ZBOG NEISPLAĆENIH PLATA OKUPIRALI FABRIKU: Radnici Kazove proglasili historijsku pobjedu u Turskoj!

“Ne, nisam dobila nikakvu kompenzaciju ali sam dobila fabriku”, bio je odgovor Aynur Aydemir jednoj od bivših radnika fabrike tekstila Kazova kada je upitana da li je ikada dobila novac koji joj bivši vlasnici još uvijek duguju.

“Bilo da će biti uspješna ili ne, stara ili nova, ja imam fabriku. Možda nam nedostaje potrebnog kapitala da bismo vodili posao i možda propadnemo u budućnosti ali sada barem imamo nešto.”

Aynur je članica malog sindikata (zadruge op.p.) Slobodna Kazova koja je nakon dvije godine borbe konačno uspjela proglasiti pobjedu u februaru ove godine kada je mogla proglasiti zakonsko vlasništvo nad mnoštvom starih, istrošenih mašina koje su prethodno pripadale njihovim bivšim šefovima.

Tokom ove dvije godine Aynur i njene kolege su okupirale svoje radno mjesto, policija ih je tukla i prijetili su im plaćeni grubijani. Vodili su protestne marševe i borili se na sudovima i ulicama. Dok su vodili borbu u kojoj su se suprotstavili ne samo svojim bivšim poslodavcima nego i samom sistemu koji omogućava izrabljivanje radnika i dopušta šefovima da odu slobodni nakon svakog sukoba, radnici fabrika Kazova su odbili spustiti svoje oružje. Umjesto toga su okupirali fabriku. Pružili su otpor. I sada proizvode.


Okupirati li ne?

Iskušenja radnika Kazove počela su u januaru 2013. godine kada su, nakon što nisu primili platu pet mjeseci, ih vlasnici fabrike, braća Ümit i Umut Somuncu, kolektivno poslali na jednosedmični odmor. Za 94 radnika je obećano da će ih plate čekati kada se vrati ali su umjesto toga od advokata fabrike svi dobili otkaze zbog “neopravdanog izostanka” sa posla tri dana za redom.

Nakon dodatnog razmišljanja Aynur vjeruje da bi otpor bio mnogo jači da su radnici odbili napustiti fabriku od prvog dana.

“Sada ne bismo mogli proizvoditi ali bismo vjerovatno dobili svoje plate”, kaže ona na sunčanoj terasi u centralnom istanbulskom kvartu Eyüp, nedaleko od zgrade u kojoj na trećem spratu njene kolege vrijedno rade na proizvodnji nove serije džempera jarkih boja.

“Za sadašnje stanje vjerovatno je najbolje što smo otišli ali na kraju je 94 uposlenih izgubilo svoje poslove bez primanja bilo kakve naknade.”

U nekoliko prvih haotičnih dana nakon kolektivnog otkaza radnici su bili neodlučni šta uraditi. Aynur je predložila da zauzmu fabriku ali nije dobila veliku podršku. Većina radnika je bila ili previše prepadnuta da pruži otpor ili natjerana da ne gube vrijeme na protest protiv nepravde zbog teškog materijalnog stanja. Kada je na kraju grupa od 30 radnika odlučila pružiti otpor, već je bilo kasno za zaustavljanje pljačke: Somunci braća su iz fabrike odnijela sve što je imalo vrijednost, uključujući 40 tona vune i nekoliko malih mašina, uništavajući one koje su bile prevelike za prevoz kako bi spriječili radnike da sami nastave proizvodnju.

Kada su shvatili šta se dešava radnici su postavili šator ispred fabrike kako bi spriječili dalju krađu i sabotažu. Svake sedmice su održavali protestne marševe sa glavnog trga u njihovom naselju to fabrike i zahtijevali pažnju za njihov slučaj. Tokom nekoliko narednih mjeseci plaćeni nasilnici su ih tukli i zastrašivali a bivši vlasnici fabrike su ih tužili za krađu iz tvornice. Na prvomajskim protestima policija ih je napala i na njih bacila suzavac. Odlučujući trenutak desio se 30. juna kada su preostali radnici, ohrabreni Gezi protestima širom zemlje, odlučili zauzeti fabriku.

Sindikat je rođen

Radnici su svjedočili nevjerovatnoj solidarnosti za slučaj svog otpora i borbe. Ovo je za Aynur bilo jedno od najvažnijih iskustava: “Nisam očekivala toliko solidarnosti od ljudi, nikada prije nisam vidjela nešto tako. Mislila sam da će nam neki ljudi pomoći u početku i onda nestati ali smo umjesto toga dobili neprestalan priliv podrške.”

Jedan od hiljada ljudi koji su posjetili fabriku iz interesovanja i da pokaže svoju podršku je bio Ulus Atayurt, nezavisni novinar i istraživač nezavisnih radničkih pokreta. Za njega, sindikat Slobodna Kazova je naslijeđe pokreta Gezi, jedan od nekoliko opipljivih rezultata najvećih protesta koje je Turska ikada vidjela. “Mislim da su radnici bili inspirisani ljevičarskim pokretima kada su postavili šator ispred fabrike ali su bili ispirisani Gezijem kako bi napravili naredni korak i okupirali fabriku. Hiljade posjetilaca i mreža solidarnosti kroz hiljade foruma građana [koji su se pojavili širom Istanbula tokom protesta],  pomogli su im razumjeti moć i značenje solidarne ekonomije.”

Iz šarolike mješavine iz duha Gezija, mnogih posjetilaca fabrici iz solidarnosti, osobina radnika i ljudi poput Ulus – aktivisti i istraživači sa znanjem o drugim primjerima nezavisnih radničkih pokreta – ideja sindikata solidarnosti je rođena. Uskoro su preostali radnici – do ovog trenutka samo je nekoliko bivših radnika Kazove ostalo – odlučili organizovati se kao sindikat (zadruga op.p.) i počeli praviti planove kako voditi fabriku bez šefova.

Slijedila je duga i iscrpljujuća pravna borba u kojoj se radnici nisu skoncentrisali na dobijanje plata od bivših šefova koje su im još uvijek dugovali nego radije na popravljanje mašina koje će im omogućiti da obnove proizvodnju i izgrade vlastitu fabriku. U februaru su mašine otišle na aukciju. Sud je odlučio da se novac od prodaje mašina iskoristi kako bi se platili radnici. Ukoliko se kupac ne pojavi, mašine će se koristiti za kompenzaciju. Prirodno, radnici su više željeli vlasništvo nad mašinama od zakašnjelih plata – pa su slavili pobjedu kada je aukcija završena bez ijedne ponude.


Razbijanje kruga

Prošlo je nekoliko mjeseci od kada je sindikat Slobodna Kazova krenuo na svoju avanturu kao jedna od samo nekoliko radnički vođenih fabrika u Turskoj. Iako će Aynur biti prva koja će reći da nije bilo lako, ona je jako sretna da je krenula ovim putem. “Mnogo više sam sretna jer nas niko više ne vrijeđa. Realno gledamo na ogromne probleme koje imamo i koji nam se nalaze na putu ali makar nas više ne iskorištavaju.”

Ulus, koji je uradio sve osim se pridružio sindikatu i pomaže radnike u organizovanju distribucije, svakodneno preživljava teškoće koje radnici prolaze u prilagođavanju na nove radne odnose. “Na papiru, samoorganizacija, samoupravljanje i demokratsko donošenje odluka zvuči dobro ali ako želite da to primijenite u praksi shvatate da to zahtijeva potpuno nove odnose koje niti jedan radnik niti mi – koji im pomažemo – nisu navikli na to.”

Aynur se slaže da je “organizacija bez šefova teret sam po sebi”, zbog kolektivne odgovornosti koja znači da sve odluke mora donijeti grupa. “Moramo naučiti život koji nikada ranije nismo znali”, dodaje ona sa osmijehom iza kojeg se krije izazov – koji je sretna prihvatiti.

Zadruga proizvodi 500 džempera mjesečno i prodaje ih putem interneta preko mreže malih butika. Ali da bi pokrili sve troškove ovaj broj mora narasti na 800 komada mjesečno. Radnicima je veliko zadovoljstvo činjenica da kontrolišu vlastite sudbine i pravljenje profita više nije na vrhu njihovih prioriteta. Njihov krajnji cilj je da postanu uzor za druge: samostalne i nezavisne i primjer za one koji su trenutno zarobljeni i začaranom krugu eksploatacije, uvreda i zloupotreba.

Aynur, koja smatra da trenutni sistem u Turskoj radi u korist velikog kapitala na štetu radničkih prava i blagostanja, dijeli svoj san: “želimo da kada se radi o našoj djeci, njihovoj generaciji, da makar imaju vrstu sistema kojeg mi sada pokušavamo stvoriti”.

(Preneseno iz magazina ROAR; preveo: S.M.)