Zašto tonu New York i Venecija

Mitt Romney, netom poraženi republikanski kandidat na američkim predsjedničkim izborima, u jednom od predizbornih govora između ostalog je rekao da “nije posao predsjednika da zaustavlja rast nivoa mora”.

Sudbina je tako htjela da je finale predizborne utrke označila superoluja Sandy, uragan tokom kojeg je nivo mora tako porastao da je potopio New York. Tada (a srećom i sada) aktuelni predsjednik Amerike Barack Obama iskazao je državničku zrelost baveći se upravo onim što se infantilnom Romneyu gadi – nivoom mora.

Čovječanstvo je na ovom ironičnom primjeru dobilo savršenu lekciju o važnosti ekologije kao političke discipline. Ali čovječanstvo nikada nije voljelo da sluša i usvaja lekcije, makar bile savršene, pa će i ova vjerovatno proći nezapaženo. Rezultat te ignorancije nije samo uragan Sandy, nego duboki kolaps planete kao ekološkog sistema. Zemlja je načeta u svim aspektima njenog postojanja.

BIJES PRIRODE

Isti taj New York, nedavno je objavljeno, tokom 2010. godine otpustio je više od 54 miliona tona ugljičnog dioksida u atmosferu. Pedeset četiri miliona tona! To je otprilike dvije tone stakleničkog plina svake sekunde. Gradovi su najveći proizvođači zagađenja, a oko 75 posto štetnih gasova potiče iz zgrada. Riječ je o enormnim emisijama koje nanose strahovitu, vjerovatno nepopravljivu štetu i na mikro i na makro planu. Na ovom mjestu već smo pisali da je priroda preduhitrila futuriste, koji su planetarni kolaps iz oblasti vode, klime, zagađenja te potrošenih energenata i resursa predviđali za drugu polovinu ovog stoljeća, a katastrofe su počele još početkom vijeka. I od tada ne jenjavaju, samo se umnožavaju.

Naučnici iz cijelog svijeta tek sad uviđaju da će ekstremni klimatski hirovi postati stvarnost mnogo prije nego što je iko očekivao i da porast emisije CO2, te ostale forme zagađenja, uzrokuju učestale poplave, suše, rast nivoa mora, snježne oluje, zemljotrese i druge ekstremne vremenske uslove. Superoluja Sandy samo je posljednja u nizu tih spektakularnih poremećaja. Uostalom, ne moramo ići s one strane Atlantika da bismo pokazali šta se dešava.

I Bosna i Hercegovina pruža sasvim dovoljno dokaznog materijala. Kao država na čijem se tlu blago dodiruju, skoro pa sljubljuju mediteranska i umjerena kontinentalna klima, BiH je posljednjih godina sve češće izložena ekstremnim izljevima prirodnog bijesa. Ovdje je već dvije godine u toku jedna poveća, kontinuirana suša, prava pravcata sušetina koja kulminira do sada neviđenim ispadima i posljedicama. Dvanaestog novembra 2012., dok nastaje ovaj tekst, u planinskom gradu Sarajevu zabilježeno je nezamislivih i u svakom pogledu bolesnih 18 stepeni. Cijeli taj sušni period u februaru je bio prekinut ekstremnim snježnim padavinama, koje su, gotovo nezamislivo, zatrpale i od svijeta odsijekle Mostar, jedan od najtoplijih gradova Balkana. Kada se snijeg otopio, izostale su očekivane poplave: zemlja je bila toliko suha i žedna da je bez ikakvih problema i posljedica apsorbirala sve što je palo. A ljetos, kao logična posljedica suše, izgorjelo je pola Hercegovine, politika je pokazala frapantnu nespremnost da reagira i spriječi katasrofu, što je u građane uvuklo strah od predstojećih vremenskih ekscesa.

U međuvremenu, arktički led topi se zapanjujućom brzinom, a obim mu je trenutno najmanji u posljednjih 30 godina, otkad se mjeri satelitskim putem. Klimatski eksperti tvrde da će velika smanjenja ledenih površina snažno uticati na visinske vjetrove koji upravljaju vremenskim prilikama u Evropi. Prema nekim prognozama Arktik bi mogao ostati bez leda do 2080. godine, ali već rekosmo, sva takva predviđanja imaju ugrađenu tehničku grešku – ostvaruju se decenijama ranije.

Više nemamo ljeta i zime, nego ekstremna ljeta i još ekstremnije zime. U julu su mediji gotovo istovremeno javljali da je više od 60 ljudi umrlo u talasu vrućina koje su pogodile desetak američkih država, a – s druge strane – više od 150 ljudi stradalo je u poplavama u Rusiji. Godine 2003. ljetne temperature u Evropi bile su najviše u posljednjih pola milenija, a onda je 2010. godine uslijedio nezapamćen toplinski val u Rusiji. I opet ista priča: ovakvi ekstremi očekivali su se tek krajem stoljeća.

PRED TV EKRANIMA

Posljednjih sto godina temperature na površini planeta porasle su u prosjeku za 0,8 stepeni. S njima raste vjerojatnost ekstremno vrućih ljeta, a ne tek malo toplijih, kako se očekivalo. Naučnici sad ne griješe, nego s velikom vjerovatnoćom da su u pravu, poručuju: “Ako ništa ne poduzmemo i dozvolimo da se klima zagrije za pet ili šest stepeni, vidjet ćemo potpuno drukčiji svijet.”

A kako stvari stoje na tom planu, nedavno je pokušao odgovoriti Vuk Perišić: “Zamislimo da je teza o uzročno-posljedičnoj vezi između sagorijevanja fosilnih goriva i globalnog zatopljenja postala općeprihvaćena i neupitna i da je čovječanstvo odlučno i jedinstveno u namjeri da povodom toga nešto poduzme. Uzalud. Nagli odustanak od nafte i tehnološki je i ekonomski neizvediv. Izazvao bi opasnu energetsku krizu i propast čitavih industrijskih grana, vjerojatno i propast svjetske ekonomije. A što ako više nemamo ni vremena ni izbora i ako je ekonomska katastrofa jedino preostalo sredstvo za sanaciju ekološke katastrofe?”

Perišić ovo sumorno propitivanje završava još sumornijim zaključkom: “Čovječanstvo ne raspolaže postupcima i sredstvima za donošenje i provedbu odluka koje bi uživale planetarno povjerenje i koje bi imale planetarni učinak. Ne postoji ni mehanizam sposoban da artikulira uvjerljivu argumentaciju da je sve u redu – ako je u redu! – i da su razorne oluje, poplave i suše samo iznimke s kojima se možemo i s kojima ćemo se moći nositi. Izvjesno je samo to da će ljudi posegnuti za ponajboljim rješenjem tek nakon što iskušaju sva pogrešna…”

New York je prošle sedmice danima podsjećao na Veneciju, a Venecija ovog tjedna već danima nije kopno, odnosno grad, nego integralni dio Jadranskog mora. Šta li nas čeka naredne hefte, još ne znamo, ali znamo nešto drugo – onaj dio s vremenskom prognozom postaje najuzbudljiviji, najzanimljiviji i najspektakularniji dio svakih vjesti.

(zurnal.info)