smo mogli čitati tekstove u kojima se nariče nad teškom sudbinom Bošnjaka, koji u miru gube ono što su ratom odavno zijanili. Neke od tih žalopojki zasigurno imaju valjano utemeljenje u stvarnosti. Evidentno je, recimo, da Milorad Dodik beskrupulozno, kontinuirano i sistematski vrši pritisak na Tužilaštvo BiH, da je svoju neprincipijelnost postavio kao vrhunski kriterij i jedini argument. Ali, ne može Dodik biti kriv za sve. Odmaknemo li se od njegovog iritantnog politikanstva, ostaje nekoliko otvorenih pitanja na koja su mladi autori pomenutog portala ponudili odgovore drukčije od onih koji se ovdašnjoj javnosti uobičajeno i učestalo plasiraju.

Prvo je Nedim Jahić objavio tekst „Sarajevsko breme kolektivne odgovornosti”. Jahić problematizira tri bitna pitanja. Prvo: „Zakonodavna i izvršna vlast postavlja se protiv pravosudnih institucija, te kroz svoje rezolucije i politiziranje ratnih zločina, udara na temelje neovisnog i nepristrasnog utvrđivanja činjenica vezanih za rat u Bosni i Hercegovini. (...) Ovakvim potezima Skupština Kantona Sarajevo podupire stajališta koja dolaze od strane političkih predstavnika RS-a, neposredno doprinoseći rušenju ionako krhkih struktura pravosuđa na državnoj razini.”

Drugo, pitanje finansiranje odbrane osumnjičenih za ratne zločine: „Jasno, država bi pod presumpcijom nevinosti morala osigurati pravično suđenje, dostupnost dokaza te besplatnu pravnu pomoć, ali ono problematično u ovome slučaju jeste politiziranje obaveza države i stavljanje istih u kontekst ‘zaštite branitelja’, a ne zaštite prostih prava garantiranih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.”

I treće, Jahić vidi problem u vječito podgrijavanom populizmu: „Stara populistička o tome kako su ‘krivi patrioti što su branili državu’, te cijela galama o ‘relativizaciji zločina’, predstavljaju izvrsnu težu svim onim stavovima koje možemo čuti s druge strane entitetske granice već godinama. Jedina razlika je što panika od ‘izjednačavanja zločina’ tamo ima inačicu u ‘samo se nama sudi’.

Dan kasnije oglasila se novinarka Nidžara Ahmetašević, tekstom „Ne želim finansirati odbranu osumnjičenih za ratne zločine!” Vrlo direktno, tekst počinje izjavom: „Ne podržavam odluku Skupštine Kantona Sarajevo kojom pokušavaju da izvrše pritisak na Tužilaštvo BiH, a zbog hapšenja osumnjičenih za ratne zločine. Još manje podržavam odluku o sufinansiranju njihove odbrane i osjećam obavezu i dužnost da o tome javno govorim.”

Nidžara u svom iskazu kombinira politički stav i emocije: „Ja, kao poreski obveznik, ne želim da moj novac bude korišten na ovakav način i tražim da se ova odluka preispita i povuče! Ukoliko pak poslanici insistiraju na ‘sufinasiranju pravne pomoći’ osoba koje su osumnjičene za ratne zločine, (...) predlažem da to rade dobrovoljnim prilozima od vlastitih primanja. Zato jer želim da vjerujem u nezavisno pravosuđe i želim da svi koji su osumnjičeni budu izvedeni pred lice pravde. I to ne može biti selektivno, i tu nema ‘moji’ i ‘njihovi’, tu nema ‘branilaca’ i ‘neprijatelja’. I vrijeme je da završimo sa tom retorikom već jednom. Rat je gotov!”

Ovim usamljenim glasovima pridružio se i Peđa Kojović, zastupnik Naše stranke u Skupštini KS-a izjavom:

„Smatrajući da je predmet rasprave u Skupštini bio toliko izvan njene nadležnosti i da se pretvorio u najjeftinije licitiranje borcima i patriotizmom, Danis i ja smo, iako prisutni u sali do samog glasanja, izvukli kartice iz glasačkih kutija i izašli. Smatrali smo da bi čak i glas protiv zaključka kojim se komentariše rad državnih bezbjedonosnih agencija i tužilaštva bilo davanje legitimnosti ovog zakonodavnog tijela da se miješa u rad SIPA-e i Tužilaštva",

Ova tri glasa nešto su novo na političkoj i intelektualnoj sceni Sarajeva. Kako bismo mogli opisati prevladavajući javni diskurs ovog grada? Bez želje da bilo koga uvrijedimo, ponekad ga vidimo kao pasivno sjedenje na minderu, dugotrajno i besplodno meditiranje o zajedničkom životu i starim dobrim vremenima. Činjenica je da decenijama priželjkivani normalni život, šta god da to značilo, neće pasti s neba, ne može doći sam od sebe, za njega se treba dugo boriti, pa opet ne biti siguran u ishod.

OBAVEZE ŽRTVE

Ima nešto odbojno u skoro dvodecenijskom insistiranju na poziciji žrtve, što u glavnom gradu BiH već dobija obrise neuništive političke mantre. Tačno je da je Sarajevo prošlo kroz barbarsku opsadu, da je ta opsada bila surova i nepravedna, da se odvijala pred očima svijeta, da su…

Mogli bismo ovako danima, ali postoji nešto što se ovdje rijetko pominje. Žrtva, osim prava i moralno-materijalne satisfakcije, ima i izvjesne obaveze. Recimo, ostati dostojan sopstvene patnje, nikada ne zaći u sfere nasilja, osvete ili političke kalkulacije.

Zašto je Sarajevo prokockalo sve šanse da postane integrativni faktor u zemlji? Možda zato što je zaljubljeno u sopstvenu samoproglašenu pravednost, što misli da je njegova multikulturalnost neupitna, što u ovom gradu već dvadeset godina, kao glavne karakteristike političke atmosfere, dominiraju pojmovi zajedništvo, multikultura, patriotizam, moralnost...

Svi ti pojmovi su, faktički, samo neadekvatna supstitucija jedne jedine stvari – zakona. Pravna država, pa makar počela i od utorka, jedina je istinska, relevatna i djelotvorna kompenzacija za moraliziranje najšireg spektra, za ljuti patriotizam koji sebe postavlja kao standard, za multikulturalizam kao čudotvorni lijek, za instituciju komšiluka i ono što neke šaljivdžije u napadu entuzijazma definiraju kao široku bosansku dušu (evo s ovog mjesta vam sa svim potrebnim argumentima svjedočimo i garantiramo da hercegovačka duša nije ništa uža, dapače...)

Zakon, pravo, država, objektivnost, sistem, to bi trebale biti ključne riječi u savremenom društvu. Sve ostalo je ideologija, lažni i nedovoljni nadomjestak za ono čega hronično nedostaje. Ničim ne dovodeći u pitanje ishod istrage i eventualnog suđenja ljudima iz Hadžića, pokušavamo samo skrenuti pažnju s dominantnog patriotskog na jedan alternativni govor. Taj govor za sada gotovo da nema odjeka u javnosti. Istina je da možete reći i objaviti sve, ali pošto ne postoji referentna javnost, to što ovi mladi ljudi zagovaraju za sada više liči na diverziju, nego na efikasnu političku intervenciju. Ali, ako nema drugog načina, i diverzija je nešto.

(zurnal.info)