Škola za Rome: Ne vrijedi ti škola ako si domaćica

U Rudničkoj ulici u Prijedoru nakon Drugog svjetskog rata izgrađene su namjenske barake za smještaj rudara.

Danas u onome što je od tih baraka ostalo žive Romi a u istom naselju za njih je izgrađena i trospratna manja zgrada. Finansirali su je Opština Prijedor i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH a prvi stanari uselili su 2004. godine. Zgrada ne izgleda kao da je skoro nova, prozori su razbijeni, zidovi puni mrlja od vlage, malter se truni a smeće je posvuda.

Stanari svjedoče da je sve puno miševa i žohara, tuš baterije ispadaju a vlaga je nepodnošljiva. Pločice su pucale i otpadale a noga propadala kroz pod, pričaju.

Na prvom spratu u jednom od stanova živi porodica Ramiza i Sevdije Avdi. Njihovi sinovi Đulijano (15) i Sebastijano (14) uskoro će sa roditeljima preseliti u novu, uslovniju kuću, koju sređuju na durgom kraju grada. Sa nanom će u Rudničkoj zbog blizine škole ostati 11-godišnja Đina. Njeno ime zapravo je Fekrija, dobila ga je po nani, ali je svi zovu Đina, u porodici i u školi. Pohađa šesti razred OŠ Branko Ćopić u Prijedoru i nada se da će jednog dana završiti srednju frizersku školu.

HOĆU DA SAM SIGURAN KAD MI ODE KOD MUŽA

Da li će je tradicija rane udaje, još uvijek jaka u nekim romskim porodicama u BiH, omesti u tome, pokazat će vrijeme.

Njen otac Ramiz svjedoči da mu je jako drago što je uspijeva školovati, ali i da će tradicija igrati veliku ulogu u njenom obrazovanju:

- Za nas školovanje znači jako puno jer čovjek bez škole danas nije ništa, samo slijepac kraj očiju – počinje Ramiz:

- Ali Romi su malo specifični i ne daju baš tako žensko dijete... ni školu mu nekada ne daju do kraja da završi. Kod nas je običaj kad se cura uda da bude nevina kod muža jer ako ne bude onda tu problem nastaje. Pošto su kod nas običaji da se mlada prosi i da se prave ogromne svadbe i kad ispadne da to nije to onda ispadnu problemi veliki.

Na pitanje kako školovanje doprinosi tome Ramiz kaže:

- Dok djeca narastu skontaju se s ovim, onim, polako... I onda te porodice to sprečavaju da ne bi došlo do toga, da kasnije ne bi imali problema i ispisuju djevojčice iz škole. To je uglavnom dok narastu djeca, 12, 13 godina.

Iz istog razloga dio djevojčica sa napunjenih 12 ili 13 godina napušta folklorne sekcije. Kako je dio njenih prijateljica prestao sa igrom, napustila je i Đina.

Za sada je sigurno da će završiti osnovnu a za srednju školu otac se još uvijek dvoumi:

- Otom potom, vidjećemo – njegov najveći strah je da će se Đina i njegova porodica “osramotiti” pred porodicom budućeg supruga:

- Ja hoću da sam siguran kad mi ode kod muža jer škola, kakvu god da završi – i srednju i fakultet – ne vrijedi ništa ako je žena domaćica.

Kako je Đinin san da otvori vlastiti frizerski salon, pitanje je da li će imati očevu podršku. Tu odluku ipak, čini se, neće donijeti Ramiz:

- To sve zavisi od muža, ne zavisi od mene. Ona taj kurs može završiti i bez škole. Ako ima volju naučit će to kako treba, ne mora ići tri ili četiri godine u školu... Ali to je daleko, ne zna se... ja ne volim tako puno unaprijed razmišljati, najbolje da bude spontano.

Ramiz Đini i njenoj braći pokušava, uz brojna odricanja, pružiti bolji život – školovati ih i sagraditi novi dom. Jako mu je stalo da odu iz Rudničke ulice jer to, kaže, nije život za djecu:

- Drago mi je da sam se iščupao odavde, da im pružim nešto drugo.

Dok razgovaramo u njihovoj dnevnoj sobi iz koje će uskoro iseliti, a starija Fekrija, Đinina nana, kuha ručak na šporetu na drva po zidovima oko nas neometano hodaju žohari, istina ne preveliki:

- To su mali - objašnjava kroz smijeh Fekrija - ovi veći izlaze po noći – a zatim se obraća fotografu:

- 'Oćeš da uzmem jednog da ga držim u ruci da me slikaš?
O žoharima i njihovim svojstvima ubrzo se u sobi razvija diskusija:

- Žohari su najstarija bića na svijetu – kaže Ramiz.

Nisu ih se uspjeli riješiti “ni hemijom”:

- Kupili PIPS i naprskali, svi mi se porazbolijevali a žoharima ništa.


PRED ŠKOLSKIM VRATIMA

Đina je miljenica u školi i nikada nije imala problema zbog svog romskog porijekla. Redovno dobije  udžbenike ali je pomalo je zabrinuta zbog mogućnosti da ne nastavi školovanje:

- Brinem se. Mislim da će se predomisliti.

Nedavno je od učiteljice dobila pohvalu za rad Knjige su moje oružje i vrlo rado pristaje da pročita početak:

- Moje knjige su moje oružje, ja volim svoje knjige, s njima provodim cijeli dan. Mora se nešto pisati jer bez škole nema ni školovanja. Da ne bi išli u školu ne bi znali ni čitati ni pisati jer bi bili nepismeni. Bez škole nema ni zanata.

Nada se da će otac dopustiti da upiše srednju školu a pomoć joj je obećala i majka Sevdija. Sama Sevdija, kao ni njene sestre, nikada nisu išle u školu, ali neki od njih znaju pisati i čitati. Naučile su na komšijinu inicijativu koji je tokom rata izvalio vrata od sobe kako bi služila kao tabla i postavio ih nasred prostorije:

- Mi posjedamo, uzmemo hemijsku olovku i pišemo, bilo nas je pet ili šest. I neku svesku nam dao i mi k'o u prvi razred. Meni to danas znači puno jer bih bila nepismena – kaže Sevdijina sestra Šurija.

A i Sevdija bi, tvrdi Ramiz, voljela da zna čitati, i to iz vrlo praktičnih razloga:
- A kako joj ne bi značilo da zna, mogla bi pročitati i vidjeti šta piše, a ne ovako, kad meni dođe neki mail ili poruka misli da je neka plavuša bilesi... naporno je, šta god dođe – objašnjavaj. A ona napada i ovako i onako – ko ti je doš'o, šta ti je došlo – žali se Ramiz.

Šansu je Sevdija imala kada je Udruženje Roma pokrenulo projekat opismenjavanja ali je, samo nekoliko dana prije nego što su časovi trebali početi, nesuđena učiteljica odselila u Beograd i udala se. I tako je Sevdija ostala nepismena:

- Naučila je da napiše svoje ime, ne piše kako treba, ali hajd' opet nešto – objašnjava Ramiz.

Zbog toga Sevdija svim srcem navija da Đina nastavi školovanje:

- Nemam posao, nemam školu i ako se ne zabavim sa željezom ne mogu ni zaraditi.

Bolji uslovi života i školovanje su, smatra Ramiz, osnova koju može pružiti svojoj djeci a dalje je na njima:

- Nemoj se nikada stiditi da kažeš da si Rom, stidi se da uradiš nešto što ne valja, to sam im rekao. Kad ideš u školu, družiš se sa ostalim narodom koji je normalan, a kad se družiš s njima i ti bi trebao povući nešto od njih.

Kuća koju završavaju Ramiz i Sevdija uskoro će biti uslovna za život. Otac je već napravio sobe za djecu ali će Đina ostati u staroj kući dok ne završi osnovnu školu. Iako su uslovi tu mnogo gori njena vezanost za nanu mnogo je jača:

- Radujem se da se preselim, imaću svoju sobu – kaže, a otac dodaje kako još uvijek ne smije spavati sama:

- Moraće babu dovest sa sobom.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH) 

(zurnal.info)