Škola za Rome

Škola za Rome: Igram napad u fudbalu kao i u životu

FOTO: Almin Zrno
Piše: Branka Mrkić-Radević

Magazin Žurnal će u narednom periodu objaviti osam reportaža o obrazovanju romske djece u Bosni i Hercegovini, nastale tokom protekle jeseni i zime u osam gradova širom zemlje.

Haris Husić je uspješan student, fudbaler, mladić koji razbija predrasude okoline o Romima kao lijenim i neukim ljudima koji kradu i varaju na svakom koraku. Živi u naselju Žeravica u predgrađu Gradiške, ima pristojan dom, a zahvaljujući majčinom odricanju i vlastitom zalaganju student je završne godine DIF-a u Banjoj Luci. Ide na folklor, trenira fudbal, slobodno vrijeme provodi sa djevojkom i nada se da će mu obrazovanje osigurati kvalitetan život.

Petsto metara niže niz svježe asfaltiranu ulicu skroman je dom u kojem živi sedam članova porodice Rizvanović. Naša priča plete se oko osamnaestogodišnje Vesne, koja zbog neimaštine nakon završetka osam razreda nije nastavila školovanje. A žarko je željela postati profesionalna kuharica. Išla je u školu Vasa Čubrilović u Gradišci, bila dobra učenica – najbolje su joj išli srpski jezik, engleski, istorija i geografija.

MANJE KOŠTA KAD MUŠKARAC IDE U ŠKOLU

Kada su Vesna i njen brat završavali osnovnu školu, roditelji su se našli pred teškim izborom – koga od njih dvoje školovati – novca za oboje nisu imali. Izbor je pao na brata. Vesnina majka Senada kao da se pravda sama sebi:

- Nisam ja svojom odlukom to tako napravila, takav je bio splet okolnosti.

Splet okolnosti u ovom slučaju znači da Vesna i njena braća imaju samo po jedne pantalone i jedan par cipela. Znači i da kada dođe zima i hladnoća i škola se bude završavala po mraku, Vesnin brat može pješice kuće jer novac za autobus nemaju, a roditelji Vesnu, djevojčicu od tada 14 godina, nisu smjeli pustiti samu. Majku su brinule mnoge stvari:

- Kad žensko ide u školu trebaš mu i odjeću ljepšu osigurat', manje košta kad muškarac ide. Ona bi išla u jednim hlačama po mjesec dana i onda bi joj se djeca smijala a ona nema šta drugo. Za knjige bismo se snašli, djeca ovdje i dobijaju knjige, ali za odjeću i prevoz teško. Prije je autobus bio pet maraka mjesečno, sad je poskupio i hodati naveče kroz naselje za djevojčicu nije zgodno – prisjeća se Senada i obrazlaže:

- Dobro, ne bi ona sad morala svaki dan drugu odjeću, ali makar u mjesec dana da promijeni nešto na sebi. Evo ova dvojica starijih koji idu, on ima jedne lače, jednu trenerku i koju majicu. Više puta obuče od starijeg pa on galami na njega.

Osim toga, kaže, nemaju novac ni za užinu. Zbog toga se desi da Vesnin brat do dolaska iz škole ništa i ne jede:
- On nekada nema novac ni za doručak - dijete treba biti i po pola dana u školi a ništa nije doručkovalo.

Dok razgovaramo ispred kuće Rizvanovića Vesna u naručju drži najmlađeg člana porodice – trogodišnjeg brata Almira. Tek se probudio i ne želi se družiti sa gostima. Vesna mu je, potvrđuje Senada, najdraža u kući jer ga pazi otkako se rodio. Dok sklanja njegove ručice sa svog lica Vesna se prisjeća kako se osjećala nakon što je shvatila da neće nastaviti školovanje:

- Malo se jesam ljutila na roditelje – zašto će brat ići a ja ne mogu. Drugarice su me pitale šta ću upisati i rekla sam im da ću ići za kuhara jer sam u početku stvarno i mislila da hoću. Onda sam vidjela da neću i nisam više navaljivala.
Senada dodaje kako Vesna jeste bila ljuta u početku ali ju je, kao i ostalu djecu, neimaština primorala na skromnost:

- Bila je ona ljuta, ali dosta razumije kad joj kažeš da nema. I ostali tako, i onda to i ne traže.

ZNAM MIJESITI KRUH

Vesna je jedva pristala na razgovor sa nama – plaši se da će je ljudi posmatrati kao “socijalni slučaj” i sažalijevati, što nikako ne želi. Teška neimaština obilježila joj je djetinjstvo ali osmijeh ne silazi sa njenog lica ni dok priča o stvarima kojih se odrekla. Voli folklor i sa braćom je redovno odlazila u prostorije Kultruno-umjetničkog društva Ale Obić u Gradišci. Kad su stigli hladniji i kraći dani odustala je zbog mjesečne članarine od tri KM i nedostatka prevoza:

- Išla sam na folklor dok je bilo lijepo vrijeme ali sad sam prestala. Mogla sam ja i dalje ići da sam... da sam mogla.

Kad “prekineš ići”, objašnjava dalje, teško je nastaviti jer polaznici nauče novu koreografiju i onda se teško ponovo uklopiti. Njen stariji brat Jasmin i dalje ide a majka Senada kao da ga pravda kaže:

- Bilo je jako hladno a Jasmin može pješke.

Vesna ne izlazi često ni sa prijateljicama:

- Morala bih joj dati barem marku ili dvije da ima za sok – objašnjava Senada.

Svoje vrijeme Vesna tako ispunjava čuvanjem brata, pomaže majci u kućanskim poslovima a posebno voli da kuha. Dan prije našeg razgovora otac joj je u dvorište dovukao starinsku mašinu za šivenje. Dno drvene kutije u kojoj stoji mehanizam za okretanje je istrunuo od vlage ali se porodica nada kako će je ipak popraviti pa bi Vesna mogla sašiti ponešto sebi ili sestri Almi.

Alma ide u osmi razred osnovne škole i Vesna, koja je već odavno prešla sve gradivo, sada se ponovo uz sestru prisjeća kako je pisala školske zadaće:

- Nedostaje mi škola – kaže Vesna – kad sam krenula, sve sam mislila da se hoće završiti, ali sada bih ponovo, ako treba, u prvi razred krenula. Tako sa sestrom radim njene zadaće, pomažem joj...

Nada se da će uskoro pronaći bilo kakav posao – čuvati nečije dijete ili pomagati nekome u kućanstvu. Kritički se osvrće i na brata koji ponekad ne donosi dobre rezultate iz škole:

- Gledam brata – on ide u kuhare a nastavnica mu govori: “Da ti znaš umijesiti kruh, lako bismo mi tebi našli posao, treba znati da to ispadne dobro.” A kakav ja kruh mijesim, još da sam išla u školu za to... - odmahuje rukom.

Da je mogla birati, za sebe bi izabrala sasvim drugačiju priču:

- Da sam nastavila školovanje, sad bih bila treći srednje. Išla bih u školu i radila, a onda bih mogla pomoći i sestri i ona bi mogla nastaviti, brat bi imao više sredstava i mogućnosti... kad bih završila za kuhara i imala negdje posao – nesebična je.

Dok se pozdravljamo sa Vesnom, na starom biciklu prepunom željeza u dvorište stiže njen otac Mirsad. Ostavlja bicikl iza kuće, čuje se padanje krhotina. Brišući ruke od jaknu, uz širok osmijeh želi nam dobrodošlicu. Kad je čuo za razlog posjete odmah kaže:

- Sebe krivim što nije išla u školu – za trenutak se njegov pogled sretne sa Vesninim,  a u dvorištu tajac.

Mirsad je 1974. godine završio srednju školu i radio u drvnoj industriji:

- Danas čistim ulicu – sumira proteklu deceniju.

Njegova supruga nema posao a oboje nose snažan osjećaj krivice što Vesna nije nastavila školovanje iako je to tako silno željela:

- Razmišljam o njima – kaže Senada – o mojim djevojčicama. Voljela bih da su barem srednju školu završile pa da imaju zanat. Eto, to da sam im bila u mogućnosti...


DRUGI KAŽU DA SAM DOBAR

Kako bi izgledalo Vesnino školovanje i da li bi njen život bio drugačiji da su joj se želje ostvarile teško je reći. Da li bi danas, kao Haris sa početka teksta, sa više optimizma očekivala završetak obrazovanja i posao? Koliko će Harisu obrazovanje pomoći u kreiranju kvalitetnog života?

Činjenica je da ovaj dio BiH prednjači po broju obrazovanih Roma:

- Ako hoćeš – možeš – počinje svoju priču Haris – ako nećeš, niko te ni neće vući za rukav. Uvijek sam želio da budem nešto, težio školi, društvu i obrazovanju. Ako želiš da se afirmišeš i budeš priznat u društvu sve svoje napore trebaš uložiti u to.

Fakultet je upisao 2009. godine a ako sve bude teklo po planu, namjerava upisati i postdiplomski studij. Četiri do pet puta sedmično trenira fudbal u Gradišci i o sebi skromno kaže:

- Drugi kažu da sam dobar.

Školuje se zahvaljujući stipendiji koju ima od udruženja Obrazovanje gradi BiH, honorara iz kluba u kojem igra ali najviše, tvrdi, zahvaljujući majčinim naporima. Život mu, kaže, i pored toga što je imao lijepo djetinjstvo, nije bio lak. Njegov otac poginuo je na položaju početkom rata u 30. godini.
Haris je tada imao tri a njegov brat šest godina:

- A majka kao majka – moram joj dići spomenik. Napravila je čovjeka od mene. Mogli smo biti lopovi, kriminalci, ali nije nam dozvolila, činila je sve da nas vaspita na pravi način. Početkom rata bila je mlada, ostala je bez životnog partnera ali je radila, zarađivala i činila sve da bijedu što manje osjetimo. Oca se baš i ne sjećam.

Brat je prije dvije godine odselio u inostranstvo i u vrijeme našeg razgovora Harisova majka bila je u posjeti njemu i njegovoj porodici – oženio se i nedavno postao otac.

Gradiška je, priča Haris, zanimljiva i po tome što se ovdje diskriminacija mnogo manje osjeti nego u drugim dijelovima BiH. Samo jednom je bio u situaciji da je osjeti na svojoj koži, u osnovnoj školi:

- Jedan dječak me je jako uvrijedio na času fizičkog, ali profesor je odmah reagovao i on se izvinio. Osjetiš se manje vrijedan u tim situacijama, ali kasnije smo čak postali i prijatelji i ja danas nemam priliku često osjetiti da me neko gleda drugačije zbog toga što sam Rom. Na fakultetu nemam nikakvih problema. Istina je da, kada kažeš da si Rom postoje još uvijek neke predrasude, čak i u zraku, ali mene zna cijeli grad i znaju kakav sam. Ali sigurno je da ih je u ovom dijelu BiH manje nego u drugim. Zašto je to tako, ne znam. Možda dijelom i zbog toga što je veliki broj Roma ovdje obrazovan i radi.

Zabavlja se sa djevojkom koja nije Romkinja i uspješno razbija predrasude o Romima:

- Cure k'o cure – kaže sa smijehom – kad spomeneš da si Rom, misle da živiš u šatoru i imaš tonu smeća ispred kuće.

U ovom, baš kao i mnogim drugim slučajevima, slika je sasvim drugačija. Pored brojnih teškoća, Haris je svoj život organizovao onako kako je sam želio – osim fakulteta i sporta, vrijeme provodi i u mjesnom folklornom klubu Ale Obić, koji je nekada posjećivala i Vesna.

Kaže da u timu igra na napadačkim pozicijama, baš kao i u životu.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH.)


(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Branka Mrkić-Radević, Škola za Rome, Gradiška, Romske priče