Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno
Beogradski prodržavni mediji s ushićenjem su objavili vest da je „vladajući blok Demokratske stranke“ pripremio nacrt Deklaracije o Srebrenici. U suludo opširnom uvodu koriste se fantastično isprazne fraze tipa „polazeći od Ustava Republike Srbije“, „izražavajući privrženost duhu i normama univerzalne deklaracije UN“, „rukovodeći se ciljevima obezbeđenja stalnog mira i stabilnosti na prostoru zapadnog Balkana“, „težeći da sećanje na surove oružane sukobe u bivšoj Jugoslaviji“, „poštujući presudu Međunarodnog suda pravde donetu u sporu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore februara 2007“... da bi se, konačno, stiglo do same Deklaracije koja ovako glasi:
1. Narodna skupština Republike Srbije najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, kao i sve društvene i političke procese i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija, izražavajući pri tom saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija.
2. Narodna skupština Republike Srbije pruža punu podršku radu državnih organa zaduženih za procesuiranje ratnih zločina i za uspešno okončanje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u čemu naročitu važnost ima otkrivanje i hapšenje Ratka Mladića radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
3. Narodna skupština Republike Srbije poziva sve nekadašnje sukobljene strane u Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama bivše Jugoslavije, da nastave proces pomirenja i jačanja uslova za zajednički život zasnovan na ravnopravnosti nacija i punom poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, da učinjeni zločini više nikada ne bi bili ponovljeni.
4. Narodna skupština Republike Srbije izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s teritorije bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine izvršene protiv pripadnika srpskog naroda, kao i da će izraziti sopstveno saučešće i izvinjenje porodicama srpskih žrtava.
...
Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno.
U preambuli Deklaracije stoji spisak dokumenta na koje se ovaj dokument naslanja, pa se tako, uzgred, pominje Konvencija UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. To je i jedino mesto na kome se upotrebljava reč „genocid“.
Šefica poslaničkog kluba Za Evropsku Srbiju, nesrećnica po imenu Nada Kolundžija, izjavila je da se zločin u Srebrenici nije kvalifikovao kao genocid zato „što se smatralo da za tim nema potrebe, jer je to već definisano presudom Međunarodnog suda pravde“. Uverena da je normalna, Kolundžija je pokušala još nešto da objasni: "Svako ko sada insistira da u ovoj deklaraciji stoji neka reč po svaku cenu, mislim da pravi suštinsku grešku. Ono što je bitno da mi priznajemo ono što je presudio MSP, da apsolutno ne relativizujemo ni razmere zločina niti polemišemo sa brojem žrtava“.
Iz Deklaracije je izostavljen predlog da se izvinjenje susedima uputi zbog „politike režima Slobodana Miloševića“, jer se tome suprostavila Socijalistička partija Srbije. Kolundžija Nada, naravno, puna je razumevanja za SPS, pa kaže: "Bilo je mnogo političkih aktera i pojedinaca koji su bili nosioci politike koja je dovodila do ovakvih zločina. Ponekad oni nisu bili ni deo režima ili su podržavali te režime, ali nisu formalno bili taj režim. Išlo se na što tačnije definicije, a tačna definicija je da mi osuđujemo i nosioce ideja koje su dovele do ovakvih zločina".
Neki od patriotskih medija u Beogradu najavljuju da će desničarske NVO iz Republike Šumske, nezadovoljne što će se čak i ovakva Deklaracija usvojiti, ispred Narodne skupštine organizovati protestni miting. Biće to prvi put da u Beogradu strani državljani, s tuđim pasošima, Bosanci iz Šumske, demonstriraju protiv Deklaracije donete u drugoj zemlji!
(tekst prenesen iz e-novina)
Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih
Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.
NEZAŠTIĆENI
Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.
Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.
Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.
Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.
LOGISTIČAR MILORADA DODIKA
Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.
Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić".
Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.
I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.
Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.
I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?!
Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.
A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.
A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.
Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal.
U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa.
SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE
Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.
ODLUKE
Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens.
Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH.
NEZNANJE
Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa.
Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom.
Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole.
Zabranjen ulazak i umrlom OstojićuO kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo.
Zet ostao na listi
Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje.
Špirić: Malo ih pogledajte
Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.
“Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić.
SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u.
PROMOCIJA FAŽIZMA
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.
SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika, kažu iz SDP-a.
KO JE OVDJE IDIOT
Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka.
- Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio.
Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu?
Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.
Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme.
A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela.
(zurnal.info)
Za Simfonijski orkestar koji nikada ne svira Mostarci će izdvojiti više od 100 hiljada maraka, a istovremeno će ukinuti Gorsku službu spasavanja
Mostar odnedavno ima novog-starog gradonačelnika. A ima i potpuno dezorjentiranu gradsku skupštinu. Još jedan slučaj koji toj tvrdnji ide u prilog, nakon jednogodišnjeg biranja gradonačelnika, jeste i najnoviji prijedlog nacrta gradskog proračuna koji u ovu godinu ulazi, a kako drugačije nego s deficitom. Srećom ovaj nacrt nije usvojen na prošlotjednom zasjedanju mostarskih mudrih glava. Ipak, ne treba sumnjati da će već ovaj tjedan glupost, bahatost i nedostatak ikakve vizije razvoja, izražena kroz nacrt proračuna, dobiti odobrenje gradske skupštine i potpis gradonačelnika na još jednu u nizu bruku i sramotu Mostara.
Babo i stričevi
Kako se, naime, u Mostaru vrši rebalans proračuna? Narodski rečeno, i u kratkim crtama opisano, to ide otprilike ovako: da bi pokrio minus, onima kojima si davao malo uzmeš sve i ne daš im ništa. To je prvi genijalni korak. Oni koji su dobijali najviše sad će dobiti još više i to tako što ćeš im dati ono što si uzeo od onih koji su dobijali najmanje. Istovremeno, da bi dao više ovima kojima daješ puno, a smanjio deficit, skinut ćeš i određeni dio onima koji spadaju u sredinu ljestvice gradskih davanja. A kriteriji za dodjelu gradskog novca ne da nisu potpuno jasni, nego ih vjerovatno i nema, odnosno, ako ih i ima, nitko nikad za njih nije čuo niti ih je vidio. To, naravno, ne važi za kriterij koji je jedini standard BH politike, a to je onaj po babi i po stričevima.
Naknada za troškove prijevoza. Naknada za topli obrok. Regres za godišnji odmor. Otpremnine. To su sve stavke na koje uposlenici Grada Mostara i Gradskog vijeća mogu računati. To bi bilo u redu da, istovremeno, Gorska služba spašavanja nije u potpunosti skinuta sa proračuna. O gadljivom financiranju političkih partija novcem građana, koje već godinama sustavno šikaniraju, ne treba trošiti riječi.
I onda dolazimo do briljantnih primjera kako se u Mostaru troši novac građana namijenjen za kulturu. Primjera je nekoliko, ali izdvojit ćemo samo par. Naime, ustanova za koju su čuli jedino oni koji detaljno pročitaju prijedlog gradskog proračuna, a radi se o Kulturnom centru Potoci, od Grada će ove godine dobiti 39.810, 00 KM. Budimo pošteni to nije mnogo. Ali zanimljivo je kako će taj novac biti raspodijeljen. Naime, na plaće dva uposlenika ove institucije otpada 35.810, 00 KM godišnje, ili 1.492, 00 KM per capita mjesečno. Onih 4.000, 00 KM viška u mojoj računici predviđeno je za programske aktivnosti.
Nema Nove godine
MC Pavarotti je još radikalniji primjer. Od ukupnih 168.000, 00 KM samo 5.000, 00 KM otpada na programske aktivnosti. Ako ne proizvode program, pitanje je što onda rade svi ti ljudi na čije urede i plaće Grad Mostar godišnje potroši 163.000, 00 KM. Ili što reći za Mostarski Teatar Mladih sa 69.784, 00 KM godišnje, od kojih na program otpada 5.000, 00 KM?
A tko je zadnji put čuo za mostarski Simfonijski orkestar? Niste čuli da takvo što postoji? E pa nisam ni ja, a ako se ne varam živim Mostaru, osim ako me netko žestoko ne zajebava. No, na stranu moji psihički problemi. Taj isti Simfonijski orkestar od Grada Mostara u ovoj će godini dobiti 107.994, 00 KM. A planiranih prihoda nemaju, što i ne čudi obzirom da ljudi naprosto ne nastupaju.
A dočeka Nove godine na otvorenom za Mostarce neće biti ni ovaj put. Mostarski ljetni festival također nije predviđen u proračunu. OKC Abrašević, koji godišnje producira minimum 100-injak raznih kulturnih programa, koje teškom mukom i vlastitim ugledom samostalno plaća, od Grada Mostara će ove godine dobiti proračunski šipak, duplo golo, čistu ništicu.
Opet ću, na ovom mjestu, ponoviti stvar koju neprestano ponavljam. Mostar je samo ogledalo cijele države, a, ponekad bih se usudio reći, i cijele regije. Nemojte se tješiti kako vam je bolje nego Mostarcima i Mostarkama.
Kad bi se od svake mostarske političke muke dopisala po jedna strofa za pjesmu "Čudna jada od Mostara grada" već danas bi to bila najduža pjesma na svijetu i jedan od Guinessovih fenomena. Svakako, Guinessova ekipa bi se zainteresirala i za količinu političke gluposti i bezobrazluka o kojima bi pjesma svjedočila. I to sasvim opravdano, jer da se glupost i bezobrazluk mjere u litrama Mostar bi odavno bio pod morem. Mostarcima i Mostarkama to ne bi ni smetalo. Svejedno i ovako dišu na škrge i žive od planktona, a velike ribe jedu male. Čisti kanibalizam, takva je politika i u vašem balkanskom dvorištu, nije li?
(zurnal.info)
Nakon što je moja izjava na nedavnoj debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga (drugim riječima, Sanja Vlaisavljević) upućena Sanji Vlaisavljević bila predmetom osude Centra za kulturu dijaloga (odnosno Sanje Vlaisavljević), dužan sam javnosti radi pružiti dodatno objašnjenje. Žao mi je što to u najvećoj mjeri činim zbog toga što mi je moderator debate i predstavnik Centra civilnih inicijativa Adis Arapović, isključujućio mikrofon, uskratio mogućnost da zapravo završim izjavu koju sam bio pripremio.
Moji komentari bili su upućeni mnogo više ostatku civilnog društva nego Sanji Vlaisavljević, odnosno nevladinom sektoru, pošto je ovdje jako teško razlučiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje, jer Vlaisavljevićeva i drugi glasnogovornici Fahrudina Radončića su svoju stranu izabrali. Nakon svega, mog nastupa se dohvatio Avaz u svom atentatorskom maniru, pa je ono što sam rekao palo u drugi plan, a u prvi plan je došao moj karakter. Na koncu, ako ikada budem u situaciji da mi Avaz s pravom drži prodike o šovinizmu i jeziku mržnje, znaću da je i za mene i za ovu zemlju odveć i fatalno prekasno i da su svi moji prijatelji i rodbina zapravo pali za to da Radončić pravi kule ni na nebu ni na zemlji.
Hajde da se sada vratimo na događaj.
Dakle, javnosti radi, "sporni" dio izjave glasi ovako: "Sad želim da se obratim organizatoru: gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu koji posljednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, riječ je o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić, urednice FTV-ovog magazina 'Pošteno'. Razgovarati o maloljetničkoj delinkvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i ako hoćete, neofašizam, nije samo dvolično nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi neće ni imati nikakav drugi izbor nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje koje se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom odlučno ne osudite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo i mi uložili u borbu protiv maloljetničke delinkvencije biće uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni".
I kao predstavnik gradonačelnika na tom skupu – dakle, u svom zvaničnom svojstvu – i kao esdepeovac i kao čovjek stojim iza tih riječi. Ako je pitanje da li je to zvanični stav gradonačelnika, onda je odgovor potvrdan i cilj moje izjave bio je dvojak: Jedan, da javno, u ime jednog nivoa vlasti, stanemo u zaštitu naše sugrađanke izložene javnom progonu, a drugi da ukažemo na zaglušujuću tišinu onog dijela društva koje ima obavezu da stane u zaštitu principa (principa, ne ličnosti) na kojima se temelji svaki demokratski poredak.
Svako društvo počiva na konsenzusu o nekim, temeljnim, vrijednostima. Antifašizam je temeljna vrijednost ovog društva, toliko temeljna da svaki put kada se u politici makar i malo odškrinu vrata nacionalizmu i drugim, srodnim izmima, ova zemlja bude okupana u krvi. O svemu se ostalom može raspravljati, samo je antifašizam neupitan. Stoga, svako ko zagovara, koketira ili izbjegava da se očituje o fašizmu se automatski diskvalifikuje iz demokratskog procesa. Fašizam je kao trudnoća: ni jedno ni drugo se ne može biti malo i svako "ašikovanje" s fašizmom neminovno vodi u vrstu nasilja kakvo smo imali priliku gledati devedesetih godina prošlog vijeka. A ja sam u Srebrenici imao priliku vidjeti svojim očima kako fašizam zapravo izgleda.
Civilno društvo nema pravo da šuti o tome, također. Njihova obaveza javnog angažmana ne završava na međunarodnim i domaćim nevladinim ili vladinim javnim pozivima za grantove organizacijama nevladinog sektora, nego zapravo tu počinje. Dakle, svi od ACIPS-a do CCI-ja, koji uživaju plodove demokratije, dužni su da ustanu u odbranu vrijednosti na kojima demokratija počiva. Sa rijetkim izuzecima, nevladine organizacije koje pretenduju na to da budu čuvari demokratije i rade na demokratizaciji društva, pokazale su preispoljni kukavičluk kad je riječ o suštinskim pitanjima za ovu zemlju. Daljnjom šutnjom o pitanjima od ključnog značaja za ovu zemlju, nevladin sektor, odnosno civilno društvo uopšte uzevši, postaće agent sistema. (Autor je savjetnik gradonačelnika Sarajeva)
(Oslobođenje)
Na krsnoj slavi Bileće, nervozni vladika bacao je kletve na novinara BNTV i pred svjedocima izjavio da mu je draža fudbalska lopta od mjesta partijarha
Na prijemu povodom Svetog Save, krsne slave opštine Bileća i tamošnje crkve, vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije sručio je čitavu salvu optužbi na račun BN televizije koju je optužio za podjelu naroda u Hercegovini, a njenog novinara iz Trebinja, Nebojšu Vukanovića, nazvao “fićfirićem koji ne zna šta radi”.
Sijanje mržnje
Razgoropađeni vladika Grigorije održao je prilično neslovesno slovo o pogubnom djelovanju BN TV i njenog novinara, za čiji je rad rekao da je “velika drskost”. U njegovim riječima dala se naslutiti i latentna prijetnja u obliku nemušte kletve i opomene.
- Ne govorim to da nekog skrenem s njegovog puta, nego da, kad se poslije desi, kad se razboli, a ne zna od kuda, ne zna zašto… Da dijeli, sije mržnju, nema pravo niko, od vladike do najmanjeg. Vladika ima najveću odgovornost, pa onda načelnici i gradonačelnici – izgovorio je vladika.
Razočaranom episkopu, kojem u Hercegovini sve češće spočitavaju pretjeranu bliskost s liderom SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima, nije bilo dovoljno što je anatemisao BN TV, već je potvrdu svog stava zatražio i od prisutnih na slavlju (od kojih su neki pokušali da izbace novinara BN TV iz sale), ubjeđujući ih kako niko nema pravo da ružno govori o Hercegovini, pogotovo ne “iz nekih drugih, manjih sredina”, aludirajući na Semberiju, i “aždahu”- BN televiziju.
Vukanović, odavno naviknut na pritiske, omalovažavanja, oduzimanja opreme od strane Grigorijevih poslušnika, u svom televizijskom izvještaju je prokomentarisao da mu nije jasno kako vladika bezbožnim i lošim može smatrati borbu protiv kriminala i korupcije i zalaganje za pomoć siromašnima.
Poznato je da je vladika ranije znao spriječiti da kompletan tiraž pojedinih novina za istočnu Hercegovinu, u kojima su pominjane njegove nečasne radnje, dospije do čitalaca. Televizijski signal je za vladiku ostao neuhvatljiv, ali ne i za gledaoce u Hercegovini, koji su sve ogorčeniji na njegove neprimjerene istupe.
Neki od razloga za ovakvo nervozno i crkvenim velikodostojnicima nedolično ponašanje, možda leže i u tome što je Grigorije ovih dana doživio dvostruki poraz: na izborima za poglavara Srpske pravoslavne crkve, na kojima nije ušao među trojicu kandidata za patrijarha, ali i na izborima za načelnika Bileće, na kojima je izgubio kandidat njemu dragog SNSD-a, Blažo Vujović.
Iako je imao nesebičnu podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera RS Milorada Dodika u nastojanjima da se domogne svetosavskog trona, Grigorije je dobio tek 15 glasova na izbornom Saboru SPC. U Bileći je ovako komentirao taj poraz:
- Drago mi je što nisam izabran za patrijarha. Opet mogu da šetam gradom, idem u kafane i igram fudbal!
Bratska pomoć Bratiću
Tokom izborne kampanje za načelnika ove opštine vladika Grigorije naredio je svim sveštenicima svoje eparhije da sav novac, prikupljen od dobrovoljnih priloga vjernika
tokom januarskih praznika, upute u Bileću kao pomoć stanovništvu ugroženom od poplava, što je objavljeno u svim medijima pod Dodikovim patronatom.
Na svečanosti u Bileći učinjen je i jedan izuzetak, pa je opštinska povelja, koja se svake godine dodjeljuje posebno zaslužnom pojedincu, ili kolektivu, imala dvojicu laureata. Osim štabu Civilne zaštite Bileće, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i angažovanje u spasavanju ljudi i materijalnih dobara prilikom nedavne poplave u bilećkim naseljima Jezerine i Plužine, dodijeljena je i ministru poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, Radivoju Bratiću.
Povelja je Bratiću, inače ministru iz SNSD-a, dodijeljena za velike zasluge i “pomoć pruženu u realizaciji projekata iz oblasti poljoprivrede, izgradnju vodovoda u više bilećkih sela, te za asfaltiranje lokalnih i dijela regionalnog puta Bileća – Ljubinje”.
Na ovogodišnje svetosavsko slavlje u Bileći, upriličeno u organizaciji Dodikove lokalne vlasti (novoizabrani načelnik Dragan Babić još nije preuzeo dužnost), pala je mrlja od žuči vladike Grigorija i lokalnih moćnika poraženog SNSD-a .
Sve Grigorijeve prijetnje
Na istup vladike Grigorija u Bileći reagovala je NVO „Pokret za Hercegovinu“:
- Nazivati novinara «fićfirićem» kako se Grigorije izrazio, ne dolikuje čovjeku koji nosi mantiju i nalazi se na tronu Svetog Vasilija! Očigledno, poslije poraza na Saboru gdje nije izabran za patrijarha i poraza u Bileći za mjesto načelnika, režim i njegovi sateliti pojačavaju pritisak na sve slobodnomisleće ljude i organizacije. Svima je već jasno da je vladika Grigorije apsolutno u službi režima Milorada Dodika i da je on na izborima za patrijarha bio kandidat vlasti i tajkuna. Međutim, Srpska Pravoslavna Crkva je organizacija stara oko 900 godina i opstala je uprkos raznim iskušenjima shodno vremenima. Tako je i ovaj put Bog pogledao Pravoslavne i podario im Patrijarha kome dolikuje mjesto svetog Save. Vladiki Grigoriju ovo nije prvi put da pravi nedopustive gafove. Podsjećamo da je Grigorije prijetio novinaru NIN-a Jovanu Janjiću, novinaru Večernjih novosti, Radivoju Gutiću (da će ga pojesti kao šampitu i to u vrijeme posta) a fizički se pokušao obračunati sa novinarom Slobodanom Vaskovićem. Zato pozivamo vladiku Grigorija da se kane politike (nismo znali da je on iznad načelnika opština kako reče juče u besjedi, u Bileći) i novinara, te da se vrati vjeri, Bogu i molitvi, što mu je i misija. Jer, ako ovako nastavi neće imati kome držati propovjedi i besjede koje su sve više satkane mržnjom i diobama.
(žurnal.info)
Iako je Dodik u Bileći prijetio, ucjenjivao, podmićivao i varao, SNSD je u tom hercegovačkom gradu zabilježio prvi izborni poraz od 2006. godine. Upućeni kažu da je Bileća bila lakmus papir za oktobarske izbore
Na prijevremenim izborima za načelnika opštine Bileća, Dragan Babić, kandidat koalicije "Zajedno za Bileću", koju čine SDS, PDP i SRS RS, pobijedio je kandidata SNSD-a, Blažu Vujovića.
Na 27 stalnih i dva mobilna biračka mjesta izašlo je oko 7500 od 9800 registrovanih birača. Prema prvim rezultatima do kojih je Žurnal došao, Babić je pobijedio sa više od 700 glasova razlike. Nakon dvije ubjedljive pobjede SNSD-a na parlamentarnim izborima 2006. i lokalnim 2008. godine, ovo je prvi poraz vladajućeg SNSD-a na izborima u Republici Srpskoj.
Vatrom na plakate
Zajedno sa vodenom stihijom koja je hladnih januarskih dana stigla u bilećka sela i skoro do krova poplavila 80-ak domaćinstava, stizali su u ovu siromašnu hercegovačku opštinu i politički emisari dva suprotstavljena tabora. Proteklih dana vođena je prljava izborna kampanja koja je po mnogo čemu ličila na pravi mali politički rat, na momente prelazeći i u otvorene sukobe. Pao je i fizički obračun između Šešeljevih radikala koji su “pukli” tokom kampanje i podijelili se u dvije struje, kako bi svako podržao svog favorita.
Bileća je nekada imala 4000 zaposlenih, a danas svega 1000 radnika i to je najveći problem u ovoj opštini. Otvaranje radnih mjesta, obnova i izgradnja infrastrukture i povratak mladih, najvažniji su zadaci koji stoje pred budućim načelnikom. Uz to, ovi izbori, iako lokalni, imaju mnogo više od simboličnog značaja za oba politička bloka koji su se borili za vlast, što se vidjelo i po javnim nastupima u kojima su se daleko više sučeljavali stranački lideri, nego dvojica kandidata. Pobjeda opozicije u Bileći mogla bi imati velikog odjeka na raspoloženje birača na jesenjim izborima, čiji je značaj, na njemu svojstven način, potvrdio i sam Milorad Dodik u obraćanju na završnom mitingu SNSD-a.
- Ovo nisu samo izbori za Bileću, ovo su izbori koji će odrediti buduće korake ovde u RS. Ako porazimo, a ovde se borimo protiv onih iz OHR-a, dakle broj 2 je ovdje lično OHR, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića. A najbolji znak da je to tako je onaj Krsmanović.
Samo tri dana nakon što je u centru grada postavljen bilbord sa likom kandidata koalicije “Zajedno za Bileću”, Dragana Babića, nepoznate osobe su ga 22. januara polile benzinom i zapalile, što je dodatno pojačalo tenzije u gradiću na jugu Hercegovine. Ni ovo, kao ni naknadne prijetnje koje su građanima upućivali funkcioneri SNSD-a koji su svi listom pohitali u Bileću da podrže Blažu Vujovića, nije našlo mjesta u medijima u Republici Srpskoj, barem ne u onima koji su bliski entitetskim vlastima. Tako je prenesena izjava generalnog sekretara CIK BiH Božice Ban, koja je po završetku kampanje rekla da nije bilo većih problema i izrazila nadu da će se politički subjekti koji učestvuju u izborima pridržavati zakona.
- Jedino problem koji smo imali jeste to što je Opštinska izborna komisija Bileća došla u situciju da mora mijenjati odluku o imenovanju biračkih odbora obzirom da su neki članovi odustali, rekla je Banova.
Ovo odustajanje pojedinih članova biračkih odbora, koji zarad jedne dnevnice nisu željeli da imaju problema sa nabrijanim stranačkim aktivistima, očito nije nikog zabrinulo.
Već prvog dana kampanje, u Bileću je došao i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je Bilećane podsjetio da je njegova Vlada do sada obezbijedila 12 miliona maraka za razvojne investicije u ovoj opštini, i da će takva saradnja biti nastavljena, ako ostane SNSD-ova lokalna vlast.
- Bilećani treba da znaju da nema razvoja bez saradnje sa Vladom, a da je saradnja moguća preko Blaža Vujovića, Radovana Vukovića (poslanik SNSD u NSRS) i drugih ljudi sa kojima ja već sarađujem. Ako se opredijele za Mihaljičinog kandidata, saradnja sa Vladom neće biti dobra, poručio je Dodik, najavljujući izgradnju gradskog kolektora, usput napominjući da će tender biti otvoren 24. januara (na dan izbora).
Dodik nije zaboravio da pomene i kako je kao mladić proveo šest mjeseci u Bileći u čuvenoj Školi rezervnih oficira, kao i da je Bileća jako propala u poslijeratnom periodu zahvaljujući onima koji su vladali skoro dvije decenije.
Uslijedila su podsjećanja šta je sve entitetska vlast učinila za Bileću: obnova sportske dvorane i škole, obezbijeđen novac za asfaltiranje dijela regionalnog puta za Ljubinje, a posebno je potencirano 200 hiljada maraka za pokretanje proizvodnje u fabrici “Kovnica” i prijem novih 40 radnika, ali je obećano i dodatnih milion maraka za asfaltiranje lokalnih i seoskih puteva.
Ni opoziciona koalicija “Zajedno za Bileću” nije mazila aktuelnu vlast, pa je na izbornim tribinama podsjetila građane da je premijer Milorad Dodik po dolasku na vlast 2006. u entitetskoj kasi zatekao 90 miliona maraka, a da je ona danas i nakon prodaje Telekoma i NIRS-a, poluprazna. Kroz Bileću su prodefilovali svi opozicioni lideri - Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, ali i veći broj stranačkih prvaka i narodnih poslanika iz ovih stranaka.
Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik iz Gacka Vukota Govedarica SNSD-ovu vlast je nazvao bahatom, bezobzirnom i kriminalnom, koja vodi računa samo o svojim interesima, porodici, finansijerima i drugima koji su joj bliski. On je rekao da u RS vlada mafija i organizovani kriminal, da su korumpirani policajci, sudije, tužioci, ministri i drugi državni službenici.
- Ova vlast predvođena laktaškim voždom i SNSD-om je bahata i osiona, ali to narod zna i zato će oni da izgube na ovim, ali i na narednim parlamentarnim izborima u oktobru, poručio je Vukota Bilećanima.
Špirić otvara seoski vodovod
Koliko su izbori u Bileći važni za SNSD pokazuje i dolazak predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića na otvaranje seoskog vodovoda u Mirilovićima, za koji je Vlada RS izdvojila 300, a opština Bileća 127 hiljada maraka. Bolje rečeno, premijerno ukazivanje državnog premijera, koji, da izbora nije bilo, vjerovatno nikada ne bi ni zavirio u ovu hercegovačku varoš, poznatu starijim generacijama po kasarni ŠRO JNA i Bilećkom jezeru. Interesantno je da je vodovod u Mirilovićima, selu od 40 domaćinstava, udaljenom od Bileće desetak kilometara, završen u rekordnom roku od četiri mjeseca. U presijecanju vrpce Špiriću je asistirao resorni ministar Vlade RS, Hercegovac Radivoje Bratić i SNSD-ov narodni poslanik iz Bileće Radovan Vuković. Visoka delegacija nije propustila priliku da Bilećane upozori da ovaj posao ne bi ni bio realizovan “da nije bilo dobre saradnje lokalne uprave i Vlade”.
- Treba da znate da samo dobra saradnja opštinske i republičke vlasti može da donese rezultate. Ja se nadam da će Bileća i u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vladom, rekao je Špirić pred stotinjak okupljenih mještana.
Njegovo obraćanje pretvorilo se u predizborni skup podrške Blažu Vujoviću, kandidatu SNSD-a za načelnika opštine Bileća.
- Ukoliko Blažo ne pobijedi na ovim izborima, biće to prazan hod za Bileću i sve njene građane. Ova elementarna nepogoda (poplavljeno 80 domaćinstava) trajala je samo tri dana, pa je nanijela veliku štetu, a treba razmisliti da na izborima ne bude elementarna nepogoda koja bi trajala četiri godine - upozorio je Špirić.
Sasvim jasna poruka Bilećanima, čiji bi eho trebalo da odzvanja do oktobarskih parlamentarnih izbora.
Najfrapantniji primjer predizborne stranačke manipulacije u režiji SNSD-ovog ministra unutrašnjih poslova RS, Stanislava Čađe, odigrao se u završnici kampanje. Naime, Čađo je Vatrogasnoj jedinici u Bileći uručio alat za brze intervencije i izvlačenje unesrećenih iz vozila prilikom teških saobraćajnih nesreća, čija je vrijednost oko 21.000 KM. Donaciju MUP-a RS uručio je komandiru Vatrogasne jedinice u Bileći Radomiru Radmiloviću i poželio mu da imaju što manje takvih intervencija, a ukoliko ih i bude, da unesrećenima budu od pomoći.
Cirkus je nastao kada je opozicioni tabor od bilećkih vatrogasaca saznao da je aparat ubrzo odnesen put Trebinja i završio u tamošnjoj vatrogasnoj jedinici kojoj je i bio namijenjen. Kada su novinari “pritisnuli” komandira vatrogasaca, on je potvrdio da je aparat koji je “svečano uručen” tokom kampanje, odnesen u Trebinje.
- Znate, mi ćemo nabaviti aparat, tek je raspisan tender, priznao je Radmilović prevaru, nemajući kud.
Narednog dana, u Bileću je, po ko zna koji put u kampanji, došao premijer RS Milorad Dodik, koji, navodno, o svemu tome nije znao ništa.
- Ja pojma nemam o tome, ne znam odakle vam te informacije, ne verujem da je Čađo tako neozbiljan, rekao je Dodik.
Komentar antiesenesdeovski nastrojenih Bilećanaca nakon ovog događaja bio je: Ni manjeg čovjeka, ni veće prevare!
Izbori za načelnika opštine, čiji će mandat trajati tek dvije i po godine, ovdje imaju sporednu ulogu. U Bileći su se odmjeravale snage za veliku oktobarsku arenu i odsudnu političku utakmicu između SNSD-a, čiji lider svoj rejting u javnosti, poljuljan nakon pokretanja istrage za višemilionsku štetu nanesenu budžetu RS prilikom izgradnje administrativnog centra Vlade RS i autoputa Gradiška-Banja Luka, održava kupovinom medijske naklonosti, najavom brojnih graditeljskih poduhvata i referenduma, i opozicije koja polako zbija svoje redove.
Pobjednik na prijevremenim izborima u Bileći imaće obavezu da ispuni bar dio datih obećanja do oktobra, ali i priliku da ovu pobjedu politički kapitalizuje narednih mjeseci, tokom kojih su mogući brojni obrti na ustalasanoj političkoj sceni Republike Srpske. Opozicija je ovom pobjedom dobila zamah, koji, ako ga uspije doržati, može ozbiljno ugroziti poljuljani rejting SNSD-ove izborne mašinerije koja je pala na izbornoj probi u Bileći.
Bilećani će moći da predahnu do jeseni i naredne izborne kampanje, ali će šira javnost još dugo slušati pobjedničke talambase sa hercegovačkog krša. To je ono za šta su se protivnici i borili.
(zurnal.info)
Bilo kako bilo, Bošnjački sabor, primjećuje Hećimović, bila je „posljednja historijska prilika na kojoj su bošnjački politički, vjerski i kulturni predstavnici raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka-Muslimana i podjeli BiH“ (Hećimović, 2008: 71). Važno je u vezi s tim primijetiti da su tadašnji bošnjački politički prvaci bili prvi u historiji BiH koji su raspravljali o mogućnosti disolucije svoje zemlje. Od 'okvira opstanka' svih građana uključujući i Bošnjake, na Saboru se moglo čuti, BiH je sada postala 'okvir za egzistencijalnu ugroženost i konačni nestanak ove etničke grupe. Zastrašujući pristanak aktera međunarodne zajednice ali i pristanak dijela legalnih bosanskohercegovačkih vlasti na etnoteritorijalnu perspektivu, od tada će kao teški oblak pratiti svaku krizu i razgovore o preustroju ove zemlje kako za vrijeme rata tako i poslije jer je etnoteritorijalnost priznata kao legitimna politička pozicija. Ne treba smetnuti s uma da je ta pozicija ishodišna za političku elitu Republike Srpske i današnjim pregovorima oko ustavnih reformi. Dilema koju je tih burnih dana Izetbegović iznio pred domaću javnost 'Ili narod, ili država' u svjetlu ovih tajnih pregovora, trebala je proizvesti ubjeđenje da je razgovor o stvaranju manje države bošnjačkog naroda sada stvar jednog racionalnog izbora. Legitimaciju takvom pristupu trebao je dati Bošnjački sabor. Jedan od rijetkih glasova razuma u tom periodu najvećeg iskušenja bošnjačkog naciotvorstva došao je od Omera Ibrahimagića u jezgrovitom pismu upućenom Aliiji Izetbegoviću i Reisu Ceriću 22. jula 1993. godine, s naslovom: „Nema dileme: narod ili država“:
Kad god su Bosanci imali i najmanju priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni su to činili na najbolji mogući način. Sjetite se Deklaracije ZAVNOBiH-a 1943. godine iz Mrkonjić-Grada kojom prilikom je obnovljena državnost BiH. Zato dilema da li sačuvati, u ovom teškom trenutku za BiH, narod ili državu, nema svoje utemeljenje ni u ovoj najtežoj situaciji za BiH. Zašto? Zato što je narod pokazao spremnost da brani svoju državu, jer zna da bez države (ono što preživi) ne bi imao budućnost. Paradoksalno jeste, da je danas Bosni i Hercegovini i njenom narodu najteže u njihovoj historiji, ali, s druge strane, BiH i njen narod nikada nisu stajali bolje (Ibrahimagić, 1995: 55).
Nije lako poništiti međunarodnopravni subjektivitet, svjesni su toga bili i akteri međunarodne zajednice i velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički krugovi. Budući da se BiH tako izvana nije mogla poništiti, tim prije to je trebalo, uz sve pritiske, učiniti iznutra, što znači, uz 'bošnjački pristanak' obesmisliti legalne institucije bosanskohercegovačke države, izmaknuti joj podlogu međunarodnopravnog subjektiviteta i početi ex nihilo, no ovaj put iz perspektive tri odjelita etnička partikulariteta koji bi stupili u neki međusobni konfederativni ugovor. Drugim riječima, primjećuje Ibrahimagić:
Hoće, dakle, od jedne historijski cjelovite BiH da naprave jednu ahistorijsku vještačku državnu tvorevinu1, da bi je sutra između sebe podijelili, gušeći u 'sendviču' zamišljenu državu Bosanaca muslimana, kako bi ih vremenom sveli na jednu vjersku sektu bez ikakve političke budućnosti (Ibrahimagić, 1995: 56).
Nedostatak dominantnog nacionalnog referenta na nivou države, uz sve komplikacije koje je sobom nosio u užasnom kontekstu ratnih razaranja i genocida još je više, Sabor je to pokazao, otežan 'introspekcijskim' bošnjačkim uvidom koji ih je suočio s nedostatkom još jednog, ključnog elementa za razvoj nacionalne svijesti: nedostatak nedvosmislenog odgovora na pitanje – 'Ko smo mi, Bošnjaci?'. Dakle ono jedino što se činilo pouzdanim i okončanim – pitanje nacionalnog imena – pokazalo se dvojbenim. Zaista, ko su Bošnjaci? Samo Bosanski muslimani? Ili svi slavenski muslimani širom bivše Jugoslavije? Ili je to jedinstveni bosanskohercegovački narod koga sačinjavaju pripadnici triju konfesija koje su se vremenom, uglavnom usljed nacionalističkih uticaja Beograda i Zagreba 'nacionalizirale'? S druge strane, jedno preciznije određenje bošnjaštva bilo je neophodno iz etnoteritorijalističke perspektive kako bi se stekli osnovni elementi i kriteriji za određivanje budućeg državnog prostora. Dakle, već u samom određenju koherentnog, odjelitog referenta etničke subjektivnosti nešto nije štimalo. Muhamed Filipović, koji je prema vlastitom kazivanju, igrom slučaja dospio na ovaj skup u Holiday Innu, ponudio je definiciju integralnog bošnjaštva. Naime, Bošnjaci su dio jedinstvenog bosanskog naroda iz čega bi se moglo zaključiti da Bošnjacima mogu biti potencijalno svi građani BiH, ili:
Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo (Hećimović, 2008: 72).
Ako su Bošnjaci dio prvobitnog bosanskog naroda2, onda kao takvi mogu biti nositelji samo dijela bosanskog povijesnog i državnog prava čime se vraćamo na problem pluraliteta međusobno jednakih nacionalnih referenata. Ovaj pokušaj samodefinicije jasno demonstrira razornost naciotvornog pristupa u BiH koji podrazumijeva etničko razgraničenje tog su-dioništva u tvorbi društveno-političke zajednice. Dodatnu zabunu unijela je definicija bošnjaštva kao nacionalnog imena svih slavenskih muslimana bivše SFRJ i Bosne kao njihove matične domovine, kao što je naprimjer Hrvatska matična domovina svih Hrvata. Ova definicija je opet nedostatna u tome što ne pruža koherentno razumijevanje etničkog specifikuma južnih Slavena muslimana. Što je s Makedoncima ili Slovencima islamske vjeroispovijesti? Konfesionalna pripadnost nije dovoljna za etničku odjelitost, a još manje za državotvornost. Dakle, s jedne strane težište samodefiniranja na etničkom elementu - prvobitni bosanski narod – isključuje konfesionalnu jednoobraznost, a s druge, fokus na konfesionalnom određenju isključuje etničku jednoobraznost. Možda je najnepreciznija ponuđena definicija koju je formulirao Alija Isaković, ustvari i najpreciznija: „Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje BiH“ (Hećimović, 2008: 72). Bošnjačko etničko opredjeljenje je, tako, delegirano u sferu individualnog opredjeljenja i kao takvo legitimirano kao politički fakat, ali je istovremeno ono nedostatno i neuvjerljivo za svakovrsni etnički esencijalizam i homogenizacijske manipulacije etnopolitičkih elita. U svakom slučaju, do današnjeg dana ta referentna definicija bošnjaštva nije formulirana – ono je ostalo, s jedne strane individualnim opredjeljenjem građanina ili, u etnopolitičkom kontekstu, ono što političke elite koje sebe smatraju artikulatorima bošnjačkog bića rade kad govore u terminima bošnjaštva. Etnopolitička praksa nedvojbeno pokazuje da se unutar njezinih okvira bošnjaštvo daje kao nešto jednako s islamskom vjeroispoviješću, barem u nominalnom smislu, među građanima BiH, a po potrebi i šire, ponajprije u regiji Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori. Da ne bi bilo zablude na pitanje „Ko je Bošnjak. Odgovor je: Bošnjak je musliman. Ovdje imamo subjekt i predikat; da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata“ (Reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, prema: Dani, br. 187, Sarajevo 5.1.2001.; str. 18). Ova jezgrena ideološka formulacija bošnjaštva koja dominira među bošnjačkim etnopolitičarima na granici je logičke suvislosti. Ako je Bošnjak musliman, onda je Pakistanac Bošnjak. Nadalje, Reisova apodiktička tvrdnja po kojoj je stavljen znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana onda se ne uklapa u ostatak tvrdnje po kojoj da bi da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata jer kako iz Reisovog stava proističe, jedini element koji sadrži subjekt Bošnjak je element muslimanstva, a ne samo jedan od elemenata. Shodno tome, ako je 'musliman' jedan od elemenata subjekta, onda koji su to drugi elementi, ali već iza toga Reis stavlja tačku. Ovaj etnonacionalistički jalovi posao autoreferencijalnosti postepeno se transformirao, kako je odmicao Sabor, u jedan još jaloviji posao – inače tijesno skopčan s procesom naciotvorstva: određenje nacionalnog državnog teritorija. Ma kako nerazgovijetno etničko-konfesionalno određenje bošnjaštva kao u suštini političkog redukcionizma s obzirom na multietnički kontekst bosanskohercegovačke političke zajednice, diktiralo je, logično, i svojevrsni teritorijalni redukcionizam. Naime, kako dati plauzibilan odgovor na pitanje koji je to teritorij etnokonfesionalno određene buduće bošnjačke nacije. Budući da je, svjesni su saborski emisari, cilj očuvanja BiH u njenim međunarodno priznatim granicama, 'nerealan' (?), odnosno, veli Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA:
sada kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele (isto kao da je riječ o izgradnji nekog seoskog puta zbog kojeg komšije neće da pomjere među – A.M.) ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj s nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz božiju pomoć, za sva vremena sačuvati (...) dosadašnja BiH sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno Makedonaca (Hećimović, 2008b: 71).
Ovaj iskreni bošnjački etnonacionalni redukcionizam u teritorijalnom smislu, po Bukviću trebao bi slijediti sljedeće principe:
neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
da ima svoj izlaz na more;
da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana (Hećimović, 2008b: 71)
Profesor Ibrahim Bušatlija republiku muslimanskog naroda vidi kao temelj ili okosnicu buduće BiH:
onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma-Kleka pa do Brčkog. Bez te armature nema države (Hećimović, 2008b: 72).
Duh Invinciblea kao nalog za bošnjačkom naciotvornošću najjasnije je izrazio poslanik Ejub Topić iz bihaća:
ako BiH, srcolika, okvirna, međunarodno priznata, ako borba za nju vodi u propast muslimanski narod i nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti. (...) s potpisom [Owen-Stoltenbergovog plana - A.M.] se definitivno dobija međunarodno priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je takav je ... (Hećimović, 2008b: 72).
Epilog Sabora pokazao je da je, na sreću, razum prevladao osjećaj beznađa, pa je Owen-Stoltenbergov plan odbijen. BiH je ostala jedinim političkim okvirom unutar kojega mogu postojati Bošnjaci, a bosanski Muslimani postali su Bošnjaci, koji, valjda vođeni Isakovićevim uvidom, od tada uglavnom nisu osjećali potrebu da sebi i drugima objašnjavaju svoje narodno ime. Na žalost, kao indirektna posljedica 'legitimacije' etnohomogenizirajućih identitetskih naracija i ideja o samoj mogućnosti podjele zemlje, odnosno kao indirektna posljedica ovog neuspjelog izleta u naciotvorstvo nastupila je dugotrajna faza pojačane etnicizacije svih institucija države, kao faza etničkog kristaliziranja. Ako inicijativa stvaranja etničke bosansko-muslimanske 'zemljice' (Tuđman) države nije uspio biti nametnut na Saboru, zasigurno su pregovarači s Invinciblea i njihovi saradnici – predvodnici bošnjačke etnopolitike – pristupili njenom reformuliranju s ciljem konačnog zaokruživanja nacionalnih institucija parazitirajući na legalnim institucijama Republike. Od 1993. do 1995. godine Bošnjaci su tako de facto, premda ne i de iure dobili svoju vojsku, policiju, sudove i druge institucije. Ta institucionalna erozija rezultirala time da su kraj rata dočekali kao de facto 'treća strana' u sukobu, a Republika BiH ostala je pukim 'počasnim' pojmom ispražnjenim od bilo kakvog smislenog sadržaja. Štaviše, ime RBiH postalo je sinonim za bošnjačke vlasti (Bosnian Muslim Government).
Ma kako ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikularističkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije 'svojih matica', Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog državnog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su suštinski ciljevi 'buđenja nacionalne svijesti' s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni.
Etnonacionalistički obrat iz 1990. godine u BiH je temeljno protresao državu jer je promijenio 'njezinu općenitu namjenu'. Naime, sada je uloga države, političke zajednice uopće, kao čuvarice općeg dobra, na druženoj antikomunističkoj platformi preinačena u isključivu ulogu čuvarice partikularnog, dakle nečega što bismo mogli nazvati 'etničkim dobrom'. Vođeni idejom propitivanja samih temelja na kojima počiva 'komunistička BiH', etnički lideri su zagovarali i oko toga postigli konsenzus za uspostavu novih odnosa između konstitutivnih kolektiviteta. Svodeći se na partikularne perspektive, 'žablje' perspektive samo moje etnije, obesmislili su općenitu ravan jedne političke zajednice, pa samim tim i 'opće dobro'. Štavioše, opće dobro je odbacivano kao floskula iza koje se navodno krije mogućnost jedne etnije nad drugom. Jednom kada država postane čuvarica partikularnog, a ne općeg dobra, onda u krajnjem, više neće biti ni potrebe za tom državom, jer se partikularno dobro sada konstituiralo kao sebi-dovoljno, zaokruženo, naprosto opće. Nadalje, takve političke zajednice u kojima dominiraju partikularističke naracije, dakle one koje ne počivaju na refleksiji o općem dobru, neizbježno su autoritarne organizacije, jer povlašćuju jednu partikularističku naraciju nasuprot drugih. Ako se, promišljajući ideju novog bošnjačkog sabora, jedan partikularni 'konstitutivni' element, u ovom slučaju bošnjački narod, lati 'projekta konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa bošnjaka u evorpskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima' nije jasno kako jedna takva partikularna perspektiva može obuhvatiti i one druge partikularne perspektive ukolio sama nema pretenzije da sebe uspostavi kao opće. Nešto više o takvim pretenzijama sebe-projekcije partikularne perspektive u sferu opčenitosti u svjetlu novog sabora možemo saznati od sazivača. Mulabegović ustvrđuje da je „najvažnije shvatiti da nema nikakve razlike između interesa bošnjačkog naroda i interesa države BiH, te da se između toga može staviti znak jednakosti“ (Mulabegović u Dizdarević, 2009: 28). Stavljanje jednakosti između jednog elementa državnosti, osobito etničkog, i države više je nego poziv na takvu pretenziju, s jedne strane, dok s druge strane, u praksi može značiti samo definiranje partikularnog, u smislu 'konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa Bošnjaka'. U tom smislu taj poziv nije ništa drugo do ponavljanje poziva na konsocijacijski dogovor tri nosiva etnička stuba BiH koji je inaugurirala SDA svojim proglasom od 10.6.2009., naime da svi – Bošnjaci, Srbi, Hrvati – dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet biH, na nacionalnu ravan, čime se ostvaruju preduslovi za zloslutno ponavljanje kruga destrukcije koga smo prošli od tog juna 1991. pa do danas. Premda, ovaj put, događaji bi se mogli odvijati na malo drugačiji način. Kako je već 'naslućeno' Dejtonskim okvirom BiH je sve više postajala 'ahistorijska državna tvorevina', unutar koje se i kod bošnjačke političke elite sada javila ideja o 'definiranju svog parčeta suvereniteta' kroz novu saborsku artikulaciju nacionalnog programa i interesa. U stvari, poziv SDA iz juna 1991. godine bio je uvelike preuranjen za same Bošnjake: te daleke 1991. Bosanski muslimani ili bošnjaci nisu dio svog nacionalnog suvereniteta ni mogli prenijeti na građanski suverenitet BiH jer ga nisu bili ni definirali. Danas bi to upravo i mogli učiniti na nekom novom saboru i stati tako rame uz rame sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalističkim kolegama koji strpljivo čekaju bošnjačku nacionalnu 'kristalizaciju' i homogenizaciju, te 'bratski' vezati svoje tri partikularističke identitetske zastave potpisujući konsocijacijski ugovor o mirnoj dezintegraciji zemlje, koja je, kako izgleda svima postala obesmišljenim teretom.
Dakle, kako uopće govoriti o cjelini iz perspektive njezinog jednog dijela koja isključuje druge perspektive. Potreba za samodefiniranjem (nacionalni program) podrazumijeva identitetsko razgraničenje prema drugom koje se time implicitno priznaje kao već samodefinirano i odjelito. Nije zgoreg pri tome podsjetiti se da gotovo po pravilu svi zapadnobalkanski nacionalni programi, pisani i nepisani, „održavaju činjenicu da postojeće etničke granice ne korespondiraju postojećim administrativnim granicama“ (Klemenčič/Žagar, 2004: xiii).
Budući da se 'nadnacionalno' identificiranje mora odbaciti kao hegemonističko – nadnacionalno se uvijek pokazuje kao mehanizam za dominaciju ili većinske ili najmoćnije društvene grupacije – tim prije potrebno je razmišljati o mogućnostima jednog liberalno-demokratskog, građanskog okvira koji ima svoj korijen u 'komunističkoj' definiciji BiH kao 'ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske' odnosno 'i srpske, i hrvatske i muslimanske' (1. Deklaracija ZAVNOBiH-a) unutar koje građani ostvaruju svoja zagarantirana individualna prava i slobode (2. Deklaracija ZAVNOBiH-a). Ova 'neutralizacija' etničkog faktora uz naglašavanje individualnih prava i sloboda predstavlja solidan osnov za emancipatorsku dimenziju koju podrazumijeva jedno građansko društvo. U svom eseju „Prilog jevrejskom pitanju“ Karl Marx kaže: „Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije“ (Marx, 1976: 71). Da li bi se, razmišljajući o bosanskohercegovačkom političkom kontekstu kojim dominira identitetska naracija etnije, a koja, sama, u većoj ili manjoj mjeri, obiluje etnokonfesionalnim vokabularom, zaključiti s Marxom, naime da jedna 'emancipacija bosanskohercegovačke države od etnije ne znači, kako obično nacionalistički intelektualci zaključuju, i emancipaciju zbiljskog čovjeka od etnije. Kao i Marxova 'kršćanska država' kojoj religija nužno postaje sredstvom, etnopolitička BiH je država u kojoj etnija postaje sredstvom, u stvari ona je kako Marx pokazuje 'država licemjerja', jer se prema etniji odnosi etnički, ili 'domaćinski' (Vlaisavljević), ne politički. Njoj nasuprot stoji demokratska država, koja etniju stavlja, da parafraziram Marxa, među ostale elemente građanskog društva. Premiještanje etnije u sferu građanskog društva ne samo da ne dokida etniju, nego je, sada kao građansko pravo i političku slobodu učvršćuje izmičući je iz ruku etnopolitičkih poduzetnika koji je upotrebljavaju kao sredstvo u održavanju organizacije države licemjerja. Učvršćujući je sada kao političku slobodu – jednu među drugima u kompleksnoj političkoj zajednici – istovremeno se, kako marx primjećuje, dovršava i politička emancipacija građanina koja nipošto ne ukida zbiljsku religioznost ili etničko pripadanje. Marx nastavlja kako „razdvajanje čovjeka na Jevreja i građanina države ... na religiozna čovjeka i građanina države, nije laž protiv državno-građanskog života, ona je sama politička emancipacija“ (Marx, 1976: 66). U obrnutom slučaju, kada se država prema etniji odnosi etnički, dospijevamo u situaciju države, kako to Đinđić opisuje, 'bez političkih građana', odnosno takva država je 'nedovršena' država, država, naime, u kojoj je etnička pripadnost temeljna odredba koja zahtijeva podređenje svih drugih određenja. Koja su to određenja? Kao prvo, takva, licemjerna, etnička država je 'ne-pravna' država. Naime, ona prelazi preko elementarne činjenice jedne pravne države u smislu da je jedno pravo apsolutno jedino unutar posebno određenog prostora, te apsolutizira jedno pravo, pravo kolektivnog određenja (pripadanja) nad svim drugim pravima. Odnosno, linija delimitacije pojedinog prava u njenom slučaju nije određena drugim pravom kao u slučaju pravne države, već pukom političkom moći. Apsolutizacija jednog prava ili slobode na štetu drugih, suštinska je odlika tiranije, jer se njome de-apsolutiziraju, ili relativiziraju sva druga prava i slobode. Dakle, ako je suština prava pravnim subjektima (svim građanima) omogućiti izbor, onda povlaštenje ili apsolutizacija jednog prava nad drugima taj izbor ili radikalno sužava, što se dešava u totalitarnim društvima, ili ga radikalno obesmišljava, što se dešava u iliberalnim demokratijama kao što bosanskohercegovačko etnopolitičko društvo, pa se dešava da je unatoč pobrojanim fundamentalnim slobodama i pravima građanina u samom Ustavu BiH njihova provedba i pozivanje na njih besmisleno. Pravo kolektivnog, u našem slučaju, etničkog određenja (kao nekoć klasnog) preferirano našim ustavno-pravnim poretkom, kao apsolutizirano, onda počiva na oduzimanju ili značajnoj redukciji prava na individualno samoodređenje, pa je kao takvo duboko anti-emancipacijsko. U jednom takvom svjetlu, ideja bošnjačkog sabora koja priziva upravo takvo kolektivno određenje jedne etnije koje će čak, kako se zamišlja, biti obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, određenje kao 'jedinstvena platforma' ili 'nacionalni program' je suštinski antiemancipatorski čin.
Nema sumnje da bi i eventualni bošnjački nacionalni program mogao biti takav, još jedan u nizu od onih dokumenata koji su ustvari žalopojke o ugroženom biću naroda, o povijesnim nepravdama koje su počinjenje postajući tako zalogom za nova stradanja i na taj način uklopiti u deskripciju balkanskih politika kao hiper-emotiviziranih identitetskih naracija. Naime, „ako se pravo na gnev jednog naroda prihvati kao političko pravo, ono se ne može osporiti ni pripadnicima drugog naroda (bez obzira kako bi se taj gnev i pravo na gnev obrazlagali [u svojim nacionalnim programima]); a dva gnevna naroda suprotstavljena jedan drugom jeste formula međunacionalnog sukoba (Pavlović: 1988: 317). O tri sukobljena naroda sa tri svoja etnička programa razrađenog gnijeva da i ne govorimo. U ovom svjetlu, tzv. nacionalni programi, dokumenti 'donjeg praga' ispod kojega se ne smije, dokumenti koji, poput Memoranduma SANU lamentiraju nad činjenicom da jedino taj narod „nije rešio svoje nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije“ (Memorandum iz Pavlović, 1988: 330), samo dodatno emocionaliziraju politiku što je upravo suprotno onoga što se zaista želi postići tzv. nacionalnim programima – zrelost jednog naroda. Tome nasuprot, „zrelost i pojedinca i naroda podrazumeva, po Đinđiću, deemocionalizaciju politike“ (Perović, 2009: 18). Na kraju, potrebno je prisjetiti se riječi velikog književnika Czeslava Milosza koji poentira: „A ja sam se prema nacionalistima odnosio sa gađenjem; smatrao sam ih štetnim glupacima koji drekom i buđenjem uzajamnih mržnji među raznim nacionalim grupama oslobađaju sebe od dužnosti da misle“ (Milosz, 1985: 143), jer bi se u tome mogla kriti i svrha zagovaranja nacionalnih programa za naše narode koji se svode na zahtjev da konačno „umni“ ljudi iz „našeg“ naroda domisle nekoliko jednostavnih formulacija „našeg“ kolektivnog identiteta da bi se na taj način olakšao život za sve druge koji jesu i koji će tek doći, da se nakon što su ih 'naizust' naučili ne moraju upuštati u avanturu vlastitog, nedajbože kritičkog promišljanja. Ako bi mi bilo dopušteno da Bošnjacima (ali istovremeno i Srbima i Hrvatima) ponudim njihov nacionalni program on bi se morao obratiti svakom pojedincu iz tih naroda i glasio bi: 'njegujte vlastito mišljenje, argumentirano raspravljanje uvažavajući poziciju vašeg sugovornika i tačka', što nije ništa drugo do varijacija na Kantov prosvjetiteljski poziv individui da izađe iz samoskrivljene nezrelosti i da se bez skrupula koristi moćima vlastitog razuma. Svaki drugačiji nacionalni program oslobađa cijele narode od dužnosti da misle, što je recept za katastrofu tog naroda koji postaje masa fanatika, radikala i isfrustriranih jedinki.
1 Uputno je danas porazmisliti, nakon 15 godina od uspostave 'dejtonske BiH', u kojoj mjeri je ova zemlja danas proizvedena kao 'ahistorijska vještačka državna tvorevina' u potpunosti izložena vjetrometini etnonacionalističkih dezintegracionih snaga, čime su se Ibrahimagićeve slutnje dobrim dijelom ostvarile.
2 Čini se da ovo pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. U jednom tekstu iz 2007. godine Filipović zaključuje: „Zbog okolnosti koje smo ocrtali, u pitanju definicije i davanja zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o tome ko smo to mi Bošnjaci, susrećemo se sa mnogim problemima koji ograničavaju naše istraživačke mogućnosti i sposobnosti da na ta pitanja odgovorimo, pa je neophodno, prije svega, prokrčiti put jednoj misli koja će biti oslobođena svih naslaga predrasuda, krivih poimanja, namjerno stvorenih i podržavanih zabluda ili zamračivanja ovog pitanja, koje je samo po sebi, kako će se jasno pokazati, ali samo za onog ko ima hrabrosti i sposobnosti da historiju i društvo posmatra s obzirom na ono što oni jesu, a ne s obzirom na tradiciju naših mišljenja o njima, najčešće sasvim pogreših, veoma jasno i o kojem možemo imati relevantne i utemeljene spoznaje“ (Filipović, 2007: 110).
(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)
Teško je dokučiti šta se vrzma po glavi predsednika Srbije Borisa Tadića poslednjih dana. Srebrenica? Izustio je predsednik taj toponim koji simbolizuje stradanja nevinih, zločin neviđenih razmera i ne silazi mu s usta. To naravno ne znači da mu ne silazi i s uma.
Već godinu dana Žene u crnom svakog 11. u mesecu okupljaju se ispred zgrade Predsedništva i podsećaju Tadića na jednu “sitnicu”. Predsedniku se redovno šalju pisma u kojima se zahteva da se 11. juli proglasi Danom sećanja na žrtve Srebrenice, a jedan 11. juli je već prošao a zahtev da se usvoji rezolucija o Srebrenici nije ni razmatrana, a gde usvojena.
MANJE ZLO
Ko je i zašto Tadiću došapnuo na nedavno održanom sastanku ambasadora Srbije u Beogradu da pred svima spomene da bi Srbija konačno trebalo da usvoji rezoluciju kojom će se osuditi zločini u Srebrenici? Verovatno zbunjenim ambasadorima ni samima nije bilo jasno o čemu se zapravo radi. Nije li skrivena kamera? Uglavnom, Tadić je istu stvar ponovio i nedavno gostujući na RTRS-u, povodom godišnjice Karadžićeve tvorevine zvana Republika Srpska.
Nastavio je nesmanjenim intezitetom i narednih dana, što on, a što pokorni vojnici Demokratske stranke u parlamentu. Ako se malo prebroje oni članovi vladajuće koalicije koji su do sada pokazivali pozitivne signale u odnosu na rezoluciju kojom bi se osudio zločin u Srebrenici jasno je da ne postoji dovoljna podrška. Nju između ostalog čine i politički potomci Slobodana Miloševića personifikovani u liku Ivice Dačića ali i nastavljači tradicije Željka Ražnatovića - Arkana, predvođeni sa Draganom Markovićem - Palmom.
Sa druge strane mogli bi računati na Liberalno demokratsku partiju Čedomira Jovanovića, ali manimo se računice, ovde je ionako sve trgovina, a do konačnog dogovora dug je put i nikakvi rokovi ne važe. Uostalom, usvajanje Statuta Vojvodine previđeno je bilo još krajem 2008., a usvojen je sa punih godinu dana kašnjenja dok se nije našao odgovarajući modus.
E, slično bi moglo biti i sa rezolucijom. Kako stvari stoje svega dve nedelje nakon prvog Tadićevog oglašavanja u Skupštini Srbije bi se mogle naći čak dve rezolucije. Jedna koja osuđuje zločin u Srebrenici i koja bi, barem formalno trebalo da bude pandan onoj koju je usvojio Evropski parlament, a druga koja osuđuje sve ostale zločine, posebno one nad Srbima.
Veruje se da je ovo rešenje koje bi zadovoljilo obe strane i o tome se baš vodi rasprava po medijima. Većina podržava ovakav dogovor, uključujući tu i predsednicu Fonda za humanitarno pravo Natašu Kandić. Mnogi smatraju da je to manje zlo od rezolucije koja bi relativizovala zločine u Srebrenici osudivši sve zločine koji su činjeni na prostoru rahmetli nam države.
Možda i jesu u pravu, ali to bi valjalo priznati jedino ako se rezolucija o Srebrenici usvoji prva i to ne kako bi se skinula ljaga sa Srba i Srbije već se mora jasno reći ko, zašto i kako osuđuje zločine. Tek tada bi se moglo progledati kroz prste i usvojiti još jednu rezoluciju. Poznavajući načine delovanja demagoga poput Tadića, kao i činjenicu da vladajuću koaliciju čvrsto za uzde drže i spomenuti naslednici Miloševića i Arkana teško da će se dozvoliti još jedno “ponižavanje” Srba i Srbije.
SVE JE RELATIVNO
Čemu onda sva ova priča oko rezolucije ako se već ništa neće izmeniti? Jedan od mogućih razloga je definitivno pritisak EU. Srbija je tek predala zahtev za kandidaturu, a Mladiću ni traga ni glasa. Džaba sva deklarativna dobra volja, džaba ostavka Rasima Ljajića... Holandija to ne grize, barem ne još. Zagrizli su međutim izveštaj Serga Brammertza i dopustili odmrzavanje prelaznog trgovinskog sporazuma, ali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je i dalje jednako dalek. Otprilike onoliko koliko i hvatanje Mladića.
U takvoj konstalaciji snaga jedno usvajanje rezolucije o Srebrenici moglo bi doći kao poručeno. Ionako bi posle toga nastavili po starom, a Holandiji bi možda i to bilo dovoljno da ponovo zažmiri na praznu ćeliju u Haaškom im kazamatu na kojoj piše ime Ratka Mladića.
Drugo na šta se aludira je proces koji se pred Međunarodnim sudom pravde vodi između Hrvatske i Srbije, pa bi se na eventualno usvajanje moglo gledati i kao na dodvoravanje Sudu u ovom procesu, a sve zato jer je isti taj sud okrivio Srbiju da ništa nije učinila kako bi sprečila genocid. Istina, nigde se ne spominje da Srbija treba da donese bilo kakvu rezoluciju, ali nije na odmet.
Prvi predlog rezolucije je inače dostavljen još 2005. godine i od tada do danas bilo je više pokušaja da se osude zločini ali svaki put se ponavljala ista priča. “Može, ali da osudimo i druge zločine”. Ovakva relativizacija prisutna je i danas. Nijedan predlog još nije viđen, mada je to samo pitanje vremena. Tadić je bacio kost i sada je valja oglodati tako da se ne polome zubi. Valja obaviti dobar pazar rekli bi u Srbiji jer u ovakvoj zemlji, sa ovakvim političarima to i nije ništa drugo do obavljanja pazara.
Žrtve i porodice žrtava ostaju i u 15-oj godini samo kolateralna šteta.
- Mi već mjesecima kuburimo sa finansiranjem, jer nas je naš finansijer napustio usred leta, u fazonu, otišao po cigare i više se nije vratio. U međuvremenu mi smo se održali zahvaljujući donacijama i podršci naših čitalaca. Ovo je skupa zabava, a mi već četiri-pet mjeseci nismo primili plate niti saradnici honorare.
Mi se sa pravom smatramo jedinim pravim regionalnim portalom, ne samo srpskim, o čemu svedoče posetioci iz Srbije, BiH i Hrvatske. Suštinski, mi imamo problem sa režimom Borisa Tadića jer ljudi oko njega kontrolišu 95 posto marketinškog tržišta u Srbiji i odlučuju ko od medija može dobiti reklamu. Mi ne podržavamo ludačke odluke aktuelne vlasti niti se uklapamo u atmosferu sveopšte veselosti. Mi pišemo o zločinima počinjenim u prošlosti, protiv nacionalizma, i kao takvi mi smo jednostavno bastard koji nikome ne treba. I Evropa je stala na stranu Borisa Tadića kome je prepustila da odlučuje o sudbini slobodnih medija u Srbiji. Ako do 1. februara ne uspjemo rešiti problem finansiranja, e-novine će prestati da postoje, jer će to značiti da ne trebaju nikome, kaže Petar Luković.
(zurnal.info)
Reporter Žurnala posjetio je ilidžansko naselje Doglodi koje je kijametska kiša pretvorila u jezero. Civilna zaštita je nakon pet minuta čuđenja pobjegla od poplave
I zaista, voda je od ovog naselja preko noći napravila jezero, zbog obilne kiše došlo je izlijevanja Bosne i Dobrinje. Svake godine ovo mjesto bude poplavljeno u manjem ili većem obimu. Ovaj put, desetak kuća je poplavljeno, a ukoliko kiša nastavi jačim intenzitetom doći će do mnogo većih problema.
Kijametska kiša
Mještani koje smo sreli nam kažu da je ovo do sada najveća poplava koje se sjećaju.
Kuće su ostale bez telefonije i vode, a električnu energiju imaju zahvaljujući vanjskom napajanju.
- Očekivali smo snijeg, a dobili smo ovu kijametsku kišu – priča Abdulah dok gazi kroz vodu višu od koljena.
Automobili koji su se zaputili prema obližnjem naselju Bojnik se okreću. Samo najhrabriji pokušavaju preći most, ali i oni brzo odustaju.
- Prije sat vremena si mogao preći most, a sada nema šanse. Mi uvijek sami moramo rješavati probleme, jer niko drugi neće – kaže Safet Osmanagić.
Osmanagić drvenim štapom mjeri dubinu vode i odmahuje glavom. Kaže nam da ga zabrinjava dosadašnji nivo vode, ali još više činjenica da će biti gore jer se kiša ne smiruje.
- Malo prije gledam Kantonalnu televiziju i kažu da se voda povlači. Da su došli na teren, kao što nisu, vidjeli bi da voda iz sata u sat nadolazi.
Starca Tomislava Bajkušića brinu i neke druge stvari:
- Znaš li sinko kolika će katastrofa biti kada se voda povuče? Ja neću smjeti spavat u svojoj kući večeras iako voda nije došla do mene. Izlijeva se kanalizacija zbog siline vode, sve fekalije će se nataložiti na zemlji kada se voda povuče. A gdje su nestale silne pare namijenjene za kolektor?
Pored Dogloda, poplavljena su i naselja Stup i Osijek koji je najugroženiji.
Treći ešalon na terenu
Očekivano, predstavnici vlasti nisu obišli ugrožena naselja. Po starom dobrom običaju delegirali su treći ešalon - savjetnike i glasnogovornike. U Doglodima se na kratko ukazala pomoćnica načelnika Općine Ilidža Mira Boras, a automobil Civilne zaštite navratio je pet minuta. To vrijeme su se iščuđavali nad vodom a onda objasnili mještanima da je u njihovoj nadležnosti samo evakuacija stanovništva i otišli.
Mještani su ogorčeni na sve, posebno na kantonalnu Vladu za koju tvrde da je krivac što im se ovo događa svake godine.
- Da je Besimu Mehmediću došla voda do vrata bilo bi proglašeno stanje elementarne nepogode, ali njemu je fino, ugodno, kaže Abdulah.
Naravno, premijer Mehmedić ni ne pomišlja posjetiti poplavljena naselja. Ima on pametnija posla, poput javne sjednice Vlade KS u Domu mladih. Predlažemo mu da ipak ode do Dogloda, Stupa i Osijeka, ponese kišobran, na noge navuče duboke gumene čizme i počne nešto konkretno raditi. Neka makar uzme drveni štap u ruke i mjeri dubinu vode. Sve je bolje od estrade.
{slimbox images/Galerije/poplava/1.jpg,images/Galerije/poplava/1.jpg;images/Galerije/poplava/2.jpg,images/Galerije/poplava/2.jpg;images/Galerije/poplava/3.jpg,images/Galerije/poplava/3.jpg;images/Galerije/poplava/4.jpg,images/Galerije/poplava/4.jpg;images/Galerije/poplava/5.jpg,images/Galerije/poplava/5.jpg;images/Galerije/poplava/6.jpg,images/Galerije/poplava/6.jpg;images/Galerije/poplava/7.jpg,images/Galerije/poplava/7.jpg;images/Galerije/poplava/8.jpg,images/Galerije/poplava/8.jpg;images/Galerije/poplava/9.jpg,images/Galerije/poplava/9.jpg}
(zurnal.info)
Bakir Hadžiomerović, urednik emisije 60 minuta, bio je gost na Žurnalovom chatu i dva sata odgovarao na pitanja posjetilaca chata. Donosimo vam nelekturisani transkript zanimljivog razgovora i izvinjavamo se zbog nedostatka prvih nekoliko redova chata (greška je, priznajemo, naša).
Gerila: Da li je tuziteljstvo BiH bas iskoristilo termin "hodajuce bombe" ? Nesto mi je to sumnjivo...
Bakir: nemojte nas gledati ako smo dosadni. Ima i drugih kanala..-.
no8: nemojte onda govoriti da ste najbolji
no8: cuj nemojte nas gledati....ccccc
guest: Ne bi ni napisao ovo gore, da upravo nije bila teza kako u 120 minuta ne moze sve da stane. Moglo bi, da nije 'redovnih' gostiju
Bakir: cccc jel to 4 c
no8: 5 ako izborjis
Gerila: Pa mi smo kriticni za razliku od vas...Niste valjda ocekivali hvalospjeve ?
no8: ocigledno jedte
Gerila: Nego, ne dobija ja odgovor: Jel dobro po NEZAVISNOST medija da ih Vlast nagradjuje ?
no8: jeste*
Bakir: a koji su to, molicu lijepo, gosti? Hajmo opet u arhiv, molim vas.
Bakir: pa ne bi vi bili gerila da niste opasni
Gerila:
balkañero: vec ranije sam napisao,Bakir se zeza s nama izgleda..
guest: IZ, kriminalni kutak, Dodik, ..., sadrzaj pola emisije je uvijek moguce unaprijed pogoditi
balkañero: i da,cekam na odgovor..
Bakir: super mi je ovo, naddam se da uzivate. Ozbiljni smo ljudi. A mozda sa ove strane i nije bakir...
no8: Usporit cemo mi ako treba sa odgovorima i pitanjima, cini se da neke preskaces
balkañero: fakat..
Bakir: imamo i mi pravo na nickove
guest: u isto vrijeme, o ublehi 'koja je trebala dovesti 7 milijardi investicija' ste dvije godine sutjeli, jer valjda nije bilo mjesta od intervjua sa Elezom
Gerila: Evo de ovo za Vlast plz. Zanima me bas ... Ovo svaki zurnalista treba da zna. Da li je dobro po nezavisnost medija da ih vlast nagradjuje ?
Bakir: hajmo redom...
Bakir: ne vidim sta je sporno u tome
no8: dobro dobro nisi se sam pozvao nego te Zurnal pozvao, neko ce pomisliti da stvarno nisi ti..
Gerila: Da vlast nagradjuje novinare ? Pa valjda onda novinari gube kredibilitet ?
Bakir: a otkad smo mi na ti?
Gerila: Znaci da vas Vlast voli ?
no8: pa ovdje su valjda svi na ti
Bakir: ne bih rekao. 60 minuta je u zadnjih osam godina dokazala da je jedna od rijetkih svijetlih tacaka u ovom mraku
no8:
Gerila: Eh to je parola... De malo konkretno.. nismo ovce ovdje
Bakir: znamo li se?
Bakir: gerila, ako ste vi novinar rado bih vam dao intervju
Gerila: Kada Dodik nagradi Nezavisne novine to znaci da ih voli. Kada Grad Sarajevo i Opstina Tuzla (SDP) nagrade "60 minuta", to znaci da... ?
Administrator: Ranije postavljena pitanja: Možeš li procijeniti stepen društvene odgovornosti štete od djelovanja osoba kao što su Sanja Vlaisavljević? I objasniti i sebi i nama kako je moguće postojanje takvih moralnih odrona?
Bakir: dobio sam ja prije nekoliko godina nagradu i od NN-novinar godine
Gerila: ali oni nisu vlast...
Gerila: to je ok, svaka cast
Gerila: ali kad od vlasti dobijes, onda je problem
Gerila: onda si medij u rukama (odredjenih) vlasti
shaban: Ej Bakire,gdje je puklo izmedju tebe i Vlaisavljevica
Bakir: svojevremeno sam na pitanje da prokomentiram neke tekstove F. Alispahica rekao da takve likove niko ozbiljan ne komentira. Isto se odnosi i na S.V
balkañero: nezgodno Vam izgleda (nisi s nama na ti) odgovoriti na pitanja ili..??Jedno lakse-kada ce Te promijeniti sliku koja stoji pored kolumni??..Izgleda nekako neozbiljno..
Gerila: Eh to je najlakse...Kad nemas odgovora - bjezi od njega
Bakir: no comment-ja guram deridu a ona neke druge
Bakir: slike nisu do mene vec do kolega iz zurnala. Btw, meni su slike ok
Bakir: imam ja odgovor, ali ne zelim da glumim, sto bi Sula rekao, da znam sva pitanja i sve odgovore
no8: znas ti dobro odgovoriti kao i sto mi znamo dobro pitati
Gerila: Pa dobro, ali imas valjda neki stav.. Nego, jesil citao zadnji tekst od Nikolaidisa na Zurnal.info?
Bakir: nisam, danas cu to da uradim. Maloprije m i je Sefke o tome govorio...
no8: samo sad odgovaras kao djeci, jer mislis da su ti neupuceni ovdje iza
Administrator: Ranije postavljena pitanja: Ubija li te, polako, i bez metka i noža, spoznaja da se, bar u dijelu javnosti, iz sve tvoje borbe za demokratsku, pravnu, sekularnu državu, protiv kleronacionalista, rasista, mafije na vlasti, unesrećitelja ove zemlje i njenih građana, izvodi optužnica ne protiv n
Magazin Žurnal svojim čitaocima poklanja chat sa Bakirom Hadžiomerovićem 29. decembra ove godine od 11 do 13 sati. Urednika nagledanije televizijske emisije 60 minuta možete pitati sve što vas zanima putem online chata ili uživo u sarajevskom Balcan cafeu. Ako ste nestrpljivi, svoja pitanja možete već slati na [email protected] ili putem komentara a Bakirove odgovore čitati tokom chata, dva dana prije Nove godine.
Ovo je prvi chat u serijalu nazvanom Razgovori u balkanskoj krčmi gdje ćemo vam pružiti priliku da chatate sa našim kolumnistima i saradnicima ali i drugim zanimljivim sagovornicima.
Chat sobi moći će se pristupiti bez registracije klikom na najavni baner 29. decembra od 11 do 13 sati.
(zurnal.info)
Pomilovani Blažo Stevović preko Žurnala odgovara episkopu zahumsko-hercegovačkom vladiki Grigoriju na njegovu odluku da pred crkvenim sudom pomiluje Blaža Stevovića i Nikolu SekulovićaJučer sam imao toliko naporan dan, da mi je kao šlag na, da ne kažam šta, stigla Srnina informacija da je vladika Grigorije predložio njegovom eparhijskom sudu u njegovoj new Grigolend church, pomilovanje Nikole Sekulovića i Blaže Stevovića.
Odmah mi je pao na pamet Pahomije. I on voli da miluje. Ali zašto mene pored toliko konkubina. Viđen si brate, budi muško pa priznaj. Barem nisi dosad djecu i muškarce milovao.
Pomilovanje pravno i formalno u ovoj zemlji mogu vršiti samo predsjednici, u mom slučaju mlađahni Rajko Kuzmanović. Da li je prebacio ingerencije na Grigorija, ne znam. Ali jedno je jasno, Grigorije je u predizbornoj utrci za patrijarha ali i u teškim finansijskim problemima.
Naime, ovo prvo svi znaju, ali javna je tajna da mu bježe radnici iz vinograda, da mu se vina kisele, da se ta vinarija raspada, neimarstvo, građevinska tvrtka da je legla, oteti hotel Platani, malo pa malo ima gosta, crkvena knjižara ima sve sem pazara, a Herceg televizija takođe ima sve sem gledanosti, marketinga...
Žalio mi se ovaj nesretik jednom prilikom kako će vraćati kredit sprdnji zvanoj Investiciono-razvojna banka, kao neće traktorista i ronhillaš platiti! No na stranu to, vratimo se pomilovanju.
Dakle Grigorije i njegova OZNA su saznale da ja završavam projekat Trebinje otvoren grad/ Trebinje čist grad. Naravno misli se na represivnu ekologiju i lustriranje iz Trebinja između ostalog i Mladena Jevrića-Durića, alijas Grigorija.
Ove godine, po prvi put, nisam primio u kuću njegovog popa da sveti vodicu za svetog Nikolu. Razlog jednostavan, bezobrazluk prema meni i mojoj porodici koji se može nadomjestiti samo velikim novčanim odštetama, naravno građanskim sudskim procesima i slično.
Zvao sam ljude u Beograd u patrijaršiju i oko patrijaršije i potvrdili su mi da Grigorije sve što radi, radi separatno od centrale u Beogradu. Uostalom, da me pomiluje neko iz Beograda za ovo što me Grigorije miluje i sa njima bih raskrstio. Što reče Nenad Čanak: “Ja nemam problema s bogom, imam sa posrednicima”. Tako je i kod mene.
Grigorije je opet slagao. Ja nisam vrijeđao narod ni crkvu, pa ni njega. Samo sam tvrdio kao i danas da je on kriminalac u kandžama Milorada Dodika i da je on Don Vito u Hercegovini pa i šire.
Dakle samo pravosuđe RS, BiH i ja možemo pomilovati Grigorija, ali on i Dodik da miluju nekoga, pa to je ruglo! Namjerno kažem Dodik, jer oko njega je okupljena ta ćelija Centralnog komiteta koja loži Grigorija. Tamo je i moja i Grigorijeva ljepotica, koja je bila udbašica za vrijeme ratnih zločina u istočnoj Hercegovini nad Bošnjacima ali i ostalim neistomišljenicima prodemokratskog režima, sada vež Dodikovog prijatelja Božidara Bože Vučurevića.
Ima Grigorije ljude, pare... ali, narod je gladan. Zna se da su pokradene pare kod Grigorija. Mrvice su kod cuka, Vučurevića i ostalih ništarija.
Zato Grigorije pokaj se, izađi u javnost i izvini se meni i mojoj porodici, i možda ti budem pomogao u predizbornoj borbi za patrijarha odnosno ti više voliš poglavara Srpske pravoslavne crkve.
Banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović pjeva o Miloradu Dodiku, sumnjivim investicijama i privatizaciji. Poslušajte pjesmu Put, autoput
Sa šljemovima na glavama i pjesmom “Put, autoput” banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović odlučio je predstaviti se široj javnosti.
Nastali su u bifeu Filozofskog fakulteta u Banja Luci prije šest godina a svoje početke vežu za klub Kastro i Dom mladih. Do sada se njihov rad uglavnom svodio na društvenu kritiku kroz skečeve, parodiranje historijskih, sportskih, kulturnih događaja.
Nedavno su odlučili uzeti gitaru u ruke... Inspiraciju za tekst pjesme “Put, autoput” pronašli su u običnoj šetnji Banja Lukom. Slušali su o čemu se priča i napisali tekst. Dakle: Milorad Dodik, investicije, autoput, Strabag, avion, vila, zgrada Vlade RS-a...
Dušan Jokić, osnivač AKT-a Alija Sirotanović u razgovoru za Žurnal kaže da je pjesma nastala po svom logičnom slijedu.
- Previše se ovdje priča o investicijama, privatizacijama, građevinskim objektima... Kada to na kraju realno sagledate sve je užasno smiješno. Ljudi stalno pričaju o tim stvarima, a mi smo samo te priče sakupili u pjesmu - kaže Jokić.
Zbog svoje pjesme nisu imali nikakvih neugodnosti, jer smatraju da je prošlo vrijeme batinjanja.
- Možda vladajućim dobro dođe ova kritika, pa da kažu kako su oni demokrati, dopuštaju drugačije mišljenje. U suštini se ne bojimo.
Dušana nervira pasivnost omladine, neobična sposobnost mladih ljudi da hladno prihvati sve što im ser kaže.
- U suštini, ja mislim da mi u BiH, ali i cijelom Balkanu imamo podanički mentalitet.
On navodi da je Dodik svima super kada priča o srpstvu, a kada ostanu bez posla onda je druga stvar.
- Jednom sa ovdje u Banja Luci izvodio skeč koji ironizira političko stanje... Prilazili su mi ljudi poslije nastupa i čestitali, a ja njima kažem, pa hajte i vi, recite šta imate, ne morate preko mene. Najlakše je preko tuđih leđa kritikovat.
Poslušajte pjesmu “Put, autoput”.
(zurnal.info)
Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih Nije dugo trajao prividan mir u zemlji u kojoj strance ubijaju, zar ne? Mada, mnogima to izgleda kao da je bilo davno. Da je danas priupitati onu amorfnu masu koja se slivala po skupovima podrške protiv nasilja ko je bio Brice Taton verovatno bi se dobro počešali po glavi pre nego odgovore na ovo pitanje.
Zvuči poznato, a onda bi se iz ladica sećanja, nakon što sa vrha prvo izbace slike predsednika Tadića u raznim perverznim pozama - samobičevanje ispred suda zbog ispijanja šampanjca na fudbalskoj utakmici, pretnja bičevanja ministara koji su se nesebično odnosili prema novcu iz budžeta, bolesno pokorni stav i pogled nakon smrti patrijarha i četiri dana klečanja zbog čega su mu kolena danas ko u kore drveta, došli bi i do nedelju dana žalopojki zbog ubistva nekog Francuza. Uz malo napora setili bi se i detalja jer se opet nekako sama po sebi nameće slika predsednika Tadića kako nosi vence, kako se njegovi potrčci utrkuju ko će ponuditi beskorisniju zamenu roditeljima Tatona - jal ulica, jal spomenik, a što da ne i grad. Kad se i to otkloni onda se vraća slika nasmrt pretučenog mladića, koji je u sred bela dana i u sred Beograda bačen u rupu pored stepenica sa nekih 10 m visine. “Da, kako se ne sećamo Tatona?
Njega su neki klinci premlatili jer je bio navijač francuskog kluba. Strašno. Koliko ja znam uhapšeni su i sada je sve u redu”. E, na ovakvo pojednostavljeno shvatanje naići ćete u Beogradu. Uostalom,u danima posle svega pokazali smo da nismo više divljaci. Patrijarh je sahranjen, na ulicama je bilo po procenama medija od 200 do 700 hiljada ljudi (sitnih 500 hiljada se pogubilo na putu od režimskih do nerežimskih medija) a nije stradao ni jedan izlog, ni jedna ambasada, ma ni jedan kontejner. Beograd je doživeo katarzu.
NAVIJAČI SA DOSIJEOM
A onda je Brankica Stanković, autorka “Insajdera”, kultne emisije na TV B92, jedine pred kojom se i danas skida kapa, jer ostalo je sve u rukama autorskog tandema Šaper-Krstić (čast “Peščaniku”, ali oni su na radiju), odlučila da se pozabavi pitanjem “navijača” i odnosa države prema njima. Još kao junoša pohađajući jedan od kurseva istraživačkog novinarstva u Vremenu predložili smo temu o “navijačima” koji su i tih ranih godina ovog milenijuma imali status bogova jer da njih nije bilo, pitanje je kako bi se završio onaj 5. oktobar. Mada, kad bolje razmislim i bolje da ih nije bilo jer se završio povratkom Miloševićevih socijalista zajedno sa nekad Đinđićevim, a danas Tadićevim demokratama. Trula koalicija, eto to nam je doneo taj 5. oktobar.
Elem, rečeno nam je da ako nam je život mio bolje da se manemo te teme. Neko je onda u zanosu predložio i sportske kladionice..., odgovor se sam nametnuo uz blagu dozu ironičnog osmeha.
E, upravo takav odnos već godinama vlada u medijima. Atraktivna tema ali pusti to. Sećam se panike kada sam sa TV ekipom išao da snimam navijače Partizana pred derbi sa Zvezdom, i to u vreme kada je “jug” bojkotovao tandem Zečević-Bjeković. Snimatelj je bio zabrinut jer bi mogli pomisliti da nas je policija poslala da ih snimimo. Mi smo dobro prošli ali teško mi izbrisati scene šutiranja kamermana, fotoreportera, a lično sam pratio i akciju lupanja slovenačke ambasade posle priznanja Kosova. Razularenu gomilu sa navijačkim i “patriotskim” obeležjima predvodio je golf koji se svako toliko pojavljivao i izdavao naređenja šta činiti. Na moje upozorenje i predaju registarskog broja policija je ostala nema. A šta se i ja mešam.
Uglavnom, to se već ustalilo. Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih, a to je pokazala i Brankica. Na desetine vođa raznih grupa u dosijeima policije već poseduju pozamašnu arhivu - od dilanja droge, pokušaja ubistava, pa čak i ubistava, prodaje i nošenje oružja, napada na službena lica...
BRANKICA KAO BAKIR
Brankica ih je sve uredno posložila u emisiju koja je često bila povod za akciju policije. Čak i oni koji nisu gledali ranije epizode već su poput vrabaca na grani govorili da je “Insajder” uvek korak ispred policije. Nakon emitovanja znala je da sledi i njihova akcija. Problema tu ima više jer hapšenje je samo deo posla u borbi sa kriminalom. Onda slede neažurna tužilaštva i još neažurniji sudovi.
U ovom slučaju, grupe za koje se tvrdilo da su osakaćene odlučnom akcijom države nakon ubistva Tatona pokazale su da im ni nokat sa malog prsta ne fali. Nakon samo prve epizode u serijalu “(Ne)moć države” usledila je prava bujica pretnji upućenih samoj Brankici što preko facebook grupa, što preko B92...
Gledaocima emisije “60 minuta” je poznato kako živi Bakir Hadžiomerović. E, i Brankica je na dobrom putu da dobije stalnu pratnju policije jer je sasvim izvesno da će napadi na nju jačati kako serijal bude odmicao, kao što je izvesno da će ova država biti nemoćna da to spreči i da adekvatno kazni.
Uostalom, i to će proći. Mislim na euforiju oko serijala “Insajdera”, a onda ćemo se vratiti dobroj zabavi u kojoj glavni tužitelj preti glavama države zbog ispijanja šampanjca na fudbalskom stadionu, a ovi se posle posipaju pepelom i priznaju krivicu jer, božemoj, zakon je isti za sve.
U ovoj predstavi u kojoj glavnu ulogu uvek i zauvek ima Boris Clooney Tadić nema mesta za vođe huligana koji su međutim glavni glumci u Brankičinom “Insajderu”. U toj predstavi su svi veseli, nasmejani ali hoće li im neko već jednom šapnuti da igraju u tragediji, ako uopšte znaju šta je to.
Rajko Vasić, Dodikov dežurni fucker, graditelj multimedijalnih zidova, erotski pjesnik, rocker, enigmat i ratnik, na svom blogu komentirao je susret na Bilinom polju. Sa perverznim zadovoljstvom prenosimo taj zanimljivi uradak.
ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Portugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.
(zurnal.info)
Novinare, sudije i tužioce koji su proteklih godina ukazivali na nesagledivi kriminal u Republici Srpskoj, Dodikova Vlada je u dokumentu “Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS” optužila za sataniziranje ovog bh. entiteta. Žurnal u cjelosti objavljuje ovaj dokument
Vlada Republike Srpske predstavila je dokument pod naslovom Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS, u kojem je ponudila navodne dokaze o navodno štetnom djelovanju više osoba i organizacija koje smatra odgovornim za “satanizaciju” RS.
U informaciji na 30 stranica Vlada RS podsjeća da je prije godinu dana podnijela krivičnu prijavu protiv devet osoba koje tereti za “udruživanje radi nanošenja štete i povredu prava RS, njenog predsjednika i premijera, kao i ministara”.
U RUKAMA RAFIJA
U tekstu se objašnjava da je grupa koju čine: glavni tužilac BiH Milorad Barašin, međunarodni tužilac Hari Furlan, prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan, šef Odjeljenja za organizovani kriminal Tužilaštva BiH Dejvid Apčer, sudija Suda BiH Šefko Šahbegović, novinari Federalne televizije Bakir Hadžiomerović i Slobodan Vasković, predsjednik nevladine organizacije "Narodni front" Dragomir Babić i funkcioner Sipe Dragan Lukač, “stvorila cijeli sistem konstrukcija i laži koji je zasnovan na navodnim analizama i istragama koje je vodio OHR”.
Pri tom, Vlada tvrdi da Tužilaštvo BiH u ovom slučaju “nije ni pokušalo da ozbiljno odgovori svojoj ulozi”. “Većina njih je, ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete Republici Srpskoj. Evidentno je da se radi o organizovanoj grupi koja podstiče vršenje krivičnih djela i koja ima uticaj na pravosudne institucije i diplomatske krugove”, navedeno je u informaciji Vlade.
Oštrica Vladine kritike usmjerena je na Transparency international BiH, za kojeg je navedeno da je zloupotrebljavao svoj međunarodni status “stavljajući se u ruke Rafija Gregorijana”. Vlada smatra da je neprimjereno da joj Transparency izdaje zadatke, te ponovo navodi činjenice kojima dokazuje lažne optužbe za nezakonitu privatizaciju Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu.
Na meti Vladinog analitičkog pera posebno se našao bivši direktor TI-a za BiH Boris Divjak, ali i ostalo osoblje, za koje se konstatuje da je “zloupotrebljavalo ovu međunarodnu organizaciju, baveći se pitanjima koja izlaze iz okvira proklamovanih ciljeva, insisitirajući na svom značaju koji je neutemeljen i za koji nemaju nikakav mandat”.
UREĐIVANJE MEDIJA
Vlada RS podsjeća i na takozvanu “crnu medijsku listu”, ističući da je postojanje medijskog mraka u Republici Srpskoj “potpuno neutemeljena kvalifikacija”. To je obrazlaženo činjenicom da su “svi štampani i elektronski mediji ne samo iz BiH, već i iz regiona, dostupni građanima Republike Srpske”, kao i internet! “Ako su mediji prostor neograničene slobode, onako kako ih im shvatamo i uređujemo, ko je onda taj ko u ovom trenutku pokušava da ugrozi tu slobodu?”, pitaju se u Vladi RS.
Prozvani u ovom tekstu pitaju se zašto se Vlada odlučila na takav korak i time, kako kažu, pokazala koliko drži do medijskih i građanskih sloboda, te koliko i sama vjeruje u pravnu državu.
Tanja Topić iz fondacije “Fridrih Ebert”, koja je u svojim političkim analizama ukazivala na neodgovorno ponašanje izvršne vlasti u RS i tako dospjela na listu nepoželjnih u medijima odanim Dodiku, kaže da nije iznenađena “činjenicama” koje su ponuđene u tekstu.
-Meni je drago da su politički i policijski komesari u vrijeme ekonomske krize potrošili toliko papira na nas marginalce, kako nas u vladajućim krugovima smatraju. Predlažem da se vrate verbalni delikt i Goli otok, kako bi ovo postalo mjesto sretnih ljudi - kazala je Topićeva, priznajući da je cinizam dobar način da se pokaže mišljenje o tih 30 stranica.
Bivša ministrica finansija u Vladi RS, Svetlana Cenić koja je također na “crnoj medijskoj listi”, grohotom se nasmijala na pomen Lažnog prikazivanja društvenih i ekonomskih prilika u RS.
-Takvu informaciju ne bi plasirala ni jedna ozbiljna vlada na svijetu, pa čak ni u našem okruženju. Hoće li sada da analiziraju i ono što kaže baba-Grozda na ulici, koja nema šta da jede? Ako im je parametar ono što piše jedan “San”, hoće li provjeriti da li je o ekonomskom stanju u RS nešto objavio i “Kozarski vjesnik”?- upitala je sarkastično Cenićeva.
U OHR-u su odbili da komentarišu navode iz informacije Vlade RS, ali su najavili da će se oglasiti naknadno, jer tekst tek treba da bude preveden.
Uz spominjanje prijetnji optuženog Radovana Karadžića da će bojkotirati početak procesa, londonski listovi detaljno navode tačke optužnice koja tereti, kako to neki od njih pišu, navodno najtežega ratnog zločinca dvadesetog stoljeća, te podsjećaju na masakr u Srebrenici i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni. 
The Times procjenjuje da bi početak suđenja Karadžiću za genocid pred Haškim sudom (ICTY) porodicama žrtava i preživjelima mogao biti presudan za konačno postizanje kakvog-takvog mira. Haški suci su, dodaje list, pozvani da budu oštri prema bivšem vođi Srba u Bosni.
Nakon smrti Slobodana Miloševića, suđenje Karadžiću je za ICTY posljednja prilika da političkog kreatora ratova na Balkanu devedesetih godina izvede pred lice pravde.
Geoffrey Nice, tužitelj na suđenju Miloševiću, kaže za Times kako Tribunal treba žestoko pritisnuti Karadžića da bi se izbjegla odgađanja i teatralnost koji su, tvrdi Nice, opteretili proces protiv Miloševića. Nice smatra i da haški suci, dozvolivši Karadžići da se sam brani, ne smiju dopustiti da ih ucjenjuje.
"Nadam se da su suci do sada stekli veće samopouzdanje, da su spremni predočiti kako su tu da bi sudili, a ne da Karadžiću pružaju priliku za sticanje publiciteta. Ako nije spreman za suđenje, onda nije spreman a suci bi mogli da mu svakodnevno dostavljaju transkripte ili videosnimke sa suđenja. To je najbolji način za postupanje s autoritarnim ličnostima, jer ono što one žele jeste da se prema njima odnosi na autoritaran način", kaže Geoffrey Nice za Times.
Daily Telegraph predstavlja jednog od svjedoka na suđenju, ženu kojoj je tokom rata u zloglasnoj sarajevskoj "aleji snajpera" snajperist vojske RS-a usmrtio sedmogodišnjeg sina, a nju ranio.
List, uz spominjanje i drugih svjedoka na ovom suđenju, među kojima su i zapovjednici UNPROFOR-a te bivši izaslanici UN-a i Evropske unije, primjećuje da je Radovan Karadžić, čovjek koji je svojevremeno olako prkosio međunarodnom pravu sada, u novom ruhu priučenoga advokata-zatvorenika, postao uporni branitelj striktnog poštovanja procedure zatrpavajući sud sa skoro stotinu pretprocesnih zahtjeva kojima je dovodio u pitanje pravo ICTY-a da mu uopće i sudi.
Daily Telegraph procjenjuje da će suđenje Karadžiću ipak biti jednostavnije nego Slobodanu Miloševiću; optužnica je svedena na nekoliko ključnih tačaka i više je nego vjerovatno da će Karadžić ostatak života provesti u zatvoru kao, po položaju, najviši zagovornik rata koji je odnio sto hiljada života.
Telegraph ne isključuje mogućnost da će Karadžić, bez realnih šansi da bude oslobođen krivice, nastojati da oduži suđenje što je više moguće ako se zna koliko se zatvorski uvjeti u udobnom Scheveningenu razlikuju od klasične kaznionice u kojoj će najvjerovatnije izdržavati kaznu.
Suđenje Karadžiću je za The Guardian težak test za Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, dok bi bojkot kojim se prijeti mogao odužiti složeni proces za više mjeseci.
Suđenje Radovanu Karadžiću bi tokom 15-godišnjeg postojanja ICTY-a moglo biti jedno od najvažnijih i jedno od posljednjih, smatra list. Ali bojkot koji je optuženi najavio prijeti da preraste u frustrirajući i demoralizirajući početak procesa.
Guardian podsjeća da su sličnu taktiku koristili i pokojni Slobodan Milošević kao i Vojislav Šešelj nastojeći da od svega stvore predstavu, politiziraju suđenje i otegnu ga što duže mogu.
Londonski dnevnik podsjeća i da su advokati, udruženja porodica žrtava i aktivisti za ljudska prava kritizirali suce zbog dopuštanja optuženima za ratne zločine da kroje tok suđenja i manipuliraju ICTY-em.
U odluci haških sudaca da nakon prošlosedmičnog najavljivanja prijetnje bojkotom u petak kontaktiraju Radovana Karadžića kako bi ga navodno ohrabrili da se pojavi pred sudom Guardian vidi prikriveno upozorenje da bi optuženome mogao biti nametnut branitelj po službenoj dužnosti.
Karadžiću počinje suđenje, ali je pitanje da li će se optuženi naći na optuženičkoj klupi, pita se The Independent imajući u vidu prijetnju bivšeg predsjednika Republike srpske da će bojkotirati suđenje.
List predviđa da poput suđenja, kako ga naziva, Karadžićevom političkom mentoru Slobodanu Miloševiću ni ovaj proces neće biti lišen natezanja. Optuženi je odlukom da se sam brani kopirao Miloševićevu taktiku i već je uspio da u nekoliko navrata odgodi početak suđenja.
Independent navodi i da večer pred početak suđenja nije bilo jasno kako će ICTY odgovoriti na najavljeni Karadžićev bojkot. Suci bi, nabraja list, mogli suspendirati postupak, Karadžiću nametnuti advokata, početi suđenje bez njegovog prisustva ili ga prisiliti da prisustvuje procesu.
Podsjećajući na višegodišnje Karadžićevo skrivanje pod lažnim imenom, Independent kao općeprihvaćeni stav spominje i ocjenu da su obavještajne službe koje su bivšem predsjedniku RS-a dale lažni identitet one iste koje su ga prošle godine razotkrile zato što je Srbiji, navodi list, bilo potrebno poboljšanje odnosa s Evropskom unijom.
(Fena)
