CIPARSKA BLAMAŽA: Zastrašujuće koliko je nogomet preslika naše stvarnosti

Razlika između uspješnih i neuspješnih je u tome što uspješni rutinske stvari naprosto odrađuju rutinski. Kod neuspješnih je uvijek sve problematično. Pobjede se nekim neobjašnjivim slijedom događaja pretvaraju u poraze. Vrhunski igrači odjednom djeluju kao da prvi put vide loptu. I sve to najčešće nema nikakve veze s tim tko stoji na drugoj strani terena. BiH je, naime, sinoć pobjedila samu sebe. U korist Cipra. Kako, zašto, to nikada nećemo moći objasniti. Ono što je Bosna i Hercegovina odigrala jednostavno nikakve veze s logikom nema.

NI OPRAVDANJA, NI OBJAŠNJENJA

Od gotovog veresiju prave provincijski pijanci i gubitnici svake fele. To je jedino objašnjenje kako igrači Juventusa, Rome, Arsenala isl. odigraju jedno poluvrijeme u kojem se čini da pojma nemaju zašto su tu gdje jesu i zašto se uopće sve to događa. Imam čudan dojam. Kao da ne možemo te ljude kriviti zbog toga. Kriva je BiH ovakva kakva jeste. Jer da je bolja, da nije sva crna rupa ne bi se, nekako vjerujem, događalo ni to da rutinske pobjede protiv potpuno nedoraslih pritivnika pretvaramo u poraz koji odaje dojam da smo igrali protiv nekoga tko pretendira biti svjetski prvak.

Logičnih objašnjenja, kako rekosmo, nema. Ne može biti niti opravdanja.

Prvi dio utakmice je odrađen onako kako se i trebao odraditi. Bolja smo momčad i trebalo je utakmicu dobiti bez suvišnog napora. Ja sam naivan čovjek i vjerovao sam da smo toliko odrasli kao reprezentacija da se rutinom može doći do pobjeda koje se trebaju i moraju ostvariti.

Ona utakmica u Grčkoj je mogla biti prijelomna. Tada je sve bilo na svom mjestu. Do onog nezasluženog i opet ničim izazvanog izjednačenja. Nakon sinoćnje utakmice postalo mi je jasno da nismo izgradili nikakav model igre. I to što smo tada igrali bio je slučaj. Samo pokazivanje potencijala koji nećemo dosegnuti i pretvoriti u standard. Tako je to s luzerima. Bez obzira na kvalitetu koju posjeduju. Ne znaju je pretvoriti u konačni proizvod. Grč i borba za malo zraka. To je zemlja u kakvoj živimo pa je nekako i reprezentativni nogomet takav. Unatoč individualnom kvalitetu i potencijalu koji posjedujemo.

NI SLUČAJNOSTI NI SREĆE

Nisu krivi Šunjić i Vranješ. Za njih dvojicu sam i dalje spreman tvrditi da su najbolji stoperski par koji imamo. Ali ta se moja tvrdnja može dokazati samo ukoliko i ispred njih postoji ikakav obrambeni blok. Kad ih se ostavi na čistini i oni djeluju izgubljeno. Ne može se, na žalost, svo smeće očistiti. A njega je u našoj igri bilo previše. Njih su dvojica bili ranjivi jer su dobrim dijelom drugog poluvremena ostavljeni sami, izloženi direktnim udarima protivnika. Nismo postojali kao momčad. I to je to.

I kada je već sve otišlo k vragu vjerovao sam da se može izbjeći poraz. Ostalo je petnaestak minuta do kraja utakmice. I onda sam se uhvatio za glavu. Umjesto inzistiranja na nekakvoj smislenoj igri, pokušavanju povezivanja redova naš izbornik Ognjenu Vranješu naređuje ispaljivanje dalekometnih visokih lopti prema napadačima. Maksima je, dakle, ako slučajno nešto ubodemo bit će super. Šunjić je postao drugi napadač, a lopta je letila iznad glava igrača i veze to ni sa čim nije imalo. Bacili smo u vjetar i to malo vremena što smo imali. Da nismo tko smo za sve bismo situacije imali nekolicinu varijanti. Ali tko smo mi da bismo imali plan. Stihija katkad izrodi neki dobar i sretan slučaj, ali dugoročno čovjeka osuđuje na poraz. Nejasno je i neobjašnjivo samo to kako se vrhunskim igračima mogu događati takve stvari. Ili je, zapravo, lako objašnjivo. Kontekst je bitan. Ako postoji nekakav smislen kontekst on će dati kvaliteti pojedinca da se dođe do izražaja. Ako je kontekst živo blato, Bosna i Hercegovina, on će okovati noge i igračima koji igraju finala Lige prvaka. Takvo nam je okruženje, navodi nas da pomislimo da sve što smo naučili, što znamo, što je logično veze s mozgom nema. Onda više ne znaš ni tko si ni što si ni kuda si pošao. I tako zbunjen, jebiga, dobiješ tri gola.

(zurnal.info)