Kakanj

Škola za Rome: Mujo, prvi đak Čangalovića

FOTO: Almin Zrno
Piše: Branka Mrkić-Radević

Magazin Žurnal će u narednom periodu objaviti osam reportaža o obrazovanju romske djece u Bosni i Hercegovini, nastale tokom protekle jeseni i zime u osam gradova širom zemlje

“Međusobna zavisnost biljaka i životinja – Dajehim Kisik”, marljivo je u svojoj svesci zapisao Mujo Čangalović, učenik trećeg razreda osnovne škole iz Kaknja.

Sa majkom i devetero braće i sestara živi u romskom naselju Varda i prvi je član nekada dvanaestočlane porodice koji pohađa školu. Otac je umro prije četiri godine pa je majka Sakiba ostala sa 10 djece.

Kada je kretao u školu, dječak je imao podršku uže i šire porodice:

“Želim ti da budeš dobar džak u školi, to ti želi tvoj rođak...”, riječi podrške ispisane su na unutrašnjim koricama Mujine sveske, a ne nedostaju ni vesele ilustracije – crtež automobila i upozorenja da bude dobar u školi.

Iako nije išla u školu, ne zna da čita ni piše, Sakiba svakog dana pregleda sinovu zadaću:

- Ja i ne znam kako to ide, ali ja pogledam, da provjerim.

Svjestan da se cijela porodica ponosi njim, Mujo povjerenje pokušava opravdati. Dobar je učenik, učiteljica Alma za njega ima samo riječi hvale, pa je tokom godine dobio i pohvalnicu za lijepo ponašanje. Nikada u školu ne ide neuredan, pa se majka dovija na različite načine kako bi ga okupala:

- Jako je higijeničan – otkriva Sakiba – neće u školu neuredan.

I zaista, kada se Mujo spremi za školu, na leđa stavi svoj ruksak i napusti potpuno neuslovan dom, prolaznici po njegovom izgledu ne bi mogli zaključiti da mu je odjeća koju nosi sve što ima – jedne pantalone, majica, jedna jakna i torba – da u kući nema ni kupatila ni tople vode, ni struje pa ga je majka večer prije okupala iz bokala nasred “dnevne sobe”:

- Ugrijem lonac vode, stavim ga u banjicu i poljevam.

A po Mujinom osmijehu taj isti prolaznik sigurno ne bi mogao zaključiti ni da ponekad ima samo jedan obrok na dan:

- Dijete hoće doručak, ručak i večeru a mi i doručak i ručak sastavimo u večeru dok se snađemo. Djeca imaju za užinu ali on nema novac za sok i sendvič pa mu one što dijele sendviče nekad daju. Mujo ide gladan u školu – iskrena je Sakiba.

Životare zahvaljujući njenoj penziji od 310 KM i pokušajima starijih sinova da nađu posao:
- Oni su sad otišli malo na smeće da rade.

VOLIO BIH IGRATI ZA RUDAR

Mujo nije dobio ništa od škole – ni knjige ni školsku opremu, kao ni većina romske djece u Federaciji BiH. Kako besplatne udžbenike dobijaju samo prvačići, tako ih dobijaju i romska djeca koja pohađaju prvi razred osnovne. Ostali, pa tako i Mujo, ne, iako je ta obaveza predviđena Akcionim planom o obrazovnim potrebama Roma.

Sakiba kaže kako često razmišlja o tome kakva budućnost očekuje njenu ostalu djecu. Samo jedno od njih je mlađe od Muje – šestogodišnja Aldina. Kako su se u Sakibinoj kući sakupile i njene komšije ali i starija kćerka sa svojom porodicom, komentariše se kako samo mali broj romske djece stiče obrazovanje.

Vehid je Sakibin unuk i ima sedam godina. Njegov otac kaže kako bi želio ići u školu:

- Kad vidi drugu djecu da krenu u školu, navuče čizme i trči za njima. Od dragosti bi išli.

Njegova supruga, Sakibina kćerka, iako nije išla u školu, uspijeva pratiti serije na televiziji:

- Gledam serije, čitam slova, sastavim riječ po riječ. Voljela bih naravno da sam išla u školu, jer gdje god da odeš trebaš se potpisati a ja ne znam.

Dok je imao novca da plati članarinu dječak je trenirao fudbal. Najsretniji je kad obuče dres Rudara a u maštarijama o tome gdje bi gradio karijeru svjetskog fudalera nema mjesta za klubove poput Barcelone ili Reala:

- Jednog dana volio bih igrati za Rudar.

Za to što ostala djeca nisu pohađala školu Sakiba krivi neimaštinu. Na konstataciju kako danas ne žive ništa bolje nego prije deset godina kada Mujina starija braća i sestre ipak nisu išli u školu, a umro je i njen suprug, Sakiba kaže:

- Dok je muž bio živ rekao mi je – nije nijedno završilo školu, hoću Mujo da završi. Umro je sa 47, falilo mu je mjesec dana do 48. rođendana. I ja sam rekla da te riječi njegove neću pogaziti, nek ide moj Mujo, nek završi tu školu. Uzela sam ga za ruku, odvela i upisala, sad je treći razred. Kad smo došli, nisam imala nikakvih problema, svi su bili zadovoljni jer malo romske djece ide u školu i kažu: “Hvala ti, ti si stvarno majka koja hoće da izvede dijete na pravi put.”

Zato će njen najmlađi sin, zaključuje Sakiba, ići u školu “dokle god hoće”.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Branka Mrkić-Radević, Kakanj, Škola za Rome, Romske priče