{AG thumbWidth="60" thumbHeight="45" thumbAutoSize="none" arrange="priority" backgroundColor="dcdcdc" foregroundColor="808080" highliteColor="fea804" frame_width="580" frame_height="388" newImageTag="0" newImageTag_days="7" paginUse="0" paginImagesPerGallery="10" albumUse="0" showSignature="1" plainTextCaptions="1" template="galleryView3.0" popupEngine="slimbox"}danilo{/AG}
Krstanović je rođen 1951. godine u Sarajevu, gdje se školovao i živio.

Od 1978. do 1996. bio je zaposlen kao fotograf u sarajevskom Oslobođenju, a nakon toga je radio za nekoliko domaćih i stranih medija te za britansku agenciju Reuters.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, imao je dvije izložbe o Sarajevu. Prva 1993. godine, pod nazivom “Ratne slike Sarajeva”, i izložbu pod nazivom “Sarajevo”. Izložba je obišla Evropu, a 1996. godine je poklonjena Umjetničkoj galeriji BiH.

 

 

(Fena/zurnal.info)

Ruski fotograf Sergej Larenkov obišao je Prag, Beč, Berlin i Lenjingrad odnosno Sankt Peterburg i napravio fotografije identične onima koje je uspio pronaći u arhivama iz Drugog svjetskog rata. Stapajući crno-bijele fotografije sa onima u boji Larenkov je dobio “duhove na slikama”, kako su njegov rad ocijenili strani kritičari. Larenkov je otišao dalje od svojih kolega i ne samo da je slikao iz istog ugla kao i fotografi prije više od 50 godina, ovaj ruski fotograf kao da je postavljao ratne crno-bijele scene na ulice današnjih izgleda gradova.

{slimbox images/Galerije/larenkov/1.jpg,images/Galerije/larenkov/1.jpg;images/Galerije/larenkov/2.jpg,images/Galerije/larenkov/2.jpg;images/Galerije/larenkov/3.jpg,images/Galerije/larenkov/3.jpg;images/Galerije/larenkov/4.jpg,images/Galerije/larenkov/4.jpg;images/Galerije/larenkov/5.jpg,images/Galerije/larenkov/5.jpg;images/Galerije/larenkov/6.jpg,images/Galerije/larenkov/6.jpg;images/Galerije/larenkov/7.jpg,images/Galerije/larenkov/7.jpg;images/Galerije/larenkov/8.jpg,images/Galerije/larenkov/8.jpg;images/Galerije/larenkov/9.jpg,images/Galerije/larenkov/9.jpg;images/Galerije/larenkov/10.jpg,images/Galerije/larenkov/10.jpg;images/Galerije/larenkov/11.jpg,images/Galerije/larenkov/11.jpg;images/Galerije/larenkov/12.jpg,images/Galerije/larenkov/12.jpg;images/Galerije/larenkov/13.jpg,images/Galerije/larenkov/13.jpg;images/Galerije/larenkov/14.jpg,images/Galerije/larenkov/14.jpg;images/Galerije/larenkov/15.jpg,images/Galerije/larenkov/15.jpg;images/Galerije/larenkov/16.jpg,images/Galerije/larenkov/16.jpg;images/Galerije/larenkov/17.jpg,images/Galerije/larenkov/17.jpg;images/Galerije/larenkov/18.jpg,images/Galerije/larenkov/18.jpg;images/Galerije/larenkov/19.jpg,images/Galerije/larenkov/19.jpg;images/Galerije/larenkov/20.jpg,images/Galerije/larenkov/20.jpg}

(zurnal.info)

Fotograf Almin Zrno dobio je nagradu Udruženja umjetnika primijenjenjih umjetnosti za crno-bijelu fotografiju prazne hale u Srebrenici. Na slici se na projektoru vidi i majka iz Srebrenice koju je Zrno slikao prije 15 godina i ona je postala jedna od najpoznatijih slika o žrtvama srebreničkog genocida.
- Vratio sam sebi svoj rad iz Srebrenice i smjestio ga u devastirani prostor u kome se održava predstava. Doći će i na ovu godišnjicu na te stolice određeni ljudi braniti svoj narod, pričati priče, a onda ustati i otići. Ona će ostati tamo, prostor će ostati devastiran – kaže Zrno, kome je ovo peta nagrada ULUP-a za fotografiju.

Dodaje da fotografija treba da priča sama za sebe pa vas umjesto daljnjih objašnjenja puštamo da sami vidite fotografiju.

(zurnal.info)

 

Bob Dylan organizirao je prvu samostalnu izložbu slika u londonskoj galeriji Halcyon

Postavka je nazvana Bob Dylan na platnu. Radi se o slikama u uljanoj tehnici, koje su rađene prema skicama koje je Dylan crtao tokom svojih turneja od 1989. do 1992. godine. Blok sa skicama nazvao je DrawnBlank.

- Ti crteži pomagali su mi da odmorim mislim tokom naporne trogodišnje turneje. Nije bilo lako, utisci sa svih strana svijeta potpuno su mi ispunjavali mozak – kaže muzičar i objašnjava:

– To su intimni crteži, nisam želio dati neki društveni komentar.

Izložba je prodajna, a cijene slika kreću se od 108.000 do 512.000 eura. Umjetnički direktor galerije Paul Green tvrdi da je muzičar izgradio sopstveni stil, dok mediji jednostavno opisuju da se radi o slikama sa živopisnim bojama i smjelim potezima četkicom. Dylan s druge strane svoju umjetničku inspiraciju ovako opisuje:

– Osjećao sam da uvodim red u haos oko mene.

Časove crtanja uzimao je još šezdesetih godina u New Yorku, poslije teške saobraćajne nesreće. Od tada je često skicirao detalje koji bi ga fascinirali. Na njegovim djelima se primećuje, kaže kustos galerije, da se tokom turneje često osamljivao i posmatrao svijet iz skrivenih uglova.

- To što je godinama radio na sceni – izvodeći nove verzije starih pjesama kako bi im dao svježu interpretaciju – sada nastavlja na platnu, ocijenio je kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Izložba će biti otvorena do kraja aprila.

(zurnal.info)

 

Intimni radovi su neka vrsta privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može u mračnoj ćeliji ostati sam s umjetničkim djelom

Izložba američkog video-umjetnika Billa Viole Intimni radovi [Intimate works] postavljena je u muzeju suvremene umjetnosti De Pont u Tilburgu, jednom malom, no vrlo dobrom muzeju u Holandiji. Bivša predionica vune iz ovog gradića u kome je nekad cvala tekstilna industrija, pretvorena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u muzejski prostor minimalističkog izgleda, koji se sastoji se iz jedne ogromne sale u obliku kvadrata, duž čijeg se jednog ruba proteže 12 malih prostorija u koje se nekad spremala oprana vuna.

U intervjuu za nizozemske novine NRC Handelsblad, Viola kaže da je ideja za ovu izložbu nastala još u to doba, prilikom jedne njegove posjete. Neposredno prije toga, proveo je par godina u Firenci, gdje su ga fascinirale ranorenesansne freske Fra Angelica koje je vidio u kaluđerskim ćelijama San Marca, bivšem dominikanskom manastiru koji je kasnije pretvoren u muzej. Prostorije za pohranjivanje vune u De Pontu asocirale su ga na ćelije iz tog manastira. Dvadeset godina kasnije napravio je, kako sam kaže, neku vrst privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može na trenutak ostati sam s umjetničkim djelom ušavši u ove mračne ćelije, koje je i s prednje strane gdje se nalazi ulaz, zidom zaklonio od danje svjetlosti, a većinu i opskrbio klupicom s koje se mogu pogledati video-instalacije.

Stvarni razlog zašto se tako dugo čekalo na ovu izložbu tehnološke je prirode, kaže Viola. Svi njegovi radovi vezani su za dostignuća na polju komercijalne tehnologije i koji puta je prisiljen godinama čekati na realizaciju nekih svojih ideja. Na ovoj izložbi on tako koristi najnovija tehnička dostignuća, tzv. organic led-screens, koji su tek od prije nekih godinu i po dospjeli na tržište. Radi se o ekranima koji mogu emitirati savršeno crnu boju, što je po njemu revolucionarno dostignuće u povijesti filma i videa, a čiji je popratni efekt velika oštrina slike.

Viola ovu tehničku osobinu led-screensa uspješno koristi u radu Small Saints, koji se može vidjeti na izložbi. Ovdje je 6 takvih ekrana malih dimenzija ( 33cm × 28cm) poredano jedan do drugog na jednoj polici, tako da nas podsjećaju na niz uokvirenih obiteljskih fotografija. Na svakom od ekrana s vremena na vrijeme izranja jedna osoba iz mraka, okrenuta licem prema nama i mokre odjeće priljubljene uz tijelo. Uskoro zatim odnekud počinje štrcati voda sve jače i jače, tako da osoba posustaje, okreće se i nestaje ponovno u mraku iz kog je došla.

Viola smatra da je ovom novom tehnikom u stanju reproducirati efekte slične onima što ih proizvode minijaturna slikarska platna flamanskih Primitivaca.

U svim video- radovima na ovoj izložbi koristi se slow-motion, koji je Viola prvi uveo u video-umjetnost i koji je tipičan za njegove radove. Posebno je zanimljiva upotreba slow-motiona u radu The Greeting, koji je inspiriran Potormovim manirističkim platnom Vizitacija (Posjećivanje) nastalim između 1528-1529. U jednom statičnom kadru, vertikalno projektiranom tako da podsjeća na slikarsko platno, pratimo dvije ženske figure koje mirno razgovaraju. Ženama nakon nekog vremena hitro prilazi mlada i zagonetna treća ženska osoba. Radnja koja u naravi traje 45 sekundi, razvučena je ovdje na čitavih10 minuta, tako da se pretvara u malu kazališnu predstavu u kojoj prisustvujemo svakom micanju kapaka, pa čak i nesvjesnom pokretu lica ili tijela. Rezultat je emotivno nabijen doživljaj za koji se može reči da je po suptilnosti prikaza ravan Potormovom platnu. Violi, koji se bavi univerzalnim temama poput prijateljstva i smrti, ovakav vizualni jezik omogućava, da kroz susret ovih žena koje komuniciraju pogledima, grimasama lica i blagim dodirima, prikaže ono, nešto, opće u ženskoj komunikaciji neovisno o vremenu. Viola je izjavio da je ovaj rad nastao promatrajući njegovu suprugu i način na koji ona kontaktira sa ženskim djelom njegove familije.

Još jedan dobar rad s ove izložbe je The Lovers. U njemu se jedan muškarac i žena, crnac i crnkinja, koji na početku mirno stoje jedan nasuprot drugome i s licima okrenutima prema nama, hvataju ukoštac s vodenom stihijom koja ih želi odnijeti. Prateći ‘napetu’ igru mišića ispod mokre i prozirne bijele odjeće koju nose, prisustvujemo njihovom zbližavanju tokom zajedničke borbe protiv vodene nemani.

Mora se priznati, da je za razgledavanje ove izložbe u cijelosti potrebno dosta vremena i još više koncentracije, i da je zato najbolje negdje na pola puta okrijepiti se kavom i sendvičem, kao što je to uradio jedan čovjek za mojim stolom u muzejskom kafiću, mrzovoljno promrmljavši da ga malo smeta što su baš svi radovi na ovoj izložbi u slow-motionu.

Osim tog povremenog osjećaja da te netko potajno tjera da budeš ‘istrajan i discipliniran’ (a taj mi osjećaj nikad nije bio osobito drag), tu i tamo me je zasmetao i određeni perfekcionizam koji izbija iz ovih tihih i meditativnih video-instalacija. No sve u svemu, mislim da su to minorni nedostaci i da je Viola manje više uspio u svojoj namjeri da (citiram riječi kojima opisuje svoj projekt): u samoći svoje ćelije načini umjetničko djelo i potom ga iznese u svijet, odnosno u muzej poput ovog kao što je De Pont, kako bi ga podijelio s drugima.

Iako onaj tko pročita tekst na poleđini mini-kataloga s izložbe, u kom se navodi da je na radovima s ove izložbe koji su nastali u periodu od 1995. do 2008. godine, radilo više od sto ljudi iz Violinog studija, može lako zaključiti da je ‘ćelija’ odnsno studio iz kog potječu Violini radovi, morala biti nešto malo veća i prometnija od one Fra Angelica ili Pontorma.

Last but not least, ono što upada u oči na ovoj izložbi kao inovativno, je upotreba vremenske dimenzije u pozadini ovih video radova. Viola barata vremenom na sličan način kao što je njegov renesansni slikarski predak nekada koristio prostor kao okvir za svoje njegove freske. Snažnim i napetim estetičkim doživljajem uspijeva mu prikovati posjetitelja na klupici dok ne odgleda cijeli video, koji često traje i po deset minuta! Što je pravo čudo s obzirom na podatak, da se posjetitelj muzeja prosječno zadrži nekoliko sekundi pred jednim platnom.

(zurnal.info)

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.

Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.

Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}

Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti i raznih -izama da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava.

 Mogao bih se sa velikom sigurnošću opkladiti (u cijelu kolekciju Alan Forda) da ne postoji niko, ko je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka odrastao na području bivše Jugoslavije, ko nije makar jednom pročitao (ili bar držao u ruci) neku epizodu Alana Forda. Stripovi su tih godina bili nezaobilazno štivo djece, omladine i ponekih, kako su ih tada smatrali, infantilnih i neozbiljnih odraslih.

Nije tada bilo raznih razbibriga poput interneta, video-igara, kućnih kina i inih multimedijalnih džidža-midža, ali postojala je bogata strip produkcija. Strip izdavaštvo je proživljavalo svoje zlatno doba: bilo je tu svega – od westerna, preko SF-a i noir-a, do detektivskih i humorističnih stripova. Ali posebno mjesto, svakako, zauzima strip serijal Alan Ford.

Početak zanimanja za Alana Forda predstavljalo je svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, prelazak iz kratkih hlačica u pantalone, konačno raskršćavanje sa djetinjstvom i junacima Lunovog Magnus Stripa i Zlatne Serije. Čak su i oni, već pomenuti, mudroseri i dušebrižnici, koji su strip smatrali zabavom za djecu, u slučaju Alana Forda pravili iznimku. I oni su morali priznati da je Alan Ford više od stripa.

Danas, nakon četrdeset godina izlaženja, može se, bez imalo pretjerivanja reći da je Alan Ford ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi ovih prostora i prerastao u svojevrstan kult.

Više od parodije

Sve je krenulo prije četrdeset godina, kada se u maju 1969.godine, nakon višemjesečnih priprema autorskog tandema, crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scenariste Bunkera (Lucciano Secchi), na italijanskim kioscima pojavio prvi broj Alana Forda. Početak nije bio baš sjajan. Prvi broj novog strip serijala prodat je u Italiji u samo 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još gore - prodato je jedva 8.000 primjeraka. Srećom, izdavač Editoriale Corno se, bez obzira na loše početne rezultate, odlučio da sačuva serijal što im se dvije godine kasnije pokazalo kao ispravan potez. Naime, u 26.broju, u kojem se po prvi put pojavljuje lik Superhika, smećara alkoholičara koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, dolazi do preokreta – tiraži počinju da premašuju 100. 000 primjeraka.

Strip je prvobitno zamišljen kao parodija na, tada naročito popularni, špijunski žanr – prije svega na Jamesa Bonda. Kako svi znamo, James Bond je inteligentni, šarmantni i rastrošni tajni agent, vječito okružen lijepim ženama i opremljen najsavremenijim oružjem, koji sa nonšalancijom rješava i najsloženije probleme i pobjeđuje genije zla koji prijete svjetskom poretku. Jednom riječju – heroj! Glavni likovi ovog stripa, okupljeni u najtajniju organizaciju kodnog naziva Grupa TNT, su upravo sve suprotno od navedenog – šačica siromaha, koji su potpuni diletanti u pogledu špijunskih poslova, ali koji se uvijek nekako, pored svoje smotanosti i pehova, uspiju izvući iz situacija u koje upadaju. Jednom riječju – antiheroji! No strip je i više od parodije. Magnus i Bunker uspjeli su, koristeći se specifičnim, njima svojstvenim, crnim humorom i satirom, upakovati jednu oštru kritiku tadašnjeg društva. Treba imati u vidu društveni kontekst u kojem je stip nastajao – šezdesete godine prošlog vijeka bilo je doba liberalizma i opće pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Oni bez pardona kritikuju različite društvene devijacije – klasne i socijalne razlike, nacizam, rasizam, ine ideologije itd. Ali oštrica njihove kritike, najviše je usmjerena prema samom čovjeku. Kako to primjećuje Ivica Ivanišević u svom eseju Narodni heroji, strip serijal Alan Ford se može smatrati svojevrsnim manifestom mizantropije. Bez obzira što ćete u stripovskom univerzumu Alana Forda, uzevši u obzir kako pozitivce tako i negativce, teško pronaći neki karakter koji ne pokazuje poneku, iz široke lepeze, ljudskih mana i nedostataka, čitatelji ih i dalje vole, te se na jedan neobičan način identificiraju s njima. Prepoznajući sebe u likovima iz stripa, ili makar onaj tamni dio naše ličnosti, koji stalno zatomljujemo ili pod društvenim pritiscima nastojimo da kontroliramo ili korigiramo, postajemo svjesni činjenice da je čovjek nesavršeno biće i da se ne trebamo stiditi zbog toga što smo ponekad, poput njih, sebični, naivni, isključivi, pohlepni itd. Ipak smo samo ljudi. Autori nas stalno podsjećaju na to. Tako, naposlijetku sam čin čitanja postaje svojevrsna katarza. Možda bi valjalo razmotriti mogućnost da se Alan Ford koristi u terapijske svrhe, te se izdaje u apotekama na ljekarski recept?

Pored rečenog, serijal je prepoznatljiv i po osebujnom Magnusovom crtačkom stilu, pomoću kojega je uspijevao dati sjajnu vizualnu karakterizaciju likova i situacija, te neobičnom formatu 22 x 14 cm sa dva kadra (slike) na jednoj stranici. Valja pripomenuti da je Magnus nacrtao prvih 75 epizoda serijala (što se i smatra najboljim periodom Alana Forda), a kasnije se na mjestu crtača izmijenila cijela plejada autora, koji su, uglavnom, bezuspješno nastojali kopirati njegov neponovljivi grafički izraz. Crtež je, kao i sama poetika stripa, crno-bijeli. U stripu je naglašena polarizacija: s jedne strane je predstavljeno ekstremno siromaštvo (gdje pripadaju i glavni likovi koji maštaju o komadu kruha i salame), a s druge strane svijet bogatuna i raskoši. Dakako, tu je i sveprisutna tenzija između ova dva svijeta na kojoj najčešće i počivaju najbolji gegovi i replike u stripu. Primjerice, Bob Rock odjeven u Djeda Mraza obraća se bogatoj gospođi: - «Hej ružna vještice, koža ti se već osušila, a leđa izgrbila! Daj nešto za siromahe prije nego što otegneš papke!» - «Kako se samo usuđuješ, smiješni patuljče, i to meni koja sam u najboljim godinama?! Evo za tebe, a ne za siromahe!» (slijedi udarac kišobranom u glavu) – «Zašto..? Jao...Ne znam tko je u ovom gradu veći siromah od mene!». Još jedan važan element stripa je viđenje važnih historijskih događaja i ličnosti, koji se predstavljaju kroz priče Broja 1. Ovdje autori, deridijanski promatrano, potpuno dekonstruiraju historijske fakte, i nude svoje duhovite verzije događaja. Pa tako npr., u njihovoj verziji, Trojanski rat je počeo kada je Paris htio vratiti Helenu Menelaju, a ovaj je nije želio nazad jer je bila raspikuća i dovela ga do prosjačkog štapa. Ili, Leonida je «junački» pao u Termopilskom klancu i zaustavio najezdu Perzijanca tako što je kukavički htio pobjeći, ali se, budući da je bio debeo, zaglavio u klancu. Mnogo je takvih primjera...

Državni ljubimci

Zanimljivo je to da je serijal, osim u rodnoj mu Italiji, najveći uspjeh ostvario u bivšoj Jugoslaviji. Pokušalo se i s probojem na francusko tržište, gdje je poslije 12. broja, zbog nedostatka intreresa, serijal ugašen. Popularnosti stripa na teritoriji bivše Jugoslavije, nesumnjivo je doprinio sjajan prijevod hrvatskog novinara Nenada Brixyija, koji se, u tom smislu, smatra trećim autorom ovoga stripa. To nije bio nimalo lagan posao budući da je strip bio pun igara riječima. Brixy im je doskočio tako što je, često koristeći arhaični hrvatski (npr. «Tko to tako neuviđavno buči?», «Gle, sniježi!», «Brzo Bobe, raščetvorit će nas», i sl.), dao sebi slobodu da koristi i riječi bliske domaćim čitateljima, a da pri tom ne naruši autentičnost originala (npr.natpis na limenki «Malo kola, više smola», ili na Grunfovoj majici «Čim vidiš duha, napij se PIK piva do uha»). I sam Bunker mu je u jednom intervjuu odao priznanje za zasluge koje je imao na popularizaciji Alana Forda u bivšoj Jugoslaviji. Inače, serijal se na ovim prostorima prvi put pojavio 1972.godine u izdanju zagrebačkog Vijesnika, pod čijim okriljem je i izlazio do raspada SFRJ. Posljednjih godina, Alan Ford izlazi na ovim prostorima, kao regularna serija u izdanju Color Press International iz Novog Sada, odnosno kao reprint starih epizoda u izdanju Strip-agenta iz Zagreba i Varm Comicsa iz Skoplja. Također, Strip-agent je pokrenuo i Kolor biblioteku Alan Ford u kojoj objavljuju najbolje epizode u koloru i na A5 formatu. Hvale je vrijedan potez Strip-agenta da svoja reprint izdanja objavljuju sa Brixyievim prijevodom.

I danas, 40 godina poslije, serijal Alan Ford izlazi u Italiji u mjesečnom ritmu. Do sada je izašlo više od 500 brojeva regularne serije. Međutim, današnji je Alan Ford tek blijeda slika onoga stripa kojeg su 1969.godine osmislili Magnus i Bunker. Kako je već pomenuto, Magnus napušta serijal poslije 75.epizode, i od tada počinje lagani pad kvaliteta stripa, kako u crtačkom, tako i u scenarističkom smislu. Serijal je, nažalost, izgubio svoj prepoznatljivi humor, britkost u seciranju društvene zbilje. Današnje stanje u kojem se serijal nalazi najbolje objašnjava sam Bunker slijedećim riječima: "Prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije”. Ako je mislio na nedostatak materijala za satiru, ne bih se s njim složio. Pa barem ga današnja bosanskohercegovačka zbilja demantira! Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti, raznih -izama, itd., da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava. Čini se da (rani) Alan Ford nikada nije bio aktuelniji kod nas negoli danas.

I da ne zaboravim na kraju. Predlažem autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica.

(autor je magistar pedagoških nauka, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U slobodno vrijeme, sa kolegama sa FPN svira u r'n'r bandu "Still Crazy".)