Zdravstveni i politički kolaps Zlatka Lagumdžije

Tako to obično biva. Usljed izuzetnih psihofizičkih napora, i zbog teških stranačkih pregovora koji su rezultirali katastrofalnim ustupcima, lider SDP-a Zlatko Lagumdžija doživio je zdravstveni i politički kolaps.

TAČNO SMO TAMO GDJE NAM JE I MJESTO

Dvije pojave, suštinski povezane i inspirirane jedna drugom, izazvale su val predvidljivih reakcija u sarajevskoj javnosti. Intervju na FTV-u završio je napuštanjem studija i odlaskom u bolnicu. Lagumdžijino zdravstveno stanje, sasvim neopravdano i vrlo neukusno, danima je već predmet komentara i neduhovitih iživljavanja. Niti je tu novinarka išta kriva, niti je lider SDP-a zaslužio da ga se onako i onoliko ismijava. U pristojnim sredinama, jedino što njegovi zdravstveni problemi mogu da izazovu bilo bi suosjećanje. Pošto su se ovdje izmiješali privatni i javni diskurs, osobni i državni interes, pošto smo od duga kokuzluka postali dominantno zlobni i podrugljivi, a pošto smo uza sve to po prirodi nepristojni, ljudi su svoje političke animozitete i životne bezizlaze ispoljili iživljavajući se na čovjekovom zdravstvenom posrtanju. Što je dno dna, ali se zbog toga ne treba pretjerano uzbuđivati. Tačno smo tamo gdje nam je i mjesto.

Baš zato vrijedi se pozabaviti kolapsom politike koju još od oktobra 2010. godine zagovara i realizira SDP. Za blok tzv. nacionalnih stranaka odavno je jasno da nisu sposobni zemlju pogurati u pravcu bilo kakvog boljitka. Već dvije godine SDP sistematski, iz dana u dan, dokazuje da u tom pogledu nije ništa napredniji. Dapače.

Sporazum Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika prelomni je trenutak bosanskohercegovačkog bezvlašća i indikativan politički događaj, koji razotkriva dvije oprečne taktike. Svjesno ne upotrebljavamo pojam strategija, jer u Bosni i Hercegovini danas ne postoji politička snaga koja dugoročno projektira svoje poteze, sve je sračunato na sitne političke šićare, koji sadrže jak osobni interes i kratak vremenski domet. O rečenom sporazumu javnost bruji već danima. Svi su se izjasnili, od medija i građana, preko nevladinih organizacija, pa do izvjesne akademije bosanskohercegovačkih intelektualaca iz Amerike. SDP je za sada odgovorio samo ovim Amerikancima. Još da se oglase i pčelari, koji su ovdje uvijek bili bitan faktor političke osviještenosti, i kontinuitet s karizmatičnim Josipom Brozom ostao bi neokrnjen.

Milorad Dodik je shvatio da je dogovorom toliko šićario da bi bilo kakav trijumfalizam bio kontraproduktivan, pa mudro, a za njega sasvim netipično, ne likuje. No šuti i pušta Rajka da proegleniše koju. Iz SDP-a uzaludno pokušavaju aklamativno nezadovoljstvo sporazumom prepisati SDA kuhinji. (Pri tome su čak imali izvjesnog saopćavalačkog uspjeha, u što nesumnjivo spada komentar kojim podsjećaju Stranku demoratske akcije da je upravo ona prije dvije godine zagovarala zatvorene liste…).

ZAR VAM NISMO REKLI

Međutim, teško da će radikalno reduciranje državnih ovlasti, što je suština sporazuma, ikoga uvjeriti da je on koristan za državu i njene građane. Ono što ostatak svijeta izvan SDP-a vidi, još je jedna, lako izvojevana pobjeda SNSD-a. Istina je da nas ka boljoj budućnosti mogu odvesti samo politika sporazumijevanja i dogovaranja i, načelno gledajući, ovaj socijaldemokratski dvojac konačno je učinio pravu stvar: politiku beskonačnog konfrontiranja zamijenili su kulturom sporazumijevanja. Sporno je to što su sve tačke izvikanog sporazuma konfigurirane tako da počivaju na slabljenju sistemske uređenosti i pravne sigurnosti. Tako je Dodik, lakše nego što je očekivao, došao do onog za čim žudi. U ovom sporazumu nije bilo kompromisa, ja tebi na ćupriji, ti meni na mostu, nego je jedna strana došla s maksimalističkim zahtjevima, a druga ih je, ucijenjena prijetnjom parlamentarnog glasanja o smjeni, hametice prihvatila, što opako miriše na kapitulaciju.

Nakon pravog obilja osuda Lagumdžije i SDP-a pojavio se blog, odnosno tekst Nermina Bajića, koji u ovom sporazumu vidi povijesnu šansu. Bajić polazi od pretpostavke da u pitanju nije nikakvo urušavanje države, jer država ne postoji. Smrtni udarac zadat joj je davno, i to više puta, između ostalog i 2006. godine, kada je Stranka za BiH oborila aprilski paket. Ako ništa, uvijek je zanimljivo pročitati disonantno razmišljanje, mada ostaje bez odgovora pitanje kako bi ovaj sporazum mogao biti početak feniksovskog uzdizanja iz dejtonskog pepela, kad je sporazum više personalne, nego državotvorne prirode. Stvari neće biti pokrenute s mrtve tačke, jer nema konsenzusa za takvo što. Prije će biti da smo svjedočili novom napredovanju ka mrtvoj tački. Javnost se ne buni zato što ne voli Lagumdžiju i njegovu stranku, nego zbog mnogo važnijih razloga.

Izbori na kojima je SDP dobio najviše glasova pokazuju se kao loš i štetan odabir. Zlatko Lagumdžija i njegovi stručnjaci nemaju odgovor ni na jedan problem, a pride su mnoge stvari, koje su prije njih funkcionirale, napravili problematičnim. Otkako su oni pobijedili, sve je stalo. Na državnom nivou imamo noćnu moru, na federalnom potpuni kolaps (vrlo čest pojam i raširena pojava u našim okvirima), a općinsku razinu iz razloga uljudnosti bolje je i ne pominjati. SDP nije uspio kao alternativna politička snaga, a alternativu alternativi za sada ne vidi niko. SDA, HDZ i SDS pobijedili su na općinskim izborima. I staloženo poručuju: “Zar vam nismo rekli da komunjare ne znaju kako se to radi…”

(zurnal.info)