Republika Srpska

Žurnal sa povratnicima u Vlasenicu: Dok povratnici sanjaju o toploj sobi, odbornici SDA dobijaju donacije

FOTO: Adi Kebo/zurnal.info
Piše: Dino Cviko

Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica ovih dana potpisuje ugovore s povratnicima i dijeli građevinski materijal za obnovu kuća. Sredstva dobili dugogodišnji odbornici SDA. Povratnici ne znaju za dodjelu.

Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica (FMROI) je u decembru 2019. godine raspisalo javni poziv za podnošenje prijava za obnovu i rekonstrukciju stambenih jedinica u cilju povratka na područje opština Republike Srpske. Javni poziv trajao je do 31. januara 2020. godine. Kako su nam potvrdili iz ovog ministarstva, provedena je potrebna procedura, potpisani su sporazumi s korisnicima o dodjeli građevinskog materijala koji je dovoljan za stvaranje stambenog minimuma, a aktivnosti za isporuku i dodjelu su u toku.

Kako bi se uvjerili kako žive povratnici u Republici Srpskoj i ko (ni)je potpisao ugovor s ministarstvom, novinari Žurnala obišli su šire područje Vlasenice. Imali smo šta da vidimo.

SDA NA BROJU DEVET

Gledajući konačnu rang-listu potencijalnih korisnika za rekonstrukciju stambenih objekata, pod brojem 9 sa 160 bodova vidimo ime Ševke Gobeljića. Gobeljić je SDA kadar koji je opštinski odbornik skoro 16 godina. Novinari Žurnala kontaktirali su Ševku Gobeljića koji je potvrdio da je potpisao ugovor, a da bi “isporuka materijala trebala biti sad nekad”.

 

“Ja nisam htio do sad da se prijavim. Ja sam ispunjavao uslove i prije deset godina, ali nisam htio dok se ne izredaju oni koji su prioritet”, kaže Gobeljić za Žurnal.

Kako navodi, kao opštinski odbornik prima oko 400 maraka paušala. Otkad se vratio u Vlasenicu 2000-tih godina, sušio je duhan, bavio se malinama, jagodama, krastavicama, kornišonima, mljekarstvom... Imao je, kaže, i krave, ali sad ima ovce i bavi se ljekobiljem.

Priznaje Gobeljić da je i ranije primao donacije, kroz projekte održivog povratka. Njegov sin, navodi, radi u Njemačkoj. Ipak, pored svega toga, Ševko očito i dalje nije mogao “stvoriti stambeni minimum”, kako to definira FMROI.

U razgovoru s novinarima Žurnala, Gobeljić otkriva i da je Azema Efendić (na spisku pod brojem 7) kadar SDA – članica je Izvršnog odbora u Vlasenici. “Mislim da je i ona potpisala ugovor“, kaže Gobeljić za Žurnal.

Na pitanje da li vidi išta sporno u tome što jedan opštinski odbornik, SDA kadar, dobija građevinski materijal od ministarstva na čijem je čelu Edin Ramić (SDA), Ševko Gobeljić uzvraća protupitanjima:

„Ja ne bježim od odgovornosti, ja govorim o situaciji na terenu. Ja bih vas zamolio samo da mi kažete ime ko to nije dobio, a ja dobio? Ko je trebao dobiti, a nije dobio? Šta ću ja ako neki drugi ne ispunjavaju uslove prema nekim kriterijima koje je odredilo ministarstvo?“

A kakva je to situacija na terenu? Prolazeći kroz polupusta povratnička mjesta u Vlasenici, u Piskavicama uočavamo trošnu drvenu kućicu koja više liči na baraku. Prilazeći vidimo da je napravljena 2005. godine sredstvima UMCOR-a i Holandske vlade. 


Razgovarajući s mještanima saznajemo da je više takvih kućica napravljeno tih godina, a tada su one zamišljene kao prijelazno rješenje do izgradnje stabilnih stambenih objekata.

U kućici živi bračni par Šabanović sa kćerkom koja će uskoro navršiti 11 godina. Ne rade, nemaju nikakva primanja. Nemaju ovce, nemaju krave. Zato imaju dvije – kokoške. Kako govori Amela Šabanović, „neka žena iz Amerike“ im je ustupila komadić zemlje da mogu posijati nešto povrća.

„Od čega živimo? Moj muž radi što stigne, ne bira, njemu daj šta god, samo da se ima da se radi. Ode privatno zaradi, platimo režije, malo hrane i eto...“, priča Amela.

Kako tvrdi, njen suprug Ćazim je i prije rata živio na području Vlasenice. Tokom i nakon rata bio je u Federaciji, a na povratak se odlučio prije četiri godine. Prethodno je oženio Amelu, te su dobili dijete. 


Amela Šabanović

„Kada smo došli imali smo kravicu. Nju smo morali prodati kako bismo kupili ovu kućicu. Mi smo ovo kupili od jedne žene, nekoliko hiljada maraka platili“, objašnjava Amela dodajući kako suprug „nema nikog svog, svi su umrli ili poginuli“.

Kada su kupovali kućicu, znali su da nije u najboljem stanju. To što je na nekim mjestima drvo istruhnulo je samo jedan od nedostataka. Međutim, nisu ni sanjali kakve će probleme imati zimi.

„Najgore je zimi, teško je. Imamo problem s dimnjakom, ne možemo ložiti, više vraća u kuću, nego što ide napolje. Stavljam jorgane, deke po cijeloj kućici“, govori nam ona pokazujući na kćerku i govoreći da bi „samo njoj voljela priuštiti da ima svoju toplu sobicu“.

Ono što je zanimljivo jeste da se ovaj bračni par javio na javni poziv Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Ipak, imaju tek 140 bodova, što ih je smjestilo na 14. mjesto (od 28) u Opštini Vlasenica. Oni još uvijek nisu potpisali ugovor, a čini se da ga neće ni potpisati. 

Iako nam iz ministarstva nisu rekli koliko je tačno ljudi dobilo sredstva, objasnili su nam da “nema mogućnosti da se svim aplikantima sa rang-liste pruži pomoć u obnovi stambene jedinice”, te da su “sredstva reducirana i odobrena u iznosu od 3.000.000,00 KM”.

Izvjesno je kako će i ubuduće ova tročlana porodica živjeti u ovoj trošnoj kućici. Bez stalnih primanja, bez stoke, bez perspektive. Na pitanje kako su uopće saznali za javni poziv, govore da im je za to rekla komšinica, koja ih je i prijavila. 


Šabanovići nemaju pristup internetu, nemaju ni računar. U grad idu rijetko, najčešće kad trebaju kupiti lijekove. Kažu da ih niko nikada nije obišao da vide gdje i kako žive. 

Iz ministarstva su nam rekli da su oni poduzeli sve aktivnosti da raseljene osobe i povratnici budu informisani da apliciraju na javni poziv.

„Javni poziv je bio objavljen u dnevnim novinama, na internet stranici ministarstva www.fmroi.gov.ba, oglasnim pločama resornih kantonalnih ministarstava/uprava/ureda i općinama povratka. Od strane općina u kojima borave raseljene osobe su dostavljene pismene obavijesti da se iste prijave na objavljeni javni poziv“, navodi se u odgovoru Žurnalu.

NEMA INTERNETA, NEMA NI POZIVA

Iz ministarstva, izgleda, nemaju vremena da obiđu sve povratnike kojima je potrebna pomoć. Povratnici kojima trebaju sredstva često nemaju pristup internetu, nemaju računar, ne kupuju novine, nemaju mobitele, ne idu često u zgrade općina. Neki su i nepismeni, pa je upitno i kako popune obrasce, ako nekako i saznaju za javni poziv. 

Mnogo je nezadovoljnih mještana zbog kriterija i načina na koji se dodjeljuju sredstva. Većina ne želi javno govoriti. Dosta njih preživljava i radi na dnevnicu. Jedan od njih je Mehmedalija Juraldžić iz sela Mršići koje je udaljeno nekoliko kilometara od Vlasenice.

Dok skuplja sijeno sa svojom suprugom, i on govori kako su mnogi obnovili kuće, a sad niko ne živi tu. Dodaje da ga niko nikad nije obišao: „Ja sam eto ovdje došao 2000. godine, nikad niko nije došao da pita kako ti živiš, od čega živiš. Ovo je danas prvi put.“

Mehmedalija se nije prijavio na javni poziv ministarstva, nije ni znao za njega. Kuću mu je djelomično obnovila jedna strana organizacija. Od tada, tvrdi, radi na dnevnicu i tako preživljava.


Mehmedalija Juraldžić

„Radimo, prodamo koji metar drva i to je to. Živim od dnevnice, ako odem negdje nešto zaradim, eto kako živim“, objašnjava.

Juraldžić govori kako je njemu, ipak, više potrebna mehanizacija koja se najčešće dobija u sklopu projekata održivog povratka. Za javne pozive ovog tipa rijetko sazna. Nema pristup internetu, nema računar. U grad ode samo kad ima posla. Kaže, najpoštenije bi bilo da neko dođe i procijeni tačno i precizno kome šta i koliko treba. 

„Ima ih koji su dobivali mehanizaciju, ali prodaju to i odu“, tvrdi Mehmedalija ne želeći govoriti o imenima. 

I novinari Žurnala mogli su se uvjeriti da su mnoge kuće već obnovljene, ali da je dobar dio njih – prazan. Većina povratnika nas uvjerava da su mnogi iskoristili donacije kako stranih, tako i domaćih institucija i organizacija, obnovili kuće, a potom otišli ili u Federaciju, ili u druge države. Danas, mnoge od ovih kuća služe, u najboljem slučaju, kao vikendice. 

Većina onih koji su tu ostali teško živi. Mnogi nemaju nikakva primanja. I dok FMROI redovno izdvaja određena sredstva za povratnike, upitno je da li ta sredstva uvijek završe u rukama onih kojima je zaista ta pomoć potrebna. Također, birokratizacija cijelog postupka jedne zbunjuje, a druge isključuje (naprimjer, sreli smo jedan broj ljudi koji nemaju vlasništvo nad parcelom ili objektom, a što je jedan od kriterija za dobijanje sredstava).

No, ono što je najbitnije jeste to da je u povratničkim mjestima u i oko Vlasenice, uprkos raznim donacijama, sve manje ljudi. Kakvo je stvarno stanje, najbolje oslikava izjava Mehmedalije Juraldžića:

“Da imam igdje bolje, makar pola duluma, sad bih otišao odavde...“

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

FMROI, Ševko Gobeljić, povratnici, Vlasenica