Škola za Rome

Škola za Rome: Ne možeš se mijenjati, babo ti je Cigan

FOTO: Almin Zrno
Piše: Branka Mrkić - Radević

Magazin Žurnal će u narednom periodu objaviti osam priča o obrazovanju romske djece u Bosni i Hercegovini. Reportaže su nastale tokom protekle jeseni i zime u osam gradova širom zemlje

Selo Bešlije kod Turbeta. Prolaznici pored kuće porodice Talić uočit će da iza jedne od ruševnih šupa žurno zamiče ženska osoba gurajući civare preko grbavog terena. Pogled jasno hvata samo potkoljenicu u najlon čarapama i svijetlim štiklama i zadnji kraj kolica.

Riječ je, saznat ćemo koji trenutak kasnije o jednoj od sestara Talić, Brendi ili Besimi, ali obje su pobjegle u kuću. Brenda i Besima su gluhonijeme i nikada nisu išle u školu. Njihova majka Fatima Talić kaže da imaju 13 i 18 godina.

Ova romska porodica broji 10 članova – osmero djece i roditelje. Dvije Fatimine najstarije kćerke udale su se i odselile. Jedna od njih je također gluhonijema i nikada nije išla u školu. Sada je udata i ima jedno dijete. Stare su 20 i 21 godinu.

U vrijeme naše posjete otac nije bio tu. Brenda i Besima iza poderanih zavjesa izviruju iz dnevne sobe a u dvorištu se igra još četvero Fatimine djece – Valentino (osam godina), Zahid (šest godina), Zilka (sedam) i Belmin (sedam). Kuća u kojoj žive je zapuštena i ruševna, ispred je smeće, nema grijanja, i teško je zamisliti kako četvero male djece opstaje u takvim uslovima.

Valentino, Zilka i Belmin idu u školu a Zahid još uvijek nije krenuo. Kako je podne, radni dan, pitamo Fatimu da li su djeca taj dan išla u školu. Sliježe ramenima – taj dan, kao ni dan ranije, nisu:

- Danas nisu ni išli. Nisam imala po marku da im dam i nisu ni htjeli da idu. Ne idu svačija, pa reko, nemojte ni vi.

Belmin nema pogled sedmogodišnjaka. Ozbiljan je, namrgođen i malo govori. Prošle godine krenuo je u školu ali je učiteljica nakon nekog vremena, priča Fatima, rekla kako dijete ne govori pa, prema tome, ne može ni ići u školu. Ispisali su ga. Ove godine krenuo je ponovo u prvi razred jer ponešto i kaže:

- Učiteljica je tada rekla: Nemoj ni da ide u školu, i kažem – nemoj ni ići. Sad malo priča.


ZA GLUHONIJEME JE ŠKOLA U SARAJEVU

Teško je i pobrojati sve nelogičnosti i nepravde koje se u ovom naselju dešavaju kada je riječ o djeci školskog uzrasta.

Propusti u sistemu i nemoć roditelja ovdje su dali poražavajuće rezultate. Sa Fatiminom djecom svakodnevno se igra desetogodišnji Selvedin, njihov mali komšija. Selvedin ide redovno u školu ali često ima problema zbog svog porijekla.

- Jednom su me sačekali iza škole veći dječaci i istukli zato što sam Cigan. Moj babo je onda otišao kod njih i rekao im da nikoga od nas više ne smiju tać' jer će im on pokazati. A bilo ih je više, i stariji su od mene, ja sam tada bio prvi a oni treći razred.

Iako su tri njene kćerke gluhonijeme i nisu pohađale školu, Fatima tvrdi kako nikada nadležni iz Centra za socijalni rad ili područnih škola nisu dolazili da se informišu o djeci. Jednu od djevojčica pokušala je upisati u školu u Sarajevu, vjerovatno u Centar Vladimir Nazor:

- Za njih, gluhonijeme, škola je u Sarajevu, i vodila sam je tamo, ali nisam imala uslova da ostane i da se školuje.

Djeca nemaju ni obuću ni adekvatnu odjeću, raščupani su i polugoli. Jedino su Brenda i Besima sređene. Kada konačno izađu na vrata mimikom se sporazumijevaju s majkom.

Iako je hladno jedna na sebi ima haljinu bez rukava a druga kratke pantalone. Njihova majka ne može ni pretpostaviti kakva ih perspektiva očekuje s obzirom na uslove u kojima žive i nedostatak obrazovanja.

Ne vidi mnogo mogućnosti da im sutra bude bolje. Kaže da i mlađe, koji idu u školu, drugi učenici izbjegavaju jer nema uslova da im održava higijenu:

- Znaš kakvi idu u školu? Isto čergaši, nit' se imaju obuć nit' šta jesti, ni krišku nemaju. Cijelo ljeto nismo imali vodu, nisam ih mogla kupati, moje dijete se mora odvojit u školi od ostale zbog toga.

Njihov komšija Denis nešto je stariji. Ima 18 godina i išao je u školu u Bešlijama. Denis je dobra ilustracija problema na koji se upozorava – u okviru inkluzije romska djeca često prolaze školovanje a da zapravo ne steknu dovoljno znanja:

- Ne bendaju te ovdje ni jedan posto – kategoričan je Denis:
- Čitati sam naučio u petom razredu. Znalo se desiti da ne idem u školu po 10 ili 15 dana a onda me učiteljica odvoji od ostale djece da čitam ili pišem posebne stvari jer kasnim za njima. A ja nisam dolazio jer nisam imao od čega. Znao sam sakupljati staro željezo da sakupim 40 KM za kartu.

Kad bih imao svoju djecu, kaže Denis, nikada im ne bi dozvolio da idu u školu koju je on pohađao.


TI SI CIGANKA, JER SAM JA CIGANKA

Iako veliki broj Roma u ovom naselju živi na sličan način, u Turbetu, desetak minuta vožnje dalje, romska djeca redovnije se školuju.

Devetogodišnja Merlina Seferović živi drugačijim životom od svojih vršnjaka iz Bešlija. Njeni roditelji nisu posebno imućni ali Merlini i njenom bratu Muradifu uspijevaju osigurati normalan život i školovanje.

Merlina je treći razred a petogodišnji Muradif je jedino romsko djete u vrtiću koji pohađa. Otac Hašim radi u inostranstvu a govori i nekoliko jezika:

- Idem u sedam država i pričam nekoliko jezika. U Njemačkoj sam vodoinstalater, u Italiji se bavim sekundarnim prerađevinama, a bavim se i građevinama. Govorim njemački, italijanski, romski, bosanski, hrvatski i srpski. Nije nam neki život, ali obezbijedio sam svojoj djeci krov nad glavom i školovanje.

Merlina je izrazito stidljiva i povučena djevojčica. Jedino je romsko dijete u razredu pa joj sporadična provociranja nisu baš pomogla u zbližavanju sa drugovima iz škole.

Njeni roditelji tvrde kako su romska djeca u Turbetu izložena diskriminaciji. Ne uvijek, ali majka Zuhra sjeća se situacije zbog koje je tražila zaštitu od škole i učiteljice. Školska drugarica upućivala joj je pogrdne riječi, ali ni njena majka se prema Merlini nije ophodila ništa bolje:

- Merlina se prije polaska u školu nije mnogo družila s djecom. Kad je krenula to je za nju bila novost, bila je povučena, bježala je od djece, trebale su joj dvije godine da shvati da su to njeni prijatelji i da treba da se druži s njima. Kad se dogodio incident sa tom djevojčicom, pitala sam je zbog čega govori mojoj Merlini da je Ciganka a ona kaže da joj je mama rekla. “Mama ti je rekla? Čekaj, kćeri draga, da ti ja sad kažem – nemoj slučajno da ti se to više dogodi, da mi kćerki govoriš da je Ciganka.”

Merlina se, svjesni su njeni roditelji, stidi svog porijekla. Nemoćna da promijeni društvo, njena majka pokušava promijeniti Merlinin stav:

- Ona sve to teško doživljava. Snuždi se, obori glavu i guta u sebi. Mada, ne može se reći da se to često dešava, ima mnogo dobrih prijatelja i divne djece. Ali ona se stidi toga što je Ciganka, da ti kažem iskreno – priča Zuhra:

- Ja sam joj rekla: “Ne možeš se mijenjati jer si Ciganka, jer sam ja Ciganka i jer ti je babo Cigan, ti moraš da se ponosiš time.” Koristim tu riječ Cigan jer želim da je ohrabrim.

Ni Muradif nije imun na provokacije, pa roditelji već od malih nogu vrlo specifičnim metodama pokušavaju da ga pripreme na ono što ga, tvrde, očekuje kad odraste.

Na konstataciju kako koriste termin koji mnogi smatraju pogrdnima, otac objašnjava:

- Više volim ja da ga naviknem nego da ga druga djeca navikavaju, ali on galami i svađa se, ne voli kad ga zovem tako. Ja ga izazivam, govorim mu da je Cigan.

Muradif se ljuti zbog očevih riječi, galami i razbija po kući, pričaju:

- Zamisli ti sada – ti si Ciganka. I imaš jedno dijete koje ide u školu a imaš još 20 djece. Koga ti je lakše naučiti da prihvati – tih 20 djece ili to jedno dijete? - pita.

Uostalom - već pomalo iznerviran zaključuje raspravu - meni ne smeta ništa, nek' me zove kako hoće, nek' me zove konj, samo nek me ne udara.

U nekim krajevima BiH tradicija još uvijek nalaže da se romske devojčice rano udaju, svjestan je i Hašim. S obzirom da je “odrastao po evropskim zemljama”, ne priželjkuje takvu budućnost za Merlinu.

I ona i Muradif školovat će se sve dok roditelji budu mogli to da im priušte:

- Ja svoju curicu da dajem kao što je nekada kod Roma bilo da se od 14 ili 15 uda – to neću. Ići će i sin i kćerka koliko god budem mogao, nema veze što je on dječak a ona djevojčica. Isto je to – pruža dva prsta – odsijeci ovaj prst, odsijeci ovaj – oba bole.

Pola jedan je i vrijeme je da Merlina krene u školu. Prate je roditelji, brat i nana Medžiha. Škola je blizu i djevojčica će pješice. Vedro je, sunčano, i stvari izgledaju bitno drugačije nego u Bešlijama.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH)  

(zurnal.info)


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Romske priče, Škola za Rome, 0