Život

NAKON 14 GODINA U GUANTANAMU: Gdje je Tariq El Sawah?

Piše: Amarildo Gutić

Državljanin Egipta i BiH Tariq El Sawah nakon gotovo 14 godina zatočenja u Guantanamu deportovan je u Bosnu i Hercegovinu. Zvaničnih informacija o njegovom daljnjem statusu još nema. Samo za Žurnal njegova kćerka pristala je pričati o svom ocu

Kontroverze o Tarequ El Sawahu su nastavljene. Nakon što je gotovo 14 godina proveo zatvoren u američkoj vojnoj bazi Guantanamo zbog optužbi za terorizam, saopšteno da je ovih dana deportovan u Bosnu i Hercegovinu. Dosadašnji je postupak bio tajnovit i vodili su ga Ministarstvo sigurnosti  te Ministarstvo vanjskih poslova BiH. Tek je Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH potvrdio da je Sawah prebačen u BiH, negirajući da postoji bilo kakva sigurnosna prijetnja za našu zemlju.

"Naše službe su dale odgovarajuća mišljenja i ne očekujemo bilo kakve bezbjednosne ili druge refleksije ovog slučaja u BiH. Riječ je o osobi koja bez obzira na neke stvari koje je radila u prošlosti, u narednom periodu ni po kojim mjerilima ne bi trebalo da predstavlja bezbjednosnu prijetnju", izjavio je Crnadak.

Sve ukazuje da je Sawah u teškom zdravstvenom stanju, što su priznale i vlasti SAD-a kada su pokrenule proces njegove deportacije u BiH.  Lokacija njegovog trenutnog boravka nije poznata. Više informacija nema ni njegova kćerka, koja za Žurnal kaže da je o deportaciji svog oca doznala iz medija. Iz ovdašnjih je institucija niko nije obavijestio o njegovom dolasku u BiH te eventualni susret očekuje početkom sedmice.

Prema nezvaničnim informacijama Žurnala, Sawah nije predat u nadležnost Ureda za poslove sa strancima BiH, odnosno nije smješten pod nadzor u Imigracionom centru.

Iz dostupne dokumentacije, jasno je da je Tareq El Sawah ima i državljanstvo BiH. U matičnu knjigu državljana upisan je 15.3.1996. po odluci Centra Službi bezbjednosti Zenica od 13.3.1996., kojim je tada rukovodio Šefik Džaferović.

Inače, ovdašnje vlasti dugo su negirale da Sawah ima državljanstvo BiH. Kada je polovinom 2004. godine Amir Pilav, kao predstavnik Ministarstva pravde BiH posjetio zatvor Guantanamo kako bi razgovarao sa tamo zatočenim bh državljanima, izjavio je da sa Sawahom nije želio razgovarati jer nije imao dokaze da je on državljanin BiH (!?), iako su ga iz Ministarstva odbrane SAD-a uvjeravali da jeste. Koliko je Pilav bio uopšte zainteresovan da povjereni mu posao tada obavi dosljedno, govori i podatak da je po povratku više pričao kako je teško podnosio vlagu i sparinu u Guantanamu, nego o samim zatočenim bh državljanima.

Ko je Tariq Al Sawah ?

Tariq Al Sawah je u Guantanamu zatočen od početka maja 2002 godine. Šest godina kasnije protiv njega će biti pokrenut sudski proces. Optužen je da je tokom 2000. i 2001. godine pripadnike Al Kaide u kampovima u Afganistanu obučavao montiranju eksplozivnih naprava te da je osmislio minu na daljinsko upravljanje namjenjenu borbi protiv americkih ratnih brodova. U optužnici je navedeno i da se borio protiv američkih vojnih snaga te da je prije zarobljavanja ranjen.

El Sawah je negirao navode iz optužnice rekavši da je za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini imao priliku da napadne američke vojnike koji su tu bili u mirovnoj misiji, pa to nije radio. Tvrdio je kako je u Afganistanu bio borac protiv tamošnjih lokalnih lidera, a ne Amerikanaca.  

U konačnici, ništa od navedenog u optužnici mu nije dokazano, a kako su navele vlasti SAD-a “zbog kooperativnosti i narušenog zdravlja” pokrenut je proces za njegovo oslobađanje iz Guantanama, uz zaključak da “nema naznaka da je zainteresiran za sudjelovanje u ekstremističkim aktivnostima.“

Prema dostupnim podacima, Tariq Mahmoud Ahmed al Sawah je diplomirao geologiju na Univerzitetu u Aleksandriji, a stekao je i certifikat vjerskog predavača  na Al-Azhar Islamskom Institutu u Kairu. Od 1982 do 1984 egipatske vlasti ga pritvaraju zbog pripadnosti zabranjenom Muslimanskom bratstvu. Nakon toga radi u privatnoj firmi, a 1990 odlazi u njeno predstavništvo u Grčkoj. Početkom 1992 odlazi u Zagreb, gdje radi za „World Islamic Relief Organization”. Potom 1993 dolazi u BiH, gdje kao pripadnik Armije RBiH – Odreda El Mudžahidin ostaje do kraja rata. U međuvremenu se oženio državljanskom BiH sa kojom je dobio kćerku.

Svojevremeno je Darryl Li, antropolog sa Univerziteta Columbia intervjuisao Bosanca, saborca El Sawaha.  On je o njemu rekao:

„Imao je krupno tijelo, krupne šake i bio je vrlo kosmat. Izgledao je opasno, ali je zapravo bio veoma dobra osoba. Nije mnogo ulazio u rasprave, bio je tih. Borio se u džihadu jer je to za njega naprosto bio izazov. Imao je običaj reći - moraš biti strpljiv dok ne dođe vrijeme za akciju. On možda izgleda opasno, ali želi donijeti neko praktično dobro svijetu“.

Nakon što je 1999 rečeno da svi strani borci moraju napustiti BiH, Sawah je to i uradio. Kako se zbog moguće zatvorske kazne nije mogao vratiti u Egipat, odlazi put Afganistana, gdje će ga u konačnici uhapsiti vojnici SAD-a i transportovati za Guantamo.

Neizvjesna daljnja sudbina

Postoji nekoliko kombinacija o daljnjem statusu El Sawaha nakon deportacije u BiH. Jedna od njih je da bi mogao biti izručen Egiptu, ukoliko ovdašnje vlasti eventualno utvrde da nema legalno dobijeno državljanstvo BiH. Čak i u tom slučaju, činjenica je da ne bi trebao biti izručen, zbog mogućnosti da od tamošnjih vlasti bude podvrgnut torturi ili smrtnoj kazni. Istina, svojevremeno su bez puno razmišljanja o posljedicama, Egiptu izručeni Abdulah Esindar i Eslam Durmo alias Imad al-Misri, gdje će ovaj drugi biti osuđen na 10 godina zatvora.

Druga pretpostavka je da bi Sawah mogao biti svjedok na skorom suđenju bivšem komandantu 3. Korpusa Armije RBiH Sakibu Mahmuljinu, optuženog za nekažnjavanje ratnih zločina koje su počinili pripadnici odreda El Mudžahidin. Ukoliko se potvrde navodi da je Sawah teško bolestan, ova mogućnost je malo vjerovatna.

Treba reći da El Sawah ima brata Jamala koji već trideset godina živi u SAD-a, no zbog tamošnjeg pravila da zatočenici Guantama nakon oslobađanja ne mogu ostati na teritoriji SAD-a, nije moguće da kod njega živi. Jamal je tokom ovih godina bio pod stalnim nadzorom FBI-a, a kada je svojevremeno došao u Egipat da posjeti porodicu, bio je uhapšen i proveo desetak dana u pritvoru, te ispitivan upravo zbog brata koji je bio u Guantanamu. U svakom slučaju, Tareq El Sawah je sada u Bosni i Hercegovini, gdje mu žive supruga i kćerka.

Na potezu su sada zvanični organi Bosne i Hercegovine, koji bi trebali zvanično saopštiti sve detalje o slučaju deportacije Sawaha te otkloniti moguće špekulacije.

Ispovijest kćerke Tareqa El Sawaha

Žurnal je u pokušajima da sazna detalje o izručenju i boravku Sawaha u BiH, kontaktirao i njegovu kćerku. Pristala je da predstavi svoje viđenje dešavanja sa njenim ocem, bez navođenja njenog imena i drugih podataka. Evo njene cjelovite priče :

“Danas u današnjem vremenu, vijeku kojem živimo, teško je biti roditelj, jos teže biti uzoran sin ili kćerka. Da li je meni Bog mojim rođenjem namjenio drugačiju sudbinu ili se igra slučajnih događaja bezobrazno poigrala sa mnom i mojim životom?  Data mi je uloga kćerke Tareq-a El Sawah, jednog običnog ili opasnog čovjeka, kako mediji pišu ovih dana. Odrasla sam i rođena u ovoj državi, živim normalnim, prosječnim životom ako ga tako mogu nazvati. Ili se trudim da ga živim normalno, a šta je normalno danas ?

Kao maloj djevojčici pričane su mi priče o mom ocu, priče koje su u tim momentima bila utjeha, neke istine su možda bile skrivene ili dobro premazane slojevima tajne, slojevima koje tad ne bih mogla skinuti i razumjeti. Politika me nikada nije zanimala, vjera manje-više, da vjerujem u Boga, vjerujem, ali ništa ne primjenjujem u prekoračenim granicama. 

Tareq je rođen u Alexandriji, ne u Bosni kako brojni mediji pišu, 1957. godine. Nije okorjeli beduin ili zaostali necivilizovani čovjek bez obrazovanja. Završio je Geologiju na jednom od univerziteta u Alexandriji. Govori pet svjetskih jezika. Po završetku školovanja počeo se baviti humanitarnim radom, jer to je ono sto ga je ispunjavalo, činilo sretnim.  Tako je došao i u našu državu, Bosnu i Hercegovinu. Došao je kao član humanitarne organizacije koja je nahranila, obukla i spasila mali milijun ljudi od gladovanja, umiranja. Tu je upoznao i moju majku, sa kojom se vjenčao i na taj način dobio državljanstvo, a ne zbog učesća u ratu i sličnim stvarima. Nakon završetka rata u Bosni kao jedan od bitnijih članova bio je poslan od strane nadležnih u Afganistan iz istog razloga zbog kojeg je poslan u Bosnu, dakle da pomogne ljudima, ne da ubija, radi eksplozive i slične stvari.

Njegova dva radna druga su se uspješno vratila iz misije, i nastavili su normalno sa svojim životima, ali on nije. Prema priči od jednog pomenutog uticajnog čovjeka koji je išao sa njim, slijed događaja bio je ovakav. Došli su na odredište gdje su bili poslani,  istu noć su ih napali američki vojnici, njih dvojicu su pustili jer su njihova prezimena zavrsavala sa „ić“,  a njega su zadrzali jer je bio El Sawah, Egipćanin, Arapin.  Poslan je u Guantanamo bez ikakvog prava na odbranu, bez prava na istinu. Bez prava da uopšte kaže zašto je bio tamo. Kao dijete sam gledala filmove, gledam ih danas i pitam se zašto u svakom američkom filmu Arapi bivaju predstavljeni teroristima, neškolovanim, zaostalim, ljudima koji su opasni po ostale ljude. A kako ta ista Amerika suradjuje sa Arapskim Emiratima i kako Emiraćani ne spadaju u listu opasnih ljudi?  No, ne želim da ulazim u te oblasti, čudne su to relacije.

Razgovori putem Skype-a

I tako kao dijete i ja sam bila pod tim mišljenjima, u nekim momentima sam mrzila sebe, svoje prezime, čovjeka koji mi je dao život. Mrzila sam da pričam o svom životu, o tome zašto nemam oca pored sebe, zašto ne živim sa roditeljima…

Onda sa nekim zrelijim godinama, počela sam da sama tražim istinu. Jer nikako mi se priče ljudi koji su ga poznavali nisu poklapale sa onim koje je pričala viša sila. Našla sam istinu, našla sam je prvo radi sebe, svog spokoja. Pa tek onda zbog drugih. Zamislite kako je bilo teško odrastati bez oca, koliko je teško bilo znati da je živ, a da ga ne možete vidjeti, dodirnuti, zagrliti. Ali ja sam barem imala život, živjela sam, izlazila, družila se, sklapala prijateljstva, njegov nedostatak sam mogla dopuniti blizinom drugih ljudi. A kako je bilo njemu, među četiri zida, daleko od porodice, daleko od čitavog svijeta. Kako je bilo njegovoj majci koja ga nije vidjela dvadeset godina i nije ni dočekala da ga vidi?

Bili su nam omogućeni razgovori preko skypa, nakon mnogo godina. Šta znači ocu vidjeti odraslu djevojku i znati da nije bio prisutan u njenom odrastanju.. Znam, reći će mnogi, kćerka mu je, normalno da će ga braniti. Ne, ne branim ga, samo želim da istina bude ispričana. Ja sam čitav život bila bez njega, da je uistinu terorista ili neka psihički poremećena osoba da li bih ga ja prihvatila i pristala na to da budem sa njim? Imam li izbora ? Imam, imala sam potpuno pravo da kažem da ga ne želim, da hoću da nastavim sa svojim životom. Da li je moguće da je neko toliko godina bio u zatvoru bez suđenja, ako je činio to zašto ga terete, kako da nisu mogli trinaest godina da pronađu dokaze i osude ga?  Ljudi će pričati, neki će gledati osuđivački, neki sa sažaljenjem, neki sa prezirom. Ali ne bojim se.

Da pričam kako je toliko godina bilo teško odrastati bez oca, da pričam koliko sam suza prolila što ga nemam pored sebe, što nisam imala nekoga ko će da me vodi u školu, oblači, grli, voli, nekoga ko će me zvati kćerkom, koga ću zvati ocem. Teška je to praznina u insanu. Bolna.  Još malo i zagrlit ću te, još malo i voljet ću te, još malo i imat ću tatu, jos malo imat ćeš kćer. Bog sve vidi i tu je. Pravda je spora, ali dođe. “

 (zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Igor Crnadak, Amarildo Gutić, Guantanamo