“U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova”, stoji, između ostalog, u pismu

Pismo Željka Kopanje, vlasnika Nezavisnih novina, Glasa Srpske, te još nekoliko medija u Bosni i Hercegovini, upućeno Miloradu Dodiku, aktuelnom predsjedniku Vlade Republike Srpske, izazvalo je burne reakcije u bh.javnosti a posebno u dijelu pod kontrolom laktaškog vožda.

Mediji su odmah krenuli u analiziranje sadržaja pisma, a političari su ispod glasa komentarisali i tražili tajne poruke skrivene između redova. Kako se ne bi prviše mudrovalo i gubilo vrijeme rješavanjima nepostojećih enigmi, primalac je poslao poruku pošiljaocu:

“Kao što vojsku prate tri K, kiša, kurve i kerovi, tako i politiku prate tri P, paroljupci, polutani i prostituti.
U politici je, kao i u fudbalu, krajnje opasno kada publika poželi da uđe na teren i igra utakmicu. Kakvigod su igrači, treba da ostanu igrači. Kakvagod je publika treba da ostane publika. Publika ne ide na treninge i nema odgovornost za rezultat kakvu imaju igrači, čak i kada gube. Publika je platila da dođe a igračima je plaćeno da dođu. Politici je dat glas da igra a publika daje glas da gleda. Glas, kojeg ne može da da sama sebi.
U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova.
Na politiku se ne utiče pismima i prijateljstvima. Na politiku se utiče uspjehom. Vlastitim. U sportu. U kulturi. Na tržištu. U nezavisnoti od politike. Onaj ko hoće da utiče na politiku, dakle, ima dva izbora, da se uključi i ide na izbore ili da postiže vlastite nevladine rezultate koji postaju međaši, orijentiri i koordinate jednog društva.
Na politiku se ne može uticati sa osvojenih trista glasova niti sa tri hiljade prodatog tiraža niti sa publikom u tri mjesne zajednice. Niti se može uticati uspjesima ostvarenim u blizini i u sjeni politike.
Na politiku se ne može uticati a biti bez odgovornosti za svoje parapoteze u politici.
Milorad Dodik je sam stvorio sebe, svoju politiku, političku koncepciju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, i političku viziju za jedan narod i za jednu održavljenu sastavnicu BiH.
Milorad Dodik nikad nije imao mentore, ideologe, savjetnike, pismare i parodavce. Svi iskreni Dodikovi ljudi znaju da su sa Dodikom sve a bez Dodika ništa. To nije kult ličnosti nego kult šanse. Milorad Dodik svakom da šansu, i kiši, i kurvama, i kerovima, i paroljupcima, i polutanima, i prostitutima.
Dodik ima političku viziju i, za godine i decenije bavljenja politikom, izrastao je u državnika. On nije imela oko koje se tići korov iz pisama. On je konceptualni umjetnik koji u svoje djelo dovodi one koji su kompatibilni sa djelom ili sa vizijom budućeg djela. I daje im šansu. Dodik od svojih saradnika, onih koji iskoriste šansu, stvara azbuku jednog nacionalnog, demokratskog političkog koncepta. Dodik, i taj koncept, daje šansu da se ljudi politički promijene, prilagode novim izazovima. To je njegov najveći uspjeh. Stvara galeriju političkih aktera za politički novotok. Nije njegov uspjeh ako je nekom dao mogućnost da napravi halu. S parama zna i budala. Ali, treba se sjetiti političkih likova iz njegove galerije od prije četiri, pet godina i njihove preobrazbe u skladu sa potrebama Novog Vremena Republike Srpske.
Dodikova politika se neće mjeriti po razgovorljivosti sa liderima iz drugih naroda ili sa onima iz radionice Velikih Krojača. Mjeriće se kvalitetom ustavnog, pravnog, teritorijalnog i političkog pozicioniranja Republike Srpske. Samo sa dobre takve pozicije može se razgovarati sa liderima okolnih faktora. Bez te pozicije nema perspektive osim žablje. Kao što nema pisma bez azbuke”, stoji u pismu, te dodaje:
“Dodika se ne može optuživati za budžetske tajkune, za svepametne savjetnike i za svađalice sa liderima iz drugih naroda. Jer to znači optuživati samog Dodika. Svi Dodikovi politički protivnici su prije ili kasnije, otišli sa scene. Lider drugog naroda bio je Haris Silajdžić, svojevremeno, mnogo veći nego što je Dodik bio lider Republike Srpske, pa mu je njegov narod, na izborima okrenuo leđa i tako se složio sa Dodikom.
Savjetovati Dodiku pomirljivost i razgovorljivost sa liderima drugih naroda, može biti i demokratska namjera a može biti i unitaristička namjera. U BiH je to uvijek ovo drugo jer je dobar dio političke scene kod nekih od drugih naroda, prevarantski, podjarmljivački, unitarni. Savjetovati Dodika drukčije, znati zahtijevati od njega da se pokori i da pokori Repubkiku Srpsku.
BiH nije tabula raza. Nije zemlja bez unutrašnjih granica. Nema bijele karte BiH. Dodik, i svako onaj ko misli dobro narodu i Republici Srpskoj, mora da bude graničar. Da polazi od granica unutar BiH. Jer na te granice se napada, ne na one vanjske, sa bijele prognostičke karte.
Tražiti od Dodika da se promijeni i odustane, znači unitarizovati Dodika. Bosna bez granica.
Razumijem da je Milorad Dodik na svom samostvorenom putu otišao, za mnoge, daleko, toliko daleko da ga se ne može stići niti razumjeti. U tom slučaju neko maše maramicom, neko listom hartije, nekad opismarenom, ali daljina je duga i vjetrovita a putevi naprijed imaju tu osobinu da nas ostavljaju iza sebe i udaljavaju. Maramice kojima se maše znak su želje za srećom a hartije, najčešće znak zaborava, zakašnjenja i ostanka.
Samokovanica o kojoj govorim nema pismo – glava. Kolikogod puta bacaš, gore je Dodik.
Pisma mogu da budu razna. Pismo Informbiroa, Pismo IK CK SKJ, Pismo na vrh glave... nekada su pisma napisana samom sebi, nekada su manje vrijedna od marke i koverte, nekad se ne razlikuje pismonoša od pismaša.”

Istina, ovo pismo je na svom blogu javno obznanio Rajko Vasić, ali upućeni u odnose unutar SNSD-a znaju da je on Dodikov alter ego i da je ovom porukom stavljena tačka na dugogodišnju ljubav između Dodika i Kopanje. A, sudeći prema ranijim “Vasićevim” tekstovima na blogu, željezna metla unutar SNSD je pokrenuta i neće se zaustaviti samo pred Kopanjinim vratima...

(zurnal.info)

Dodiku na mjestu predsjednika Vlade RS treba apsolutno poslušna osoba, koja će istrpiti prvi talas socijalnih udara i svih problema na ekonomskom planu sa kojima će se suočiti RS

Republika Srpska (RS) najvjerovatnije će promjeniti nekoliko predsjednika Vlade za vrijeme predsjedničkog mandata Milorada Dodika, rekao je za “Žurnal” izvor iz vrha vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

CRNA SLIKA STVARNOSTI

“Budući premijeri RS će, po svemu sudeći, biti potrošna roba, s ozbirom na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju koja tek očekuje ovaj entitet, te evidentan nedostatak novca u budžetu”, rekao je isti izvor. Prema njegovim riječima, RS prijeti opasnost da se u dogledno vrijeme skoro izjednači broj radnika i penzionera, što je situacija koju teško mogu istrpiti i mnogo uređenija i bogatija društva. Zbog toga bi se RS uskoro mogla naći na ivici finansijskog kolapsa. Osim toga, dodaje naš sagovornik, Vlada RS je sa tzv. escro računa entitetskom Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja i u septembru prebacila pet miliona maraka za isplatu penzija, čime je dug Fonda za samo četiri mjeseca narastao na 16 miliona KM.

“Sredstva Fondu PIO prebačena su mimo zakonskih propisa, a još gore je to što je ova institucija u teškoj finansijskoj dubiozi, pa do kraja godine neće moći da vrati pozajmljeni novac u budžet, što će dodatno otežati funkcionisanje RS. Uz to, Vlada RS Fondu prebacuje redovne mjesečne tranše od po 16 miliona KM, koje očigledno nisu dovoljne da bi se isplaćivale penzije”, pojasnio je isti izvor.

Crnu sliku stvarnosti u RS upotpunjuju i propale firme, za koje se svakodnevno otvaraju stečaji, štrajkovi radnika koji godinama ne primaju plate…

“Zbog svega ovoga, Dodiku na mjestu predsjednika Vlade RS treba apsolutno poslušna osoba, koja će istrpjeti prvi talas socijalnih udara i svih problema na ekonomskom planu sa kojima će se suočiti RS”, naveo je naš sagovornik.

Isti izvor kaže da se, bez obzira na sve teškoće koje očekuju novog predsjednika Vlade RS, u redovima SNSD-a vodi prava bitka za premijersku fotelju. Kao najozbiljniji kandidati pominju se aktuelni ministri finansija Aleksandar Džombić, unutrašnjih poslova Stanislav Čađo i zdravlja Ranko Škrbić, te Dodikov savjetnik Slavko Mitrović i sadašnji ministar civilnih BiH Sredoje Nović.

ČOVJEK OD POVJERENJA

“Džombić ima najmanje šansi, jer je apsolutno neomiljen u samom SNSD, gdje mu se spočitava prepotentnost i arogancija, čak i prema visokim funkcionerima ove stranke. Stanislav Čađo je oduvjek bio Dodikova marioneta, pa ima šansi da zasjedne u premijersku fotelju, dok Ranka Škrbića i Dodika vežu kumovske veze. Škrbić je, međutim, nesposoban za bilo kakvu vrstu vladavine, posebno za upravljanje čitavim ministarskim timom”, kazao je naš sagovornik.

Prema njegovim riječima, velike šanse da zauzme premijerku poziciju ima Slavko Mitrović, čovjek od najvećeg povjerenja Milorada Dodika i jedan od njegovih najbližih saradnika tokom ukupne političke karijere.

“Ozbiljan kandidat za budućeg premijera je i Sredoje Nović, čovjek koji posjeduje veliko iskustvo i koji bi zbog realnog uticaja u strukturama RS i BiH mogao da bude najbolja izlazna strategija za Dodika, ali i najveća opasnost, jer njemu ne bi mogao da komanduje kao ostalima, nego bi s njim morao da se dogovara i pregovara”, ističe isti izvor.

On dodaje da Novićevu kandidaturu za premijera gura i njegov dugogodišnji blizak prijatelj, lider Demokratskog narodnog saveza (DNS) Marko Pavić.

“U SNSD se vodi pravi rat između potencijalnih kandidata za predsjednika Vlade, u kojem jedino ne učestvuje Sredoje Nović. Bitka je puna niskih udaraca i najprljavijih podmetanja. Neki od njih već sastavljaju svoje kabinete, vrbuju ljude i obećavaju im pozicije u novoj Vladi”, navodi naš sagovornik. Međutim, ističe on, najnovije informacije govore da bi Dodik na mjestu svog nasljednika u Vladi RS mogao ustoličiti Miladina Dragičevića, nekadašnjeg ministra izbjeglice i raseljena lica i jednog od svojih odanih savjetnika: “Dodiku na čelu Vlade treba ovdašnji Mirko Cvetković. Treba mu osoba bez karaktera, potpuno poslušna, koja će na svoja leđa primiti prvi talas socijalnih udara i koja bi posle osam do deset mjeseci bila zamjenjena na premijerskoj funkciji. Dragičević je prototip takve osobe”, naglašava izvor iz SNSD-a.

KAKO DODIK KAŽE

Istovremeno, borbu za premijersku fotelju prati sijanje straha iz Dodikovog najbližeg okruženja, najavljivanje čistke u institucijama vlasti, kako u Vladi RS, tako i u kabinetu predsjednika.

“Svi su u stanju latentne nervoze, čime se nastoje preduprijediti bilo kakve reakcije onih koji će biti nezadovoljni Dodikovim izborom novog predsjednika Vlade i ministara. Već se otvoreno govori da među sadašnjim ministrima ima onih koji nisu dobro radili i koji su svoj nerad skrivali iz Dodikovog autoriteta, zbog čega se može očekivati da novi sastav Vlade RS bude značajnije izmijenjen”, kaže naš izvor.

On ističe da će o novom premijeru RS na kraju odlučiti sam Milorad Dodik: “Kako on odluči, tako će i biti, a svi ostali morat će se pomiriri s njegovom odlukom.”

Glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati

Postoji li išta gore od aktuelnog režima u Republici Srpskoj, koji čine SNSD, DNS i SP?! Postoji: Koalicija između SNSD-a i SDS-a, koja bi označila kraj svake nade u ovom entitetu i u ovoj zemlji. Bjelorusija bi u tom slučaju bila pojam demokratičnosti, poštovanja ljudskih i svakih drugih prava i civilizacijskih dostignuća. Ukratko, formiranjem crveno-crne koalicije obistinilo bi se majansko proročanstvo na ovim prostorima.

Sljedeće pitanje je da li je takva koalicija moguća? Jeste, ali, uprkos obostranim namigivanjima, nije realna iz mnogo razloga.

STRAH OD „KOTE 28“

Prije svega, lideru SNSD Miloradu Dodiku nisu potrebne SDS-ove izgladnjele ajkule u teško osiromašenom akvarijumu u kojem je odavno ponestalo ribica i za njegove čekićarke, a sve je manje i vazduha; škrge za preživljavanje više nisu dovoljne, svi njegovi tajkuni su na aparatima za disanje. (Željezna pluća su najtraženija roba u mafijaškoj eliti).

Dodiku je, u najboljem slučaju, SDS potreban da bi sa njima podijelio odgovornost, ali ne i vlast. I na tu koaliciju on računa samo ukoliko bude teško pritisnut od međunarodne zajednice u nekim budućim pregovorima o Ustavu. U šta je teško povjerovati. Zato on sada SDS-om maše kao sa prijetnjom; strašilom kojim pokušava onemogućiti formiranje crveno-zelene koalicije u Federaciji BiH (SDP BiH –SDA) i svoje paktiranje sa njom. Suština je da se Dodik jedino plaši „kote 28“, koliko bi iznosio, eventualno, vladajući paket poslanika u novom parlamentu BiH, a koji bi, bar prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima, mogli sačiniti SNSD, SDP BiH, SDA i HDZ. ( U najgorem slučaju do pomenute „kote“ ih mogu pogurati HDZ 1990 ili SBiH...). Pomenuti broj mandata je ustavotvoran, jer čini dvotrećinsku većinu u skupštini BiH (ukupno 42 mandata), što Dodika čini nervoznim, jer bi međunarodna zajednica učinila sve da tako koncipirana vladajuća struktura provede i izmjene Ustava BiH. Zato će lider SNSD učiniti sve da izbjegne tu brojku i posebno mogućnost da u njoj jedino partipicira SNSD, kao stranka iz RS. To ujedno znači da on (što je već nekoliko puta i javno istakao), neće sa SDP-om BiH ili (što nije nijednom rekao) sa SDA. Izbjegavanje crveno-zelene sprege za njega je prioritetno i učiniće sve da se taj savez ne dogodi.

IDEOLOG PRIZIVA SAVEZ

Dodik, naravno, može i u opoziciju, jer je na nivou BiH stvoren ambijent da se bez bilo koga, (SNSD, SDP BiH, SDA...), može napraviti većina, ali ni to mu „ne igra“, jer bi tada značajno izgubio na kalibritetu i bio bi satjeran u „svoju avliju“, gdje bi dočekivao udarce iz Sarajeva, bez mogućnosti da ih već tamo amortizuje. Takva situacija je velika opasnost za njega, jer bi izgubio nadzor nad državom, koji sada ima, i posebno nad SIPOM, koju kontroliše preko svojih ljudi, a samim tim i procese/istrage koji se vode o njegovom direktnom učešću u strašnom kriminalu koji je počinjen u ovom entitetu. I čiji je on bio inspirator, organizator i implementator najvećeg dijela plijena. Samo ukoliko SDP BiH i SDA istraju na zajedničkom nastupu, Dodik će, možda, posegnuti sa SDS-om, kako bi se vratio svojoj omiljenoj politici «ja bih sve proveo, ali mi oni ne daju». Upravo zbog toga njegov glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati. Nisu ni oni baš od juče, bez obzira što su i žedni i gladni vlasti i ništa im ne ide od ruke, uprkos činjenici da je Mladen Bosić, lider te partije, „pobio“ sve „kočničare“ napretka. Istina, Bosić ne može biti nezadovoljan ni oktobarskim premršavim rezultatima, jer je eliminisao nadobudnog Ognjena Tadića, koji je počinio sve da dobije nominaciju za predsjednika RS i nakon toga ništa da je i realizuje i pretvori u pobjedu, te je u tridesetim završio na SDS-ovom smetljištu. Uz njega, Bosić se konačno riješio i neugodnog Dušana Stojičića, koji nije prošao u Narodnu skupštinu RS. Od stranačkih prvaka mu je na nišanu preostao još jedino Borislav Bojić, ali jedna lasta ne čini proljeće.

IGRANJE SA „STRAHOVIMA“

U SDS su svjesni da su alternativa Dodiku bar na političkoj bh. ravni, te su ih stoga već kontaktirali i iz SDP-a BiH i iz SDA o mogućem formiranju većine, koju bi uz njih, eventualno, činili i Narodna stranka radom za boljitak, te HDZ 1990, a iz opcije nije isključena ni SBiH. Ukoliko im Dodik ponudi koaliciju na bh. nivou, iz SDS će odgovoriti zahtjevom za komadinom vlasti u RS, kako bi se ajkule nahranile. U to nema sumnje, baš kao što nema sumnje ni da će to Dodik odbiti, vođen mišlju da je u prethodne četiri godine mnogo toga «preko glave preturio» i bez SDS-a.

Uz sve to, Dodik ima obavezu prema DNS-u i SP-u, (kojima spušta cijenu mašući SDS-om), jer su mu u protekloj deceniji manje više bili potpuno lojalni, a i zato što je njihove apetite, ma koliki bili, lakše zadovoljiti nego izgladnjele SDS-ovce. Sve u svemu, crveno-crna koalicija nije ni na horizontu, a igranje sa „strahovima“ mogućih partnera će se nastaviti do iznemoglosti, odnosno do trenutka kada će želja za funkcijama stranačkih funkcionera prevladati sve „programske“ i druge razlike i dovesti do stvaranja matematičke koalicije, koju će činiti apsolutno negadljivi.

(zurnal.info)

Banjalučka Alternativna televizija saopštila je da je odlukom Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) da joj zabrani izvještavanje iz izbornih štabova ove stranke grubo narušeno pravo novinara da neometano obavljaju svoju profesionalnu dužnost. Osim toga, istakla je direktorica ATV-a Nataša Tešanović u dopisu medijima, javnost je uskraćena za objektivno i nepristrasno izvještavanje o izbornom procesu u Republici Srpskoj i BiH.

“Također, nakon niza ekscesa i pritisaka koje vladajuća partija i njeni pojedini predstavnici sistematski vrše nad Alternativnom TV, ovim je praktično najavljen obračun jedne političke organizacije sa jednom medijskom kućom i pokušaj da se uništi alternativna riječ u Republici Srpskoj”, upozorila je Tešanović.

SNSD jutros je odlučio da ATV-u  zabrani prisustvo u izbornim štabovima ove stranke u Banjoj Luci poslije završetka izbora i u vrijeme kada počnu da pristižu rezultati glasanja.

“Odlučili smo da vaša televizija ne prisustvuje na mjestu gdje će rukovodstvo stranke i aktivisti izbornog procesa čekati rezultate izbora. To se odnosi na prisustvo novinara, kamera i direktnog uključenja, a na lokacijama Aquana i Banski dvor (Gradski odbor SNSD-a)", stoji u dopisu koji je ATV-u upitio Izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić. Na dopisu je Vasićev potpis i pečat stranke. Kako saznaje Žurnal, visoki funkcioner SNSD-a Igor Radojičić pokušao je da interveniše i spriječi ovakvu sramnu odluku, ali bezuspješno.

(zurnal.info)

UN-ova Alijansa civilizacija dala je 98 od ukupno stotinu bodova projektu banjalučke inicijative Buniqa i pomogla da izaberu i pomognu stvaranju 20 mladih lidera iz cijele Bosne i Hercegovine. Uvjereni su da će mladi kojima oni pomažu uskoro zamijeniti podobne i nesposobne koji vladaju

Projekat prepoznavanja i “odgajanja” mladih lidera u Bosni i Hercegovini banjalučkog pokreta Buniqa izabran je među 12 najboljih u svijetu među više od 600 projekata Ujedinjenih naroda. Njegovi pokretači kažu da žele pomoći mladim liderima da dođu na najvažnije pozicije i promijene smjer u kojem država ide. Za Nelu Sladojević, diplomiranu muzičku pedagogicu iz Banje Luke, ulog je još veći: od uspjeha ovog projekta zavisi da li će otići ili ostati u BiH.
- Buniqa je moj posljednji pokušaj da mijenjam stvari u BiH. Ne mogu da živim u državi u kojoj nema buniqe, takve inicijative. Ne bih mogla živjeti svaki dan isto - na posao, kući - a većina o tome sanja. Ja tako ne bih mogla biti ni sretna, ni ispunjena ni zadovoljna – kaže Sladojević i dodaje da više ne može gledati mlade, svoje roditelje, babu, dedu koji su “navikli da im je loše”.

Svi su mladi na margini

 Inicijativa Buniqa je već pronašla svojih 20 lidera iz svih krajeva BiH. Nedavno su na glavnom trgu u Banjoj Luci sa kosom za travu “liječili” mlade od njihovih najvećih problema.
- Buniklinika je projekat bunikaša. Željeli smo svojim primjerom pokazati kako se mladi mogu aktivirati, željeli smo ih motivirati, umrežiti. Figura smrti je hodala ulicom i kosila bolesnike koji su predstavljali probleme mladih: pasivnost, nezainteresovanost, neinformisanost. Njih je ta smrt kosila baš zato što su takvi. Ali mi smo imali i kliniku gdje smo ih liječili upučujući ih na buniqa.info – kaže Anja Šolak, jedna od izabranih mogućih lidera budućnosti: Idemo krupnim koracima naprijed.

Internet stranica buniqa.info je namijenjena mladim ljudima gdje mogu pisati o svojim problemima i čitati tekstove svojih kolega. To je samo jedan dio projekta kojeg su UN-ova Alijansa civilizacija i Youth Solidarity Fond smatrali među najboljim u svijetu. Sladojević kaže da je sve počelo još prije četiri godine kada je agencija Spektar održala obuku za 25 mladih ljudi.
- Poslije toga smo zajedno uradili jedan projekat i nas 25 je željelo dalje raditi zajedno – objašnjava Sladojević i dodaje da su iskoristili već postojeću organizaciju Cerebru: Siniša Markić, nvo pionir i jedan od osnivača Buke je predložio da iskoristimo Cerebru da ne bismo trošili novac na registraciju.

Youth Solidarity Fond uglavnom “pune” skandinavske zemlje i otvoren je za omladinske organizacije iz cijelog svijeta. Ono što je zanimljivo, objašnjava Sladojević, je da taj fond nema jasnih kriterija kakav projekat treba da bude.
- To je prvi put da sam vidjela da donator nije jasno odredio šta želi da vidi. Dao je priliku da mladi sami predlože, svako u svojoj zemlji, problem koji treba riješiti – kaže Sladojević kojoj se isprva činilo da je projekat prekomplikovan a konkurencija prejaka te da nema šanse da budu izabrani.

Način na koji su prepoznali probleme mladih u BiH i prijedlozi za njihovo rješavanje oduševili su uposlenike UN-a koji su im dali 98 od mogućih sto bodova.
- Napisali smo projekat i napisali smo kako da mijenjamo stvari u BiH. Shvatili smo da ovoj zemlji trebaju promjene koje ne mogu doći sa političkog vrha, moraju doći od mladih ljudi i trebali bi doći iz svih dijelova BiH zajedno. Da ti mladi ljudi koji pokreču promjene budu ujedinjeni. To je bio naš način – objašnjava Sladojević projekat napisan da traje šest mjeseci: Najvažnija stvar u projektu je da se mladi u BiH osjećaju totalno nemoćno da bilo šta mijenjaju. Malo je programa za mlade iz svih dijelova BiH da učestvuju zajedno.

Bunikaši smatraju da novac za ovaj projekat nikada ne bi dobili od domaćih vlasti pa tako skoro da i ne postoji ništa što povezuje mlade u ovoj zemlji. Kažu da su se upravo zbog toga opredijelili za manje sredine.
- Željeli smo da uključimo u projekat mlade koji nemaju organizacija u svojim sredinama i ruralne sredine. Imamo mlade iz Zavidovića koji nemaju nijednu organizaciju, Gračanicu... Mjesta koja zaslužuju pažnju ali se mladima ne daje prilika – objašnjavaju iz Buniqe.

Nela Sladojević se baš u ovom dijelu razgovora nasmijala i prisjetila jednog od pitanja ljudi iz UN-a.
- U projektu je pisalo kako ćete doprijeti do marginalizovanih mladih? Svakome ko nije živio u BiH je teško shvatiti da su svi mladi marginalizovana grupa.

Prekipilo je

Što smo više vremena provodili sa mladim ljudima iz Buniqe njihova ogorčenost je postajala sve vidljivija. Objasnili su nam da su upravo zbog ogorčenosti i bijesa došli do naziva Buniqa iako je prvi radni naziv projekta bio Youth Can Do.
- Kada je projekt odobren onda smo razmišljali o novom nazivu. Bunika je biljka koju kad' pojedeš krećeš da se ponašaš neuobičajno. Imalo je podlogu, pokret mladih koji čine nešto neuobičajno za ovu sredinu – objasnila nam je Sladojević koja u ovoj riječi vidi još dvije: pobuna i pamet, nešto kao pobuna inteligencije.

A ta pobuna neće biti samo uopšteno pričanje o problemima, objašnjava Anja Šolak.
- Prekipilo nam je. Nekoga neće biti, ili nas ili sistema ali ovako više nećemo raditi. Ovakav sistem ne može više, sad je dosta, sada će te biti kao što mi kažemo.

Kada ovo govori, Šolak misli na 20 mladih ljudi izabranih na osnovu njihovih liderskih sposobnosti. Oni su izabrani na osnovu poziva u kojem su morali, između ostalog, da komentarišu izjave poznatih ljudi. Priznaju da je tada napravljena greška jer nije dozvoljena prijava mlađima od 18 godina ali je ona ubrzo ispravljena pokazujući mladima da “treba kršiti pravila”.
- Lidera ne možemo napraviti, on se rađa – objašnjava Sladojević: To su mladi koji imaju potencijal lidera ali nemaju vještine, načine i znanja kako da pokrenu stvari. Mi ih to učimo. Izabrali smo potencijalne lidere, ljudi koji su lideri u svojim lokalnim sredinama i koji mogu, nakon što se projekat završi, biti podrška mladim ljudima u svojoj sredini. Oni dalje sami djeluju ali mi ćemo im pomoći u svemu.

Nakon što su za njih održali prvi trening na Jahorini, Buniqa je mlade lidere upoznavala sa donosiocima odluka.
- Mislili smo da je mladima bitno da upoznaju te famozne političare o kojima svi pričaju a niko ih nije upoznao. Mimo svih obećanja i floskula koje smo od njih dobili, nama je bilo bitno da mladi mogu razgovarati sa njima, da im mogu postaviti neugodna pitanja i čak im se suprotstaviti ako treba – kaže Sladojević, više nego zadovoljna odnosom mladih prema političarima: Imali smo sastanaka i sa komisijom za mlade i bili smo vrlo ponosni na njih zbog pitanja koja su postavljali. Iako su inicijativa koja je tek nastala pokazalo se da su spremni da se izbore sa mnogo iskusnijim ljudima koji odlučuju o njihovim sudbinama.

Da bi održali bunikaše na okupu, aktivisti su napravili internet portal buniqa.info, svojevrsnu platformu za rad mladij ljudi, kako sami kažu.
- Pravimo mrežu mladih aktivista sa imenom i prezimenom što do sada nismo imali u BiH. Svi bunikaši pišu za portal. Trudimo se da pored ličnih priča ponudimo i priče o aktivizmu u drugim zemljama. Na portalu mladi mogu da pišu sve što ih se tiče i portal neće biti komercijalan. Mi ćemo ga održavati unutar organizacije na volonterskom nivou – objašnjava Sladojević.

Na volonterskoj osnovi je i napravljen cijeli ovaj projekat. Niko od njegovih pokretača ne prima platu, nemaju kancelariju niti bilo što slično.
- Nemamo stalno zaposlenih niti kancelariju. Nas ima 30-ak, svi su studenti ili imaju svoje poslove. S vremena na vrijeme radimo stvari iz ljubavi jer od ovoga nemamo zarade – kaže Sladojević koja radi od svoje kuće, na svom računaru i ne želi nikakvu pomoć vlasti: Od grada nećemo da tražimo kancelariju. Ne možemo plaćati režije i ne želimo da budemo pod utjecajem. Mi nismo članovi nikakvih savjeta. Platimo šta nam treba.

Kažu da do sada nisu dobili nikakvu ponudu za pomoć od bilo koga sa vlasti u BiH ali da još uvijek nije bilo ni pritisaka niti prijetnji. Sladojević smatra da još uvijek vlastima ne predstavljaju problem ali su imali jedan zanimljiv poziv.
- Kada smo slali pozive za prijave bunikaša zvao nas je neki čovjek sa Pala, iz SNSD-a i pitao koja je stranka ovo pokrenula?

Bunikaši nisu imali problem da mu odgovore ko je pokrenuo inicijativu. Predstavili su se imenom i prezimenom i svojim radom. Sladojević, prva predsjednica savjeta učenika u svojoj školi i kasnije studentske organizacije Akademija umjetnosti, kaže da su je uvijek zanimale i druge stvari “koje nisu samo obrazovanje i škola”.
- Dok sam rasla uvijek sam tražila načine da mijenjam stvari.

Ona objašnjava da su za promjene potrebni ljudi koji će ih pokrenuti i da bi ovi mladi ljudi, uz podršku Buniqe, “hitne pomoći za mlade”, mogli pokrenuti promjene sa dna prema vrhu.
- Mislim da bi se neke stvarne promjene desile, čak i ulazu vaše zgrade, vi morate imati lidera. Da biste pokrenuli kritičku masu, morate imati lidera sa vizijom. Oni u svojim sredinama moraju biti nosioci promjena – kaže Sladojević i dodaje da će ubuduće pratiti rad tijela za mlade iako će projekat zvanično uskoro završiti ali će oni bez obzira na to nastaviti raditi: Ono što smo napisali u projektu davno smo prevazišli i idemo dalje.

Uz svu frustraciju već ranije pomenutu, mladi i budući lideri ne srljaju i kažu da će se rezultati onoga što danas rade vidjeti kasnije.
- Potencijal Buniqe nije sad. Za 20 god će možda izgraditi neku kritičnu masu – kaže Šolak.

(zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)

Bivši uposlenik OHR-a, pravnik Matthew Parish, objavio je prošle godine kontroverzan tekst u kome nezavisnost i otcjepljenje Republike Srpske smatra neizbježnom i skoro završenom stvari. Nekoliko domaćh medija ponovo je objavilo ovaj tekst u turbulentno predizborno vrijeme a on je više nego vjetar u leđa Miloradu Dodiku. Podsjećamo na pisanja Parisha prije godinu dana koje je sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nazvao “neodgovornim”

Magazin Žurnal sutra će objaviti prvi dio velikog intervjua sa Parishom u kojem objašnjava zašto je čvrsto ubijeđen da RS neće ostati dio Bosne i Hercegovine, kako i kada bi se to moglo desiti i zašto su izjave stranih zvaničnika o nedjeljivosti licemjerne.

Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih teritorija.

Glavna figura međunarodne zajednice u zemlji, visoki predstavnik, ima tradicionalnu ulogu prokonzula sa ovlaštenjem da nameće odluke. Međutim, njegov je autoritet sada toliko oslabio da on nije u mogućnosti da spriječi planove bosanskih Srba, što se vjerovatno neće ni promijeniti. Vojne i političke opcije koje su dostupne Zapadu kako bi se spriječilo otcjepljenje su neprivlačne, a vjerovatno i nedjelotvorne. Ono što bosanski Srbi uspiju ostvariti, bosanski Hrvati će pokušati naknadno. Moguće je da će doći do podjele zemlje na nekoliko dijelova. Zapad stoga mora radikalno preispitati svoju politiku prema Bosni. Neodlučno prihvatanje de facto secesije bosanskih Srba, iako neprivlačno iz istorijske perspektive, moglo bi se pokazati najmanje lošim izborom. U svakom slučaju, ono što je potrebno jeste osjetljiva i fleksibilna diplomatska strategija, jer ukoliko se separatističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata, ili nastojanjima bosanskih Muslimana da sačuvaju jednistvo zemlje ne pristupi na pravi način, postoji stvarna opasnost od obnavljanja oružanog sukoba.

U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji. Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla. Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti. Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.

Rat u Bosni je završen 1995. godine mirovnim sporazumom potpisanim u Dayton-u, Ohio, kojim je zemlja podijeljena na dvije nazgrapno oblikovane federalne regije sa dosta velikim stepenom autonomije, nazvane orwell-ovskim terminom "entiteti". Federacija Bosne i Hercegovine, nastala kao nesiguran savez između prethodno zaraćenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zauzima južni i zapadni dio ove bivše jugoslovenske republike. Federacija ima dva de facto središta, Sarajevo (službeno središte Bosne), gotovo isključivo bošnjački grad, i zapadni Mostar, koji predstavlja hrvatsku polovinu podijeljenog grada na jugu zemlje koji je bio poprište žestokih borbi u kojima su stradale hiljade civila. Teritorija Federacije je dodatno podijeljena na deset kantona, od kojih su neki bošnjački, a neki hrvatski. Drugi entitet, poznat kao Republika Srpska ("Srpska Republika" ili "RS"), u kojem i dalje žive gotovo svi bosanski Srbi, zauzima izduženu teritoriju sjeverno i istočno od Federacije.

Bilo je očigledno čak iz samog imena da je Republika Srpska od početka imala pretenzije prema državnosti. Oba entiteta bi imala svog premijera, predsjednika, ustav i ustavni sud. To je bio slučaj i sa svim kantonima u Federaciji BiH, što je dovelo do stvaranja mreže mikro-država unutar jedne od dvije već postojeće mini-države. Konačno, Bosna je imala i sopstveni slobodan grad, Brčko - grad od strateškog značaja i regija u sjevernoj Bosni sa tradicionalno većinskim Bošnjačkim stanovništvom. Budući da je bio kopneni most između dva dijela prekinute srpske teritorije, srpske snage su u Brčkom tokom rata sprovele etničko čišćenje, te je grad 1995. bio pod srpskom kontrolom. Ne mogavši se složiti u Dayton-u kojem od dva entiteta će pripasti ovaj kontroverzan grad, strane su odgodile rješavanje ovog pitanja upućivanjem na proces "obavezujuće arbitraže". Time je Vlada SAD-a dobila priliku da postavi sopstvenog "međunarodnog supervizora" u grad, uz pojačanje u vidu američkih vojnih snaga. Supervizor je preuredio područje stvorivši "Distrikt", politički drugačiji od entiteta, sa vlastitim zakonima, ustavom, parlamentom i institucijama, te je izdejstvovao etničku reintegraciju kroz agresivni program povratka izbjeglica.

Iznad dva entiteta je postavljen niz institucija centralne vlasti koje su teoretski postojale, tako što su stvorene na papiru Daytonskim mirovnim sporazumom. No, ove institucije su bile prisiljene na postojanje samo uz najveći pritisak visokog predstavnika u Bosni, međunarodnog guvernera čiju su funkciju i stvorile mirovne snage, ali i tada tek uz veliko oklijevanje. Nakon zločina počinjenih od strane srpskih snaga tokom rata u Bosni, Zapad je posmatrao stvaranje Republike Srpske kao nužno zlo, u najboljem slučaju, ili "genocidnu tvorevinu", po riječima sadašnjeg bošnjačkog člana predsjedništva Harisa Silajdžića, koja će na kraju biti poništena u nastojanju za uspostavljanjem jedinstvene Bosne. Ovaj cilj, jednom ostvaren, poslužio bi kao nadoknada za kolektivni osjećaj krivnje koju međunarodna zajednica osjeća prema Bošnjacima zbog propusta da intervenišu s dovoljno snage tokom ratnog sukoba.

Kako bi se sproveo ovaj cilj, visokom predstavniku su dana enormno široka i nekontrolisana zakonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da raspusti izabrane zvaničnike, da nameće zakone i da zamrzne bankovne račune političkih stranaka. Zakonskom upotrebom prijetnji i zauzvratnim nametanjima, visoki predstavnik je prisilio zaraćene etničke skupine da ostvare saradnju na državnom nivou. Iako je Ustav prihvaćen u Dayton-u ograničio nadležnosti centralne vlasti svodeći ih na skroman broj, do 2006. godine broj državnih funkcija bio je značajan.  Tada su te funkcije obuhvatale procesuiranje ratnih zločina i finansijskog kriminala, vanjske poslove, indirektno oporezivanje, centralnu banku i pregovore sa EU. Te strukture su stvorene prijetnjama upućenim političarima iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio ukaljan zbog povezanosti sa ratnim zločinima, u vidu karata u jednom pravcu do Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju u Haagu ukoliko odbiju da sarađuju. Nove centralne institucije su bile finansirane iz sredstava međunarodne pomoći, neovisno od domaće ekonomije Bosne i Hercegovine koja je u stalnom stanju bankrota.

No, dvije stvari su se tada promijenile. Prije svega, ko god je mogao biti deportovan u Haag tamo je već bio, dok je tokom rata vladajuća politička stranka bosanskih Srba SDS (Srpska demokratska stranka), oslabljena kroz sve opresivnije mjere koje su svi visoki predstavnici jedan za drugim preduzimali u vezi sa njenim finansijama i protiv njenih službenika. To je dovelo do uspona Milorada Dodika, potpuno drugačije sorte političara iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio neukaljan učešćem u ratu. Njegovu novu stranku, SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), visoki predstavnici više nisu mogli uslovljavati nikakvim prijetnjama, jer zvaničnici iz njegove stranke nisu imali ratnu prošlost koja bi mogla biti upotrijebljena protiv njih. Drugo, interesovanje međunarodne zajednice za Bosnu je oslabilo, a sa tim su presušili i ogromni izvori razvojnih sredstava neophodnih za održavanje i funkcionisanje državnih institucija. Tako se porezni sistem Bosne i Hercegovine, hronično neefikasan i zaražen korupcijom, sve više oslanjao na finansiranje od strane centralne države. Ta dva faktora, u kombinaciji s dramatičnim povlačenjem stranih mirovnih snaga, spojila su se upravo u trenutku kada je Milorad Dodik postao predsjednik Vlade Republike Srpske u januaru 2006.

Milorad Dodik dijeli dosta zajedničkih osobina sa Vladimirom Putinom. Odlučan, oštrouman, nezainteresovan za demokratiju, koristeći nacionalni ponos svog naroda kao izvor političke moći, i odlučan da unaprijedi status svoje nacije nakon decenije slabosti, on je snažan protivnik slabim i neučinkovitim predstavnicima međunarodne zajednice koji su preostali u Bosni i Hercegovini. Neuprljan ratnom prošlošću Republike Srpske, te ohrabren snažnom međunarodnom kritikom nezgrapne taktike korištene od strane međunarodnih upravitelja u BiH, Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokih predstavnika. On je u više navrata posramio visokog predstavnika frustrirajući svaki njegov napor, zahvaljujući svojoj kontroli nad velikom većinom srpskih zvaničnika u cijeloj zemlji, uključujući i državnog premijera. Malo je toga što visoki predstavnik u Bosni sada može učiniti da ga obuzda. On nema novac koji bi eventualno mogao uskratiti (Republika Srpska sada dobija investicije iz istočne Evrope i Rusije), niti ima vojne snage koje bi mogao poslati da djeluju (međunarodne mirovne snage prisutne su u zanemarivom broju).

Kada je Kancelarija visokog predstavnika pokušala da Dodiku pripiše optužbe za korupciju, on je zatvorio Sud BiH . Potom je zatvorio državno preduzeće za proizvodnju električne energije. Kada je međunarodna zajednica pokušala nametnuti centralizovan sistem upravljanja policijom u cijeloj zemlji, Dodik je osujetio taj proces podbadanjem svojih bošnjačkih kolega da se uključe u zažarene rasprave oko trivijalnih naziva. Kada je visoki predstavnik pokušao promijeniti glasanje u državnom Vijeću ministara (glavno izvršno tijelo na državnom nivou), Dodik je isposlovao da državni premijer podnese ostavku, paralizujući time centralne organe vlasti. Dodik je više puta dokazao da sa svim centralnim institucijama može raditi šta hoće. Teoretski, visoki predstavnik posjeduje ovlaštenje da smijeni Dodika sa funkcije. Sasvim je sigurno da bi bilo koji od Dodikovih prethodnika koji bi postupao na takav način, doživio upravo takvu sudbinu. No, teoretski autoritet visokog predstavnika je sada lišen moći, jer ne postoji način da se sprovede. Više nema stranih vojnika da izbace Dodika iz njegove kancelarije.  Državna policija je malobrojna, slaba i etnički podijeljena, i nije ravna da se suprostavi mnogobrojnijoj policiji Republike Srpske. Bosna nema vojsku od bilo kakvog značaja. Organi Republike Srpske imaju kontrolu nad svojim poreznim prihodima, i mogu se finansijski povući iz ostatka zemlje, bez značajnih sankcija. Dodik drži sudbinu zemlje u svojim rukama. On je najmoćniji političar u Bosni.

Dodikov plan je transparentan. Kratkoročno, plan je da se osigura nezavisnost Republike Srpske od institucija bosanske centralne države. To će biti jednostavno za postići, jer centralna vlast, kao i sam dejtonski Ustav, uključuju "konsocijativne" principe, pri čemu se odluke mogu donijeti samo konsenzusom predstavnika sve tri etničke grupe u zemlji. Pod uslovom da bude u mogućnosti da nastavi sa kontrolisanjem velike većine srpskih zvaničnika – što se može postići korištenjem izuzetno efikasne stranačke mašine - on može blokirati svaku značajniju odluku, što će dovesti do raspadanje institucija. Uticaj državne policije i Suda BiH već slabi u Republici Srpskoj, koja ima sopstvenu policiju, sudstvo, porezni sistem, nacionalnu zastavu i pravni režim. Jedine značajne institucije koje dijeli s ostatkom zemlje su zajednička valuta, zajednički režim registarskih tablica , zajednički sistem PDV-a i prikupljanja prihoda, zajednička granična kontrola i Sud BiH. Sve ove institucije će biti lako razmontirati. Euro, koji se već koristi kao druga valuta, lako dostupna i iz bankomata, mogao bi biti formalno usvojen preko noći. Iako se registarske oznake ne razlikuju po federalnim jedinicama BiH, one se izdaju na lokalnom nivou, što čini jednostrane promjene lakim i mogućim.

Centralni državni račun za indirektno oporezivanje nalazi se u Banjoj Luci, i ne bi bilo naročito teško preusmjeriti sve indirektne poreze prikupljene od prihoda sa teritorije Republike Srpske na odvojeni račun Republike Srpske. U svakom slučaju, ministar finansija Republike Srpske može staviti veto na sve odluke državne uprave za indirektno oporezivanje, urušavajući time sistem iznutra bez ikakvog napora. Teoretski objedinjena Državna granična služba sačinjena je od gotovo isključivo srpskih službenika tamo gdje granice zemlje potpadaju pod teritoriju Republike Srpske. Na prelazu između RS i Srbije, granice su gotovo nevidljive i vozila sa lokalnim tablicama se često i ne zaustavljaju. Sud BiH je nekada bio snaga na koju se moglo računati, ali se kroz čitavo svoje postojanje od 2003. godine oslanjao na međunarodne suce i tužioce, dok je finansijsku podršku dobijao od stranih donatora. Ovakav aranžman nikada nije bio održiv, tako da međunarodni zvaničnici ovog suda sada masovno odlaze, upravo zbog prijetnji srpskih političara da će blokirati produženje njihovih mandata. Oni su s pravom zaključili da za njih nema stabilne karijere u ovoj političkoj baruštini. Sudovi Republike Srpske odani su Dodiku, i neće biti spremni da vjerno provode državne zakone protiv interesa Republike Srpske.

Dodikova motivacija u sprovođenju plana odvajanja je jednostavna. Dok je politika u Federaciji BiH podijeljena između zaraćenih političara iz dvije etničke skupine, pet glavnih političkih stranaka i deset kantona, u Republici Srpskoj politika je izuzetno jedinstvena. Svime upravlja jedna politička jedinica, jedna politička stranka, i naposljetku samo jedan čovjek. Zašto bi Dodik odustao od svega toga zarad multi-etničkog i razdornog političkog haosa u ostalom dijelu zemlje? Ono što je još značajnije, odvajanje od ostatka BiH upravo je ono što ogromna većina bosanskih Srba želi. Oni dijele kolektivnu paranoju o kulturnoj i političkoj dominaciji bošnjačke većine. Taj strah je bio glavni motivacijski faktor za rat u Bosni od 1992-95. Federativna Jugoslavija je bila otjelotvorenje delikatnog kompromisa između bosanskih Muslimana, koji su imali većinski uticaj na podsuverenom nivou Republike Bosne i Hercegovine, i Bosanskih Srba, koji su mogli biti sigurni  da će srpski interesi biti zaštićeni kroz uticaj Srba na saveznom nivou u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu. Sa raspadom federalnog sistema krajem 1980-ih, rat je postao neizbježan: bosanski Muslimani su tražili nezavisnost od svojih srpskih gospodara u Beogradu, dok su bosanski Srbi tražili odvajanje od svojih potencijalnih novih muslimanskih gospodara u Sarajevu. Obostrani strah od dominacije i progona vijekovima je upravljao politikom na zapadnom Balkanu i ništa se nije dogodilo u posljednjih četrnaest godina od završetka rata u BiH da taj strah ublaži.

Jedina sila koja je spriječila odvajanje Republike Srpske nakon 1995. godine bila je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), izdavanjem dekreta u cilju centralizacije koji su bili poduprijeti vojskom i diplomatskim pritiscima. No, od 2006. godine, Kancelarija neokolonijalnog guvernera u Bosni je u sunovratu. Sa odlaskom mirovnih snaga i slabljenjem međunarodnog interesovanja za regiju, ovlaštenja visokog predstavnika su izblijedila i postala podložna ignorisanju. Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da mjere visokog predstavnika smatra nelegalnim i da će ih ignorisati. Sadašnji visoki predstavnik, austrijski diplomat Valentin Inzko, ne usuđuje se niti da pokuša da smijeni Dodika dekretom, kako Dodiku ne bi dao priliku da zbog toga   obistini svoje prijetnje te dovede 50.000 srpskih protestanata u Sarajevo. Takav potez samo bi strmoglavo doveo do krize i ubrzao ono što je neizbježno. Štaviše, promjena lidera u Republici Srpskoj učinila bi stvari još gorima, nikako boljim. Često se zaboravlja da po standardima bosanskih Srba, Dodik predstavlja umjerenu struju. On nije vidljivo rasista, i nadgledao je povratak  bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica u Republiku Srpsku. Zauzeo je umjereni stav u vezi sa spornim gradom Brčko i obnavljanjem Srebrenice. On je evidentno odlučan da transformiše Republiku Srpsku u tržišnu ekonomiju i da privuče strana ulaganja. Spreman je za susrete i dogovore sa svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima. Možda je pregovaračima međunarodne zajednice teško da to prihvate, ali Dodik predstavlja najliberalnije krilo političke misli bosanskih Srba.

U prvim danima poslijeratne Bosne i Hercegovine, Dodik je bio saveznik zapadnih sila u borbi protiv političara SDS-a iz ratnog perioda koji su od Republike Srpske napravili policijsku državu, podsticanjem nasilja protiv Bošnjaka i Hrvata koji su tražili da se vrate u svoje predratne domove. U odnosu na ranije vođe bosanskih Srba - Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikolu Poplašena, Dodik je umjeren. Svaka zamjena za njega mogla biti daleko ekstremnija, s težnjama ka nezavisnosti u okviru mnogo kraćeg vremenskog perioda, ili sklonija međuetničkim provokacijama koje bi mogle naglo dovesti do nasilja. On ili ona bi se mogao/mogla isto tako pokazati manje vještim po pitanju ekonomije Republike Srpske, otežavajući tako situaciju u kojoj se nalazi stanovništvo, i samim time otvoriti mogućnost ponovnog posezanja za uprošćenim i nasilnim nacionalizmom. Dodikov plan za Republiku Srpsku je postepen. Nezavisnosti će se težiti  korak po korak, dok će se postepeno prekidati jedna po jedna veza sa centralnom državom. Do trenutka kada Republika Srpska bude de facto nezavisna (što već u ovom trenutku nije daleko), međunarodna zajednica jedva da će to primijetiti. A potom, upravo kao što se Crna Gora odvojila od Srbije, najprije de facto odvajanjem od institucija u Beogradu, do trenutka kada dođe do formalnog proglašenja nezavisnosti, ovaj će događaj biti svršen čin.

Možda je nekada bilo moguće da tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini postignu zadovoljavajući dogovor: Bošnjaci bi prihvatili labavu konfederativnu strukturu u kojoj bi različite etničke skupine dominirale različitim političkim područjima, te bi bile slobodne da razvijaju odnose sa susjednim ili ‘saosjećajnim’ državama (Turskom, Srbijom i Hrvatskom), u zamjenu za odustajanje od separatističkih težnji Srba i Hrvata. Ali avaj, izgledi za ovaj umjereno optimističan scenarij gotovo su isparili u poslednje dvije godine, u velikoj mjeri zahvaljujući trapavom miješanju Kancelarije visokog predstavnika u domaći politički proces poznat kao "Prudski sporazum". U početku je to bio obećavajući niz sastanaka između vođa tri glavne političke stranke Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su dali obrise buduće ustavne strukture nakon zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika, koji je u konačnici osujećen kriminalnom istragom Dodikovih finansija pod pokroviteljstvom Kancelarije visokog predstavnika. Takođe je značajno ubjeđenje Bošnjaka da stalna neodređenost Kancelarije visokog predstavnika u vezi sa okončanjem mandata znači da se oni mogu osloniti na ovu instituciju kao podršku njihovom programu centralizacije na neodređeni vremenski period. Dodik je na to odgovorio tako što je potvrdio ubjeđenost Srba da je svaka velika pogodba koja zadovoljava srpske interese, i koja garantuje značajano očuvanje srpske autonomije, fatamorgana. Tako su se Srbi postepeno, ali neumoljivo, pomjerili ka završnom činu odvajanja od svojih nevoljenih sunarodnjaka.

Ovo je moj argument da je nezavisnost Republike Srpske neizbježna. Sada prelazim na daleko teže pitanje o tome šta bi međunarodna zajednica trebala učiniti kada se to dogodi. 

Glasovi iz Bosne, uključujući i bošnjačke političare i Kancelariju visokog predstavnika, će zahtijevati upotrebu pravnih ovlaštenja visokog predstavnika. Isti će glasovi reći da bi on trebao smijeniti Dodika, "poništiti" nezavisnost, a možda čak i ponovno napisati Ustav Bosne i Hercegovine, ukinuti Republiku Srpsku, drastično oslabiti njezina ustavna ovlaštenja, ili iskorijeniti konsocijativni izborni sistem koji omogućava Srbima (i Hrvatima) da vetom blokiraju inicijative na državnom nivou. Takav radikalan pravac - komadanje cijele poslijeratne ustavne strukture samo kako bi se ugušile srpske težnje za autonomijom – primamljiv je, ali i izuzetno opasan i vrlo je teško procijeniti kada je pravi trenutak da se preduzme. Ako bi takve radikalne mjere bile primijenjene tek nakon proglašenja nezavisnosti (ili referenduma o nezavisnosti), bile bi isuviše zakašnjele. Dodik bi ih jednostavno ignorisao - ili bi ih iskoristio kao izgovor da ubrza svoj plan. Te mjere bi mogle biti nametnute samo oružanom intervencijom u Republici Srpskoj, i okupacijom od strane međuarodnih trupa, no niti su potrebni vojnici dostupni niti su njihovi politički gospodari spremni da ih upute na takav zadatak u vremenu u kojem je strani vojni avanturizam na jako lošem glasu. Američka vojska se povukla iz Bosne tek 2004. godine, nakon osam godina, iako je Predsjednik Clinton garantovao da neće ostati duže od jedne. Ne postoji želja da se vojska vrati 2010. godine - i to po svoj prilici u daleko većem broju.

Da bi se održalo imalo nade u uspjeh bez masovnog vojnog angažmana, do nametanja od strane visokog predstavnika će morati doći prije nego što se ka nezavisnosti krene nepovratno punim zamahom. To bi se trebalo desiti sutra. U ovom trenutku ne postoji međunarodni konsenzus o tome koliko je akcija ovako velikih razmjera poželjna. To bi morala biti inicijativa SAD-a; EU gotovo sigurno ne bi podržala takve mjere, nastojeći da podstakne demokratske procese na Balkanu obećavajući članstvo u EU i finansijsku pomoć, te razmatrajući mogućnost prokonzularnog ustavnog restrukturisanja koje nije u skladu s regionalnim programom. Visoki predstavnik, u svojstvu naimenovanog predstavnika EU, vjerovatno će odbiti da potpiše takav aranžman. Štaviše, Dodikovi trenutni stavovi su alarmantno odbranjivi kao pitanje principa. Dayton-ski Ustav daje Republici Srpskoj široku autonomiju. Opsežan mandat visokog predstavnika često je bio žestoko kritikovan kao nespojiv s međunarodnim pravom. Državne institucije koje su njegovi prethodnici nametnuli izabranim političarima u Bosni i Hercegovini su sumnjive ustavnosti. Dodikove trenutne tvrdnje da je on čuvar ustavnog poretka BiH imaju neugodan odjek istine u sebi. Konačno, gotovo da je sigurno prekasno za takve mjere. Trenutak da se Ustav Bosne i Hercegovine preradi jednostrano bio je 1999, kada je Republika Srpska bila najslabija i kada su strane trupe još uvijek bile prisutne u zemlji u velikom broju. Da se djelovalo tada, Bosna bi bila pretvorena u koloniju pod međunarodnom upravom na neodređeno vrijeme, što je bila odgovornost koju niko nije htio preuzeti, te zbog toga to i nije učinjeno. Sadašnja situacija je sasvim drugačija. Da je visoki predstavnik bio u mogućnosti da smjeni Dodika, to bi se sigurno dogodilo u posljednje dvije godine. Kancelarija visokog predstavnika je sada isuviše slaba, dok je Republika Srpska isuviše jaka kako bi se moglo očekivati da dođe do sprovođenja tako dramatičnih naredbi. To bi pomoglo Dodiku u ostvarivanju njegovih ciljeva, dajući mu oslonac za izražavanje nezadovoljstva i protivljenja međunarodnoj zajednici. Na kraju, takve bi odluke uništile ono što je preostalo od kredibiliteta međunarodne zajednice u zemlji, jer ne bi bile ispoštovane.

Po tom scenariju - ubrzanog proglašenja nezavisnosti Republike Srpske podstaknutog dramatičnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika – Bošnjaci bi se, u ime odbrane Ustava i autoriteta visokog predstavnika, mogli odlučiti da uzmu oružje u ruke i da se bore. Tačka zapaljenja bila bi Brčko, slobodan grad kojim je nekada upravljala Vlada SAD-a, ali koji je od tada napušten i bez ijednog američkog državljanina (osim nekoliko lica sa dvojnim bosansko-američkim državljanstvom) koji trenutno tamo boravi. Jedina i najveća prepreka za nezavisnost Republike Srpske je geografija: njezinu produženu teritoriju je izuzetno teško braniti, a Brčko je najslabija tačka. Bošnjaci bi upotrebom vojne sile mogli povratiti službeno neutralni teritorij, tražeći da se Republika Srpska rascijepi na dva dijela. Najinteligentniji potez koji bi međunarodna zajednica tada mogla preduzeti bilo bi da pošalje mali dio vojnih snaga u Brčko, navodno sa ciljem stabilizacije među-etničkih sukoba, ali zapravo da povrati sopstvenu moć u pregovorima sa Dodikom razdvajajući njegovu teritoriju vojnom silom.  Ukoliko bi se osigurala podrška Hrvatske, granice sa zapadnom Republikom Srpskom bi bile zatvorene, okružujući tako Banja Luku - glavni grad Republike Srpske – neprijateljski nastrojenim susjedima, te tražeći Dodikovu predaju ili sporazumno rješenje. Međutim, ova bi strategija bila izuzetno rizična. Koja bi bila izlazna strategija za nesrećne strane vojnike koji bi se zatekli na ničijoj zemlji između neprijateljskih snaga? Kako bi se izbjeglo da oni budu uvučeni u sporadično nasilje do koga bi povremeno došlo u drugim dijelovima zemlje?

Najozbiljnija opasnost u ovom scenariju bile bi reakcije bosanskih susjeda. Domaće javno mišljenje u Srbiji primoralo bi Srbiju da podrži Srbe u Bosni. To bi ih moglo dalje podstaći da stvore probleme na sjeveru Kosova. Mogli bi pružati materijalnu pomoć za Srbe u Bosni kako bi se oduprli Bošnjacima i stranoj okupaciji. Paravojne snage bi prešle granicu iz Srbije u Republiku Srpsku kako bi dale podršku svojoj srpskoj braći u nevolji, što je često bio slučaj tokom rata u periodu od 1992-95, kada su bili glavni izvršioci zlodjela. Težnje Srbije za pridruživanjem EU bile bi usporene za cijelu jednu deceniju ili duže, mogućnost koju bi i sama EU-a  zaobišla. Program EU za stabilizaciju Kosova je da obezbijedi što bržu dobrobit za građane Srbije kroz bližu povezanost sa EU, da podrži umjerenu vladu u Beogradu i pomogne u procesu prećutnog pristanka Srbije na gubitak Kosova. Ovi bi planovi završili potpunom propašću ukoliko bi srpski nacionalizam bio ponovno podstaknut kroz slučaj Republike Srpske. Hrvatska bi takođe mogla odbiti saradnju, zbog slične reakcije bosanskih Hrvata. I oni imaju separatističke težnje, i vjerovatno bi iskoristili politički haos negdje drugdje u zemlji kako bi osigurali nezavisnost Herceg-Bosne, hrvatskog regije na jugozapadu Bosne. Ovdje bi tačka zapaljenja bila Mostar, koji je još nestabilnije i opasnije mjesto u odnosu na Brčko, jer je tamo politički animozitet lokalnog karaktera, a ne takmičenje za dominaciju između udaljenih etničkih metropola, kao što je slučaj u Brčkom. U Mostaru nikada nije uspostavljena učinkovita poslijeratna lokalna vlast, a stanovnici grada su naoružani do zuba. Prije nego što bi se međunarodna zajednica snašla, našla bi se u daleko ozbiljnijem sukobu u južnoj Bosni, u koji bi i Hrvatska bila neizbježno uvučena iz poštovanja prema svojoj domaćoj politici. Bosansko-hercegovački Hrvati ne mogu biti napušteni, rekli bi politički demagozi u Zagrebu, te bi se perspektiva pristupanja Hrvatske u EU takođe stavila u stanje dubokog zamrzavanja. A ko zna šta bi Albanci u Makedoniji ili Srbi na Kosovu učinili kao rezultat toga.

Činjenica da je stabilnost cijele regije u pitanju ukoliko se zauzme nespretan pristup prema separatističkim ambicijama Republike Srpske razlog je zbog kojeg zapravo ništa nije učinjeno, dok Dodik ostaje na funkciji uz trpljenje međunarodne zajednice. Iako je međunarodna zajednica, na žalost, nemoćna, sopstveni nedostatak moći u regiji nešto je s čim se međunarodna zajednica mora obračunati ako namjeravamo doći do odlučnih političkih rješenja. Stoga bismo trebali procijeniti najnoviju strategiju visokog predstavnika, koja podrazumijeva uključivanje u domaću politiku s Dodikom: iskoristiti institucije koje on ima na raspolaganju protiv njega, kao što su istrage od strane Suda BiH. Visoki predstavnik je takođe počeo sa rehabilitacijom Dodikovih političkih protivnika, od kojih je najznačajniji Dragan Kalinić, nekadašnji tvrdokorni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji je prethodno smijenjen međunarodnim dekretom zbog podrške Radovanu Karadžiću. Cilj djelovanja visokog predstavnika je očito da oslabi Dodika, i okupira ga domaćim političkim bitkama umjesto nastojanjima za ostvarivanjem projekta državnosti Republike Srpske.

Postoje tri problema u vezi s ovim pristupom. Prvo, ne vidi se kraj. Prije ili kasnije visoki predstavnik i njegove kolege međunarodni zvaničnici će se umoriti i otići; Dodik će ostati. Drugo, ako se taj pristup pokaže uspješnim, stvoriće još veće probleme: Dodikov nasljednik će gotovo sigurno biti ekstremniji i mnogo brže će gurnuti zemlju u krizu. Treće, plan - od ograničavanja separatističkih ambicija kroz stvaranje pratećih političkih problema - može imati suprotan politički učinak u odnosu na onaj željeni. Mogao bi ubrzati separatizam kao najefikasniji način za protiv-napad. Dodikova istrajna retorika počiva na tvrdnjama da su jedinstvena Bosna, i centralne državne institucije, nepraktične zbog trajnih uplitanja u ustavne postupke i vladavinu prava nezakonitim akcijama visokog predstavnika. Republici Srpskoj nije preostalo ništa drugo, zaključuje on, nego da se izdvoji iz ovog međunarodnog pravnog mutanta, na najbrži mogući način. Ako visoki predstavnik želi pogurati krivične istrage protiv Dodika od strane Suda BiH, Dodikovo rješenje je sasvim jednostavno: opozvati Državni sud. Institucija postoji samo zbog njegove popustljivosti, što on uveliko pokazuje kroz svoje sadašnje napore da otjera međunarodne zvaničnike koji tamo rade.

Stoga nije teško zaključiti da je trenutna strategija visokog predstavnika više dio problema, nego rješenja. Koje druge opcije su dostupne? Jedna od njih je ne činiti ništa. Ostaviti se primjene ”čvrste” politike u poslijeratnoj Bosni, i pustiti da domaći političari ove zemlje učine s njom ono što oni mogu, barem u kratkom roku. Možda će uspjeti postići sporazum sličan onom iz Pruda, i time će katastrofa biti izbjegnuta. De facto nezavisnost Republike Srpske, moglo bi se zaključiti, nije užasno bitna. Prepuštena sopstvenim snagama, Republika Srpska bi čak mogla naći razlog da sarađuje s Federacijom po više pitanja, ostavljajući neke od državnih institucija formalno netaknutima. Značajan je obim trgovinskih aktivnosti između BiH entiteta, čiji narodi u značajnoj mjeri dijele isti jezik i istu kulturu. To bi nametnulo ekonomske razloge za zadržavanje zajedničke valute (koja je do sada održavana izuzetno stabilnom naspram Eura), zajedničkog sistema prevoza i infrastrukture, slobodnog kretanja roba, ljudi i usluga, usklađenog pravnog sistema, pa čak i zajedničkog režima indirektnog oporezivanja. Međutim, sa trenutnom oštrom retorikom o referendumu i nezavisnosti, osnovna načela ekonomske logike često bivaju zanemarena.

Ako i kada dođe do nekog akta de jure nezavisnosti, međunarodna zajednica bi mogla biti prisiljena da je nevoljko prihvatiti. Bez vojne intervencije, malo je toga što bi uopšte mogla učiniti. Rusija bi vetom blokirala sankcije UN-a. EU može, i vjerojatno će odbiti da prizna pasoše i ostale dokumente Vlade Republike Srpske, ali nije jasno šta će se time postići osim nametanja primitivnih nedaća na ionako većinom osiromašeno stanovništvo Republike Srpske. U svakom slučaju, gotovo svi bosanski Srbi posjeduju pasoše Srbije, dok bi se Srbija rado obavezala da obezbijedi i papirologiju neophodnu za međunarodnu trgovinu. Trenutno prisutni strani investitori u Republici Srpskoj, od kojih su mnogi iz članica EU iz istočne Europe, lobiraće protiv ekonomske izolacije Republike Srpske. Njezina se situacija čini ekonomski i politički stabilnom: u središtu je Evrope, ima prihvatljivo profesionalnu vladu, određeni nivo stranih ulaganja, i nesubvencionisan, uravnotežen proračun.

Međunarodna izolacija nezavisne Republike Srpske pokazala bi se teškom i po svoj prilici neproduktivnom, jer bi podstakla uskogrudi ekstremizam, sa malo vjerojatnoće za ostvarenjem bilo kakvog značajnog rezultata. Ekonomska i diplomatska izolacija teritorije koja je daleko manje održiva za državnost, Transdnjistrije, nisu uspjele da je silom vrate za pregovarački stol u sedamnaest godina od građanskog rata 1992. godine kada je uspjela da se odvoji. Ta etnički ruska pokrajina koja se otcijepila od nekadašnje sovjetske Republike Moldavija, tek je mali komad zemljišta, s površinom od 1.607 kvadratnih milja i sa populacijom koja broji svega 537.000, u odnosu na 9.597 kvadratnih milja i 1.439.000 ljudi Republici Srpskoj. Diplomatska crna rupa u središtu Evrope bi takođe bila opasna po bezbjednosne interese zapadne Evrope. Ukoliko samoproglašena nezavisna Republika Srpska ne bude priznata, neće moći potpisivati sporazume o ekstradiciji, neće moći biti članicom Interpola, a biće i teško uputiti međunarodnu tehničku pomoć kao podršku domaćim policijskim i bezbjednosnim snagama (kao što je trenutno slučaj). Izolovana Republika Srpska mogla bi postati pravi raj za kriminalne aktivnosti najgore vrste.

Ako je formalno priznanje Republike Srpske kao samostalne države od strane zapadne Evrope i Sjedinjenih Država politički nerealno, postoje barem neki oprezni koraci koje pragmatične zapadne sile mogu preduzeti kako bi se zaštitile od izbijanja nasilnih sukoba kada dođe do sloma Bosne. Prvo, svaka mjera bi se trebala iskoristiti kako bi se osiguralo da čak i ako postepena de facto nezavisnost bude neizbježna, ili je u velikoj mjeri do nje već došlo, bilo koji čin proglašenja de iure nezavisnosti - koji bi mogao podstaći Bošnjake da se late oružja, i Hrvate da se otcjepe u Herceg-Bosni – trebao bi biti odgođen što je duže moguće, po mogućnosti na neodređeno vrijeme. Ako bi formalna nezavisnost uslijedila tek nakon što bi djelić prosperiteta bio vraćen svim narodima u Bosni, inklinacija Bošnjaka da se bore kako bi spriječili otcjepljenje mogla bi oslabiti, zbog straha od gubitka životnog standarda koji su osigurali u međuvremenu. Ako je odgovarajući cilj odgađanje, onda međunarodna zajednica ne može učiniti ništa bolje nego da ostavi ovu zemlju na miru, barem za sada. Sadašnja strategija - davanja izgovora Dodiku da se odvoji od ostatka Bosne - može samo katalizovati njegov secesionistički plan.

Drugo, umjerenim političarima na svim stranama se mora dati podrška. Prudski pregovori su pokazali da postoje umjereni glasovi u poslijeratnoj Bosni. Manje je vjerovatno da će umjereni političari podstaći svoje stanovništvo da uzmu oružje kada se neizbježno dogodi. Međunarodna zajednica mora obuzdati Bošnjake da ne učine ono što će im se po prirodi stvari desiti - borba za sprečavanje raspada njihove zemlje. Koliko god saosjećanja postojalo za situaciju Bošnjaka,  znajući za zločine koji su počinjeni protiv njih tokom rata u Bosni, njihova politička aspiracija - jedinstvena Bosna sa pravilom da većina vlada - moguća je samo onoliko dugo koliko je međunarodna zajednica spremna da vodi ovu zemlju kao koloniju. Takav nivo posvećenosti odavno je nestao. Bošnjaci stoga moraju biti pažljivo izvedeni iz zablude o ostvarivanju njihove jedinstvene političke agende, ili će sigurno biti spremni da krenu u rat zbog toga, te će muslimanski borci za slobodu opet biti dovedeni iz stranih zemalja kako bi im pružili pomoć, kao što je bio slučaj tokom rata 1992-95. Međunarodna zajednica i dalje ima određeni moralni uticaj među bošnjačkim političarima, te mora biti spremna da ga iskoristi kako bi se spriječila opasna eskalacija sukoba.

Za međunarodne političare upoznate s nepravdama prvog rata u Bosni, ovo je zaista neukusna poruka. No, vrijeme za stremljenje ka savršenim moralnim idealima je prošlo. Postoji realna opasnost od katastrofe u današnjoj Bosni, a sveopšti cilj morao bi biti sprečavanje drugog rata u Bosni. Najmanje loša opcija bila bi predsjedavanje nad postepenim neizbježnim raspadom Bosne umjerenom rukom, osiguravajući da se to desi polako, kako bi se građani privikli na novo političkio okruženje. Moramo osigurati da do toga dodje u kontekstu stalnog porasta životnog standarda, kako bi ljudi u Bosni shvatili da imaju mnogo izgubiti. Moramo održati sve strane mirnima i umjerenima, kako bi se spriječilo izbijanje lokalnog nasilja ili čak masovne mobilizacije. U ovom nezavidnom položaju u koji se međunarodna zajednica sama dovela svojim manevrisanjem u proteklih 14 godina, ovo je najbolje što u ovom trenutku možemo učiniti.

Copyright © Matthew Parish 2009. Sva prava zadržana.

Autor je bivši glavni pravni savetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, grada u severnoj Bosni koji je zbog strateškog značaja tokom sukoba u ovoj zemlji stavljen pod posleratnu superviziju od strane američke vlade. Redovno piše članke i komentare u vezi sa dešavanjima na Balkanu. Njegovu knjigu o međunarodnoj intervenciji u posleratnoj Bosni, Slobodan grad na Balkanu: Preuređenje podeljenog društva u Bosni, objavljena je u izdanju IBTauris. Za više detalja, pogledajte www.matthewparish.com. Zahvalnost za komentare i kritike na rane verzije ovog članka dugujem Ričardu Daltonu, Suzan Džonson, Adamu Muru i Robertsu Ovenu. Autor preuzima potpunu odgovornost za sve greške i propuste.

(Preneseno sa online magazina 6yuka.com)

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.

NIJE NAM JASNO

Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.

Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.

U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.

U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”

Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.

Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”

Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.

Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.

TELEVIZIJSKA TUGA

Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!

Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.

Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.

I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.

Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.

Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.

Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”

Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*

Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.

Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.

nastaviće se...

(zurnal.info)

Proteklog vikenda u Bosni i Hercegovini otvorene su četiri nove džamije. Islamska zajednica je svečanosti iskoristila za predizbornu kampanju: prozivani su muslimanski intelektualci, objašnjavalo se za koga ne treba glasati, opisivalo za koga treba a upućen je i apel za osnivanje bosanske televizije

 U nedelju 18. jula bosanskohercegovački muslimani su, bar prema podacima dnevne štampe, dobili četiri nove džamije, u Iijašu, Batovu kod Rogatice, Piljužićima kod Tešnja i Lastvi kod Trebinja.

Vrijedni uposlenici Islamske zajednice su i ova okupljanja vjernika iskoristili da im prenesu prigodne predizborne poruke.

MUFTIJIN KOD

Goraždanski muftija Hamed ef. Efendić u Batovu je rekao da su obnovljeni vjerski objekti danas ljepši nego što su bili (vjerovatno i stariji, kako kaže stara glupost) i otkrio do sada nepoznate saučesnike u rušenju džamija:

- Rušenju džamija, osim zločinaca, doprinijeli su i mnogi muslimani, posebno intelektualci, koji su džamiju srušili u svojim srcima. Stidjeli su se džamije i umrli kao takvi – otkrio nam je muftija.

Ako nekom nije najjasnije o kakvim muslimanima je riječ, potraga za rješenjem muftijinog koda vodi nas u Piljužiće gdje nas spremno očekuju zenički muftija Ejub ef. Dautović i naibu-reis hadži hafiz Ismet ef Spahić. Muftija je pripremio teren za elokventnog Spahića riječima:

- Oni bi htjeli da nas vrate u džamije i da mi govorimo o ahiretu i samo o onome što su hodže mogle govoriti u skoroj prošlost. Mi na to ne pristajemo...

Nakon ovakve pripreme, naibu-reis mogao je opušteno prisutne vjernike uputiti za koga ne treba da glasaju na narednim izborima:

- Nemojte glasati za one koji su rekli da je u Dobrovoljačkoj ulici bio zločin. Onaj ko nema čvrstu vjeru to može reći. Onaj ko nije bio tu može reći šta hoće. On naše borce naziva teroristima, jer nema vjere u sebe.

Nakon što su vjernici saznali za koga ne treba glasati, red je da im se precizira za koga onda trebaju. Za to ćemo se morati prebaciti u Ilijaš gdje nas očekuje uvijek raspoloženi reisu-l-ulema Mustafa ef.Cerić. Da bi održao predizbornu napetost i aktivnu pažnju slušalaca iskusni reis je posegnuo za didaktičkom igrom i prisjetio se priče o bizantijskom caru Herakliju. Prema toj zgodi, car je tražio od Ebu Sufijana da mu opiše svog rođaka Muhammeda a.s. pa ga je upitao da li su svi u njegovoj porodici bili plemeniti, da li je ikada nešto slagao, da li je neko iz njegove porodioce bio u vlasti, ko ga slijedi, da li je to elita ili običan svijet, da li se broj onih koji ga slijede povećava ili smanjuje...

- Znači, evo imate kriterije, pitajte da li je ovaj ovakav... Ako se to uklapa, to je taj, a ako se ne uklapa, pametnom je dovoljan išaret – objasnio je svoj metod reis Cerić.

BRIGA O NENAMA

Istu praktičnost reis nije pokazao u nastavku svog govora, gdje se prisjetio simpatične zgode sa nekog sijela. Naime, opušteno je posmatrao Dnevnik FTV-a, sve do momenta kada je neoprezna voditeljica izrekla: “U rujnu će posjetiti naša delegacija Tursku”. Izvjesna reisova prijateljica je u tom momentu upitala “Šta znači rujan?”. Nije to ništa novo, svi mi imamo takvih više ili manje neupućenih prijateljica, imam i ja jednu kojoj sam nedavno objašnjavao gdje se nalaze Brela. Ali, umjesto da reis to isto učini, da objasni znatiželjnoj prijateljici šta znači rujan, on je pozvao vjernike da zatraže otvaranje bosanske televizije, na kojoj će biti samo bosanski jezik:

- O tome neko treba da vodi brigu, a ne da ja sada moram prevoditi neni šta je rujan i ostale riječi.

Imamo sreću što reisa njegova prijateljica nije pitala gdje se nalaze Brela. Možda bi zatražio hitno prekrajanje državnih granica.

Rujan na stranu, očigledno je da je Islamska zajednica počela agresivnu predizbornu kampanju. Kampanja se nastavlja i narednog vikenda su najavljene svečanosti u Kotorskom kod Doboja i džematu Stinjak kod Teslića.

Suze Muhameda Šaćirbeja

Ako nekom nije sasvim jasno na koga je, između ostalih kandidata, mislio reis u svojoj didaktičkoj igrici, zagonetku nam otkriva vijest sa službenog sajta Rijaseta o dešavanjima u gradu Syracuse. (Za neupućene prijateljice to je u državi New York). Vjernicima tamošnjeg džemata predavanje je održao Muhamed Šaćirbej koji je sve prisutne ostavio bez teksta. Šaćirbej nije govorio o pravilima drevne gusarske igre barbut, niti o misterioznim putevima nestanka doniranih miliona, što su teme koje najbolje poznaje.

Svoju nepripremljenost ublažio je emotivnim pristupom:

- Pričajući o svojoj zemlji i svom napaćenom narodu mogle su se vidjeti suze u očima gospodina Šaćirbeja a često je morao i zastajati da bi smirio uzburkale emocije – piše Rijasetov američki dopisnik.

Milorad Dodik kandidat za predsjednika Republike Srpske, koska je bačena biračima i opoziciji da je glođu do 3. jula, kada će se ovdašnji despot izjasniti o nominaciji. Do tada će njegov izuzetno dobro organizovani štab za krizne situacije detaljno izanalizirati sve apsekte kandidature i odlučiti da li će se Dodik po drugi put okušati u trci za predsjedničku lentu. (Prvu, održanu 2000. ubjedljivo je izgubio od tadašnjeg prvaka SDS-a Mirka Šarovića).

ILI MILORAD ILI NIKOLA ILI NEBOJŠA

Najava kandidature (a ne i njena konačna obznana) dobrodošla je Dodiku, jer mu je poslužila kao izduvni ventil unutar SNSD-a, gdje je do neslućenih razmjera podignuta temperatura u trci za funkcije. Nikola Špirić grizao je kao pirana, a ništa manje zainteresovan za to mjesto nije bio ni Nebojša Radmanović. Istovremeno, Dodikovo najbliže okruženje sastavljeno mahom od kriminalaca, sjecikesa i vucibatina svih krim-profila, dramatično je pritiskalo šefa da se lično predstavi, prestravljeni mogućnošću od realnog gubitka izvršne vlasti nakon oktobarskih izbora. Dodik je samo napola presjekao čvor, gurajući apetite saradnika direktno im u grlo, smirujući na taj način unutarpartijsku tuču i ostavljajući sebi dovoljno manevarskog prostora da razmisli o tome da li zaista ići ili ne na taj nivo. Istovremeno, svim SNSD-ovim pretendetima na prijestolje oduzeo je svaku mogućnost kretanja, jer je 3. jul posljednji trenutak kada se moraju nominovati stranački favoriti. Kakva god njegova odluka bila, svi kojima se ne dopadne biće u teškom cajtnotu, onemogućeni da bilo šta preduzmu i moraće ćutke prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na to da li će kandidat biti lično despot, ili, pak, neko od njegovih satelita.

PROSTOR ZA TRGOVINU

Nepotrebno je procjenjivati da li će Dodik izabrati samog sebe, jer to ni on sam još uvijek ne zna. Na apotekarskoj vagi su brojni za i protiv argumenti, ali je činjenica da je polukandidatura već polučila određene uspjehe. Prije svega, koalicioni partner DNS odustao je predsjedničkih aspiracija, što uopšte nije beznačajno za Dodika. Socijalisti Pere Đokića su, po definiciji, klimnuli glavom na sve Dodikove odluke, te se tu nikakvo iznenađeje nije moglo ni očekivati. Iznenađenja će ipak biti u istočnom krilu DNS-a, kojim rukovodi Jovan Hadži Mitrović, jer oni teško da će podržati Dodika za predsjednika. Možda se tome neće suprotstaviti javno, ali je, izvan svake razume sumnje, da ga neće podržati na području zvorničke regije koje kontrolišu. Mitrović drži oko četvrtine birača DNS-a, dok su ostali u ataru Marka Pavića, te će u tim gabaritima i (ne)podrška biti razdijeljena.

Drugi bitan razlog zbog kojeg bi se Dodik mogao kandidovati jeste prevlađujuće ubjeđenje unutar SNSD-a da će on sa lakoćom dobiti najvažnijeg protivkandidata Ognjena Tadića (SDS), dok bi šanse ostalih bile minimalne. Ništa manje bitna nije ni izvjesna optužnica protiv Dodika zbog teških malverzacija, te on smatra da je predsjednička funkcija najbolja zaštita od progona. Istog stava je i kriminalna bulumenta oko njega. Uz sve to, uopšte nije zanemarivo da se predsjednik RS prvi nakon izbora uvodi u funkciju, što u slučaju podjednakog (očekivanog) izbornog skora između sadašnje pozicije i opozicije, otvara neslućene mogućnosti za trgovinu, pa i opstrukciju, izbornim rezultatima.

BP SINDROM

Ništa manje snažne nisu ni opasnosti koje nosi kandidaura za predsjednika. Izgubi li, bio bi to politički kraj za Dodika. Nema sumnje da su mu sada itekako živa sjećanja na krah od prije deset godina, kada su ga svi pustili niz vodu, a on na volšeban način uspio preživjeti utapanje i vratiti se da otme neoteto. Sastavljanje vlade u takvoj situaciji bilo bi za SNSD praktično neizvodivo, a stranka bi pukla kao ledenica. Dodik bi ostao sam sa organima gonjenja za vratom, bez šanse da vrati pozicije koje trenutno artikuliše. Nema sumnje da ga jeza podilazi od mogućnosti ovakvog ishoda i da mu upravo ta jeza ne dozvoljava da još uvijek presječe i kandiduje se. U SNSD-u su ubijeđeni u Dodikovu pobjedu na ovom nivou, ali to ubjeđenje je na staklenim nogama, jer su potpuno svjesni da su šanse Nebojše Radmanovića u sudaru sa Mladenom Ivanićem pola-pola. Ma koliko oni vjerovali da je Dodik neprikosnoven, analitiku im zagorčava prosta činjenica da se birači neće izjašnjavati za Dodika ili za Tadića, već za i protiv Dodika, što je već referendumsko pitanje čiji ishod niko ne može procijeniti, bez obzira na trenutne rezultate istraživanja. Uz sve to, pad rejtinga SNSD-a nije zaustavljen (sve više podsjećaju na British petroleum koji nikako da začepi rupu iz koje curi, uprkos milionima koje u nju ubacuju), što je za Radmanovića pogubno, a za Dodika veoma, veoma opominjuće.

Opozicija je, kao i obično, nespremno dočekala najnoviji Dodikov manevar. SDS-ovcima se od straha steglo u grlu; PDP-ovci kuliraju, jer Ivanić odlično stoji i jer je očito da je Radmanović trenutno unutar SNSD-a deveta rupa na svirali, koji o svojoj sudbini odlučuje koliko i Radomir Antić o prvaku svijeta u fudbalu; Milanko Mihajlica je preblijedio i čeka hoće li SDS-ovci uspjeti išta progovoriti; Zdravko Krsmanović se dodatno izgubio u bespućima sopstvene "politike", a Dragan Čavić i Dragan Kalinić zlurado se smiju. Tužna slika, ali ne i neočekivana, što smo još prije nekoliko mjeseci naveli u Žurnalu. Uprkos tome, nije preporučljivo kladiti se na Dodikovu pobjedu, zbog gorenavedenih razloga, ali i zbog činjenice da je do izbora ostalo još tri i po mjeseca u kojima je moguće mnogo toga popraviti.

PO MIŠLJENJE KOD BOSIĆA

Mladen Bosić bi konačno morao pokazati političku hrabrost i preuzeti odgovornost za sudbinu svog kandidata. Njegovo napadno izbjegavanje da okupi sve opozicione stranke pod jedan kišobran, nije samo posljedica ličnih animoziteta sa Čavićem, već strah od odgovornosti. Takvo ponašanje ponovo je dovelo SDS u određenu vrstu izolacije i gotovo poništilo energiju nastalu nakon pobjede opozicionog kandidata na vanrednim izborima za načelnika opštine Bileća, izgona Kalinića u geto Dodikovih portparola (što je ojačalo Bosića) i potpisivanja koalicionog sporazuma sa PDP i SRS RS.

Da sam ne bi izišao na crtu, Bosić je insistirao da se u Koalicioni ugovor unese odredba da kandidati (Ivanić i Tadić) sami traže podršku od drugih partija. Ivaniću takvo što i odgovara, jer on što obeća ima kapacitet i da ispuni, budući da je šef stranke, dok je Tadić sapleten, i po mišljenje mora ići kod Bosića. Već na prvom testu Tadić je stradao zato što je Čavić tražio razgovor sa gazdom, ne želeći se baviti kanidatom. Tu je priča o velikoj opozocionoj koaliciji i završila, a dalji događaji samo su potvrdili njenu nemogućnost. Ukoliko je Bosić imao namjeru da Tadića predstavi nekompetentnim, uspio je, a uzgred je Čaviću dao otvorenu mogućnost da ga optuži za opstruisanje stvaranja velikog opozionog bloka, što je ovaj i učinio.

NIŠKORIST

Sama takva postavka stvari katastrofalna je, jer se opozicija bavi sama sobom, što Dodiku omogućava da potpuno umrtvi atmosferu i zatomi opravdane kritike za propast ekonomije, socijalnu bijedu i pljačku enormnih razmjera. Kriviti samo Bosića za ovakvo stanje bilo bi neprimjereno, jer ni Čavić nije odolio želji da istraje na promovisanju lične mržnje. Njegovo mahanje svojim kandidatom za predsjednika RS bilo je prihvatljivo dok je to bila politička alatka, kojom se pozivalo na razgovore, ali odluka da isturi kandidata je tuk na utuk i ide u korist Dodiku, ma koliko to lider Demokratske partije pokušavao opravdati Bosićevim autističkim ponašanjem. Izvan svake razumne sumnje je da kandidat DP-a za predsjednika RS neće donijeti nikakvu korist stranci, ali hoće nanijeti štetu Tadiću, što ukazuje na osvetničku, a ne političku dimenziju odnosa. Jedini pravi potez kojim bi Bosića politički nadigrao i istovremeno napravio distancu od Kalinića (otvoreno se stavio u službu Dodikovih interesa), jeste Čavićevo odustajanje od predsjedničke nominacije. (Na kraju krajeva, upravo je Čavić doveo Tadića u SDS, pa bi bio red da svom nekadašnjem favoritu ne reže krila). Međutim, to bi značilo talasanje u stranci, jer oko Čavića se, nažalost, okupila grupa koja ništa ne radi osim što razmatra pozicije na koje bi mogli nakon izbora sjesti. Uz to, dobar dio njih se ponaša kao da su u oktobru unutarstranački, a ne opšti izbori, što dovoljno govori o njihovoj ozbiljnosti. Čavić, koji jedini vuče u DP-u, morao bi takvom ponašanju stati u kraj, da oni ne bi njemu slomili vrat, na vjeki vjekov. U istovjetnoj situaciji je i Bosić, kojeg Banjalučki kritizerski klub (smješten u centrali stranke i blizak Dodikovom privatnom zvonaru Grigoriju) zarad ličnog komoditeta gura u potpuno nepotreban sukob.

Sam Ivanić morao bi se dodatno angažovati na prevazilaženju ovih razika, posebno što mu je dosadašnji (neveliki) rad na tome donio ogromnu korist.

Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina; otkrivanje stvarnih uzroka brojnih (ne)razjašnjenih smrtnih slučajeva u zatvorima, te malverzacije sa javnim nabavkama. Tužilaštvo BiH izuzelo je proteklih mjeseci obimnu dokumentaciju iz zatvora, a posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova nedavno su otpočela saslušanja svjedoka i osumnjičenih u ovom slučaju.

Nema nikakve sumnje da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih, jer svjedočenja i dokumenti do kojih su došli nedvosmisleno potvrđuju da su u ovdašnjim zatvorima, posebno KPZ Banjaluka (Tunjice), na čijem je čelu Pero Dunjić, počinjena teška krivična djela, te je notorno da zatvore vode veći zlikovci od onih koji u njima «leže». «Žurnal» je u posjedu dokumenata koji direktno potvrđuju da su pravosnažno presuđeni za ratne zločine puštani na slobodu bez ikakvog zakonskog uporišta, a veliko je pitanje da li oni uopšte služe svoje kazne, jer prema tvrdnjama naših izvora, narečeni veći dio vremena provode van zatvorskih zidina. Iz Izvještaja direktoru kazneno popravnog zavoda Bajaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić) vidljivo je da je Drago Radaković 18.04.2009. godine dobio izlazak u grad u vremenu od 9-15 časova.

DESET HILJADA ZA SLOBODU

Drago Radaković presuđen je na dvadeset godina zatvora zbog ubistva šest bošnjačkih civila u Prijedoru 1994. godine. Presudu je donio Okružni sud u Banjaluci, a djelo je prvobitno okvalifikovano kao teško razbojništvo sa ubistvom, da bi kasnije bilo preinačeno u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radaković je, zajedno sa Radoslavom Kneževićem i Duškom Krndijom, presuđen u novembru 2005.-e, a kaznu je počeo izdržavati 06. oktobra naredne godine. U zatvoru treba biti do 24.05.2025. godine, a pravo na pogodnosti dobija tek nakon polovine odslužene kazne. Tako je po zakonu, ali ko ima pare za njega zakoni ne važe, bilo da je ratni zločinac ili poratni tajkun. Upravo zbog toga je Radaković prošle godine bez ikakvih problema dobijao dozvolu za izlazak u grad, a nema sumnje da je to dobijao i nakon navedenog datuma. Prema tvrdnjama izvora Žurnala, nadoknada za redovan izlazak na slobodu iznosi nekoliko desetina hiljada maraka. U Izvještaju se navodi da je Radaković u grad izlazio u pratnji straže, što je neistina. Zatvorenici koji plate upravi, kreću se sasvim slobodno i bez ikakvog nadzora.

Još je drastičniji slučaj Siniše Teodorovića, za kojeg bi se moglo reći da i ne služi osmogodišnju robiju, jer je non stop na slobodi, a samo ponekad prenoći u zatvoru i to reda radi. Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi. Teodorović je na izdržavanje kazne stigao 20.12.2006., a treba je služiti do 14.12.2013. te je jasno da nije mogao koristiti nikakve pogodnosti do, najmanje, kraja ove godine.

PEDOFIL PRETUČEN DO SMRTI

U banjalučkom zatvoru vlada sveopšta anarhija, zatvorenici često sami uzimaju pravdu u svoje ruke, te su tako u posljednjih godinu i po dana čak četiri osuđenika smrtno stradali. Ferid Memić, osumnjičen za pedofiliju, zvjerski je pretučen 28 septembra pretprošle godine, da bi dva dana nakon toga podlegao povredama. U ta dva dana nije dobio nikakvu ljekarsku pomoć, što je bilo kobno. Uposlenici Ministarstva pravde i banjalučkog zatvora pokušali su prikriti stvarni uzrok Memićeve smrti, tvrdeći da je bio bolestan, ali ih je demantovao obdukcioni nalaz u kojem je konstatovano da je smrt nasilna i nastupila je kao posljedica dejstvom tupo-tvrdog predmeta. Ubica ili ubice nikada nisu otkriveni, a Memićeva porodica podigla je tužbu protiv Republike Srpske.

Rade Radinović, osumnjičen za ubistvo Doris Bajilo i Gordane Milosavljević, objesio se dvadesetak dana nakon Memićeve smrti. To je nesporno, ali je sve ostalo u vezi sa njim sporno. Na dan kada je Radinović nastradao, izvršena je neuobičajna, trostruka rokada stražara koja otvara niz pitanja. Radinović je, navodno, na dan svoje smrti odbio da ide u šetnju sa ostalim zatvorenicima. Ostao sam i bez nadzora u ćeliji, što nije u skladu sa pravilima obezbjeđenja zatvorenika. Takav postupak je šokantan, jer je direktor Pero Dunjić, pismeno naložio pojačan nadzor nad Radinovićem, mjesec dana prije samoubistva (konstatujući da je sklon suicidu). Radinoviću je, izvan svake razumne sumnje, dozvoljeno da se ubije.

SMRT NA “RADNOM MJESTU”

Nikifor Đekić, presuđen na 15 godina robije zbog teškog teškog ubistva u razbojništvu, doživio je infarkt na imanju tajkuna Gorana Marinkovića, gdje je radio. Desilo se to osmog jula prošle godine. Prije toga, iz zatvora je kod Marinkovića odlazio bez ikakve policijske pratnje, potpuno sam u automobilu. Između Marinkovića i zatvora nema nikakvog potpisanog ugovora, kako je precizirano Instrukcijom Ministarstva pravde, koja nalaže i da osuđeno lice može raditi u organizaciji udaljenoj najviše 20 kilometara od zavoda. Marinkovićevo imanje je mnogo dalje. Uz sve to, Đekić, koji je bio opasan po okolinu, nikako nije mogao dobiti ovu povlasticu. Riječ je ovdje o teškim krivičnim djelima, jer o svemu ovome nije obaviješteno ni Ministarstvo pravde, a ni MUP RS. Uz sve to, na Marinkovićevom imanju radi i Mirko Ristić, presuđeni pedofil i to bez ikakvog nadzora, iako je i on itekako opasan po okolinu.

Nenad Tegeltija umro je februara ove godine, od posljedica trovanja. Dunjić je to negirao, tvrdeći da je umro prirodnom smrću, ali je poznato da je Tegeltija par mjeseci prije smrti popio solnu kiselinu, ili ga je neko natjerao da to učini, što mu je došlo glave. Obdukcija nije izvršena ni u jednom od ova dva slučaja, pa je ostalo nepoznato šta je ili ko je zaista uzrokovao Đekićev infarkt i Tegeltijino trovanje. Ostalo je nepoznato da li je i ko natjerao Tegeltiju da popije kiselinu, a šokantnija od ovoga je činjenica da Tužilaštvo nije ni obaviješteno o njegovoj smrti.

GOLF U GARAŽI

Prije četiri godine u garaži Pere Dunjića policija je pronašla ukradenog golfa. Slučaj je prijavljen tužilaštvu u Banjoj Luci. Vodila ga je tužilac Živana Bajić, ali je ostalo nepoznato u kom je statusu taj predmet. Osuđenici su u nekoliko navrata tražili da im se dostavi odgovor o ovom predmetu, ali iz tužilaštva u Banjoj Luci ništa nisu dobili.

Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.

LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN

Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.

Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.

Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?

ZASJEDA ZA KOMŠIĆA

To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatima za člana Predsjedništva BiH, što može implicirati, mada ne mora, da će značajan broj srpskih glasova u FBiH ići Čovićevom kandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.

Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!

No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.

U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.

POTVRDA AUTIZMA

Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).

Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“

Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.

Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.

Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.

To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?

Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.

Teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost

Moja opsjednutost Gradskim vijećem Grada Mostara lagano poprima patološke razmjere. Osvrćem se dok hodam po gradu misleći da me kompletan saziv mostarskog gradskog vijeća prati u stopu kako bi me zaskočio kakvom hororističnom nebulozom. Netko bi pomislio da sam paranoičan, ali nisam, to se stvarno događa. Mislim, nije baš da Gradski vijećnici hodaju za mnom po gradu, ali njihova je glupost sveprisutna. A teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

PAKLENE KRVOPIJE

Tko su oni i što žele? Oni su krvopije iz pakla. Pakla koji su sami kreirali sve ove godine. A žele novac, ključne gradske građevinske lokacije, meso, krv. Oni u predizborne svrhe huškaju klince jedne na druge, stvaraju atmosferu straha i uopće čine sve da se ne osjećate ugodno u vlastitoj koži i vlastitom gradu. Oni ne žele izglasati Urbanistički plan Grada Mostara. Oni beskrupulozno trguju ključnim gradskim objektima. Oni uništavaju institucije kulture kao kakvi termiti. Oni od 2004. godine nisu u stanju izglasati gradski proračun u, za to, zakonski predviđenom roku. Oni su Gradski vijećnici Grada Mostara, novovjeki skorojevići, kvazinaci pizdunčići, koji se kompleksaški osvećuju samoj ideji Grada kao otvorenog prostora. Sve u svemu oni su noćna mora svakog građanina.

Dakle, prolazi i ovaj najokrutniji mjesec, kako ga neki nazvaše. Prolazi. Prolaze i godine. Ode nam svima mladost u tri krasna penisa, a prošla sjednica mostarskog gradskog vijeća je donijela još jednu odgodu rasprave o Urbanističkom planu i to zbog ''nedovoljne usuglašenosti regulacijskih planova između Službe za planiranje Odjela za urbanizam i građenje Gradske uprave i Zavoda za prostorno planiranje Grada Mostara''. O proračunu se opet nije reklo ni be. Nisu ispoštovali ni vlastitu odluku o privremenom financiranju, a ovogodišnji proračun, dakako, može da pričeka i sudnji dan. A, za Mostar, ne postoje prioritetnije stvari. Stati u kraj western gradnji, urbanističkom divljanju kako se Mostar ne bi pretvorio u totalnu arhitektonsku i urbanističku nakazu i odblokirati rad silnih institucija čiji rad ovisi o novcu iz gradskog proračuna.

Zakonski je rok za izglasavanje proračuna 31.03. tekuće godine. On je odavno probijen. Dakle, Gradski vijećnici rade mimo zakona. Osim toga, privremeno financiranje se vrši internim pozivima od strane gradonačelnika određenim gradskim službama(to sam saznao off the record). Još jedna nezakonitost.

KAKAV VISOKI PREDSTAVNIK

Za sve je kriv tko? – pitaju Vas Gradski vijećnici.

Visoki predstavnik – odgovaraju oni u jednom dahu.

Pobogu, kakav sad visoki predstavnik? – pitate se vi.

Pa onaj koji je nametnuo Statut Grada Mostara u kojem stoji da se proračun može izglasati jedino dvotrećinskom većinom glasova – odgovaraju gradski oci.

Svakako, ima nekog vraga u tome što tvrde u Gradskom vijeću Grada Mostara. Statut nam baš i nije neka sreća, tipično frankenštajnovsko mandrljanje Međunarodne zajednice, nešto poput mikro Daytona. Ali, mogu tu priču okačit mačku o rep, jer da žele, i da im je u interesu, odavno bi izglasali i proračun, a Urbanistički plan bi postojao kao nepremostiva brana daljnjem kasapljenju Mostara.

Evo par primjera. Ali stvarno samo par primjera.

Fejićeva ulica: Biosfera (prst u oko u pješačkoj zoni, NLO neodređene, sivoljubičaste boje, ukrašen zelenim staklima i potpuno neprimjerene visine tako da mnogi susjedi tog arhitektonskog monstruma nikad više sunca vidjet' neće). Kino Zvijezda još jedan prst u oko (op.a. inače, aktivnosti Mostar filma se svode na to da se rasprodaju nekretnine u vlasništvu navedene „institucije“).

Musala: Titova vila (opet zeleno staklo u sred bijelog kamenog trga, ulaženje u javni prostor prednjim dijelom zgrade).

Titova vila me, uz još neke građevine u Mostaru tjera da pomislim da je udruga arhitekata u Mostaru ujedno i udruga daltonista obzirom na prevladavajući kolorit i neuklopljenost istog u postojeći ambijent.

Stara bolnica: e, to je posebna priča. Nikad nisam vidio ekspeditivnije rušenje (ako izuzmemo Sabornu crkvu u Mostaru). Cijeli bolnički kompleks srušen je u par dana i sada, na mjestu bolnice, imamo ogromnu rupu nalik na mjesečev krater. Četiri od šest stabala libanonskog cedra u Mostaru nestadoše s lica zemlje. Mislim, nije baš da sam sentimetalan spram bolnice gdje su mi kao klincu čupali krajnike, ali me tišti pomisao kako se uopće nije promislila prenamjena tog kompleksa u kojem se, kad se čovjeku raspali mašta, moglo stvoriti trista čuda, a da se ne dirne ni jednu zgradu niti stablo.

No, trgovačko-građevinski lobi kombiniran s nepostojanjem Urbanističkog plana može sve i može svašta, k'o Houdini! Sad ima bolnice, sad je nema! Sad imaš sunca, sad ga nemaš! Sad imaš kino, sad ga nemaš!

SPECIJALNI GRAD

Uglavnom, kad pomislite da Vas gradski vijećnici ili parlamentarci prate u stopu, nemojte misliti da ste paranoični. Niste. Oni su uvijek tu. Oni su Vaša noćna mora. Oni razvaljuju Vaš mozak. Oni se igraju Vašim životom. Oni se igraju životom Vaše djece. Iskaču iz novinskih rubrika, sa TV ekrana, pojavljuju se, evo, redovito, i u mojim tekstovima. Oni su glavni protagonisti kaosa i bijede u koje sve dublje tonemo.

A Mostar? Mostar je stvarno poseban grad, special u lijepu materinu, kako je to lijepo ustvrdio jedan anonimni internetski komentar: Ovaj Mostar je u svemu poseban, od njegovih građana koje boli KU.biiip za sve, vlasti koju boli KU.biiip za građane, a državu boli KU.biiip za grad.

(zurnal.info)

Tekst Žurnala o nepotizmu na Tuzlanskom univerzitetu prenijeli su brojni mediji u BiH. Vro brzo uslijedile su reakcije. Na udaru su se našle i kolege iz Tuzlanskog lista. Pored poruka odobravanja nezadovoljnih studenata i akademske zajednice u TK, u njihovu redakciju je stiglo i nekoliko negativnih komentara i reakcija. Bilo je tu svega, od vrijeđanja autora (što ste mogli primjetiti i među komentarima na Žurnalu), pa do skretanja pažnje na nebitne stvari. Ipak, zajedničko svim tim porukama je to da navedene informacije nisu demantirane.

Jednu takvu reakciju, kolegama u Tuzlanskom listu poslao je dr. sc. Kenan Mandžić, viši asistent na RGGF-u u Tuzli. Njegovo reagiranje proslijedili su nama i prenosimo ga u cjelosti.

Dugo sam razmišljao da li da uopšte pošaljem ovo reagiranje, jer sam na napade i iznošenje neprovjerenih informacija, od strane „profesionalnih“ novinara, o meni i mojoj porodici već navikao. Mislim da je prije objavljivanja ovog teksta , prvo trebalo saslušati i drugu stranu, ali ipak, ja nisam „profesionalni“ novinar da bih znao kako profesionalno i be zvrijeđanja iznositi informacije.

Kao prvo, akademik Enver Mandžić veće devet mjeseci ne radi na Univerzitetu u Tuzli, a već gotovo dvije godine na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu ( u daljem tekstu RGGF). Od 13 profesora koji su prošle godine ispunili uslove za penzionisanje 12 je nastavilo rad na Univerzitetu u Tuzli, a samo je jedan „otjeran“ u penziju. Taj jedan je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – Enver Mandžić.

Toliko o njegovom „suverenom vladanju“ na Univerzitu u Tuzli i RGGF-u.

Drugo, Enver Mandžić NIJE obezbijedio mjesto sinu na Univerzitetu u Tuzli. Kenan Mandžić je u roku završio RGGF, odsjek geologija, sa prosjekom ocjena 9,3 i za ostvaren uspjeh mu je dodijeljena Zlatna plaketa Univerziteta u Tuzli ( svi ispiti polagani javno pred kolegama). Na svečanosti koju je u rektoratu Univerziteta u Tuzli, za dobitnike Zlatne plakete, organizovao tadašnji Rektor Univerziteta u Tuzli, gospodin Izudin Kapetanović, svim dobitnicima Zlatne plakete ponuđeno je radno mjesto na Univerzitetu, nakon čega je raspisan javni konkurs.

Pošto je ta ponuda činila boljom od biroa za zapošljavanje, „junior“ Kenan Mandžić je (sa većinom dobitnika Zlatne plakete) prihvatio ponudu tadašnjeg Rektora i, kao jedini prijavljeni kandidat na javni konkurs za RGGF, izabran u zvanje asistenta. Također, Kenan Mandžić je još uvijek viši asistent, koji je doktorirao prije godinu dana ali još nije izabran u zvanje docenta, zbog pravila koja važe samo za njega.

Toliko o „logici", namještanju radnog mjesta „junioru" i njegovog „docentovanja".

Treće, Erna Mandžić-Kapidžić je podnijela prijavu na mjesto asistenta na JAVNI konkurs na koji su pravo prijave imali svi zainteresovani koji su ispunjavali uslove konkursa propisane pravilima Univerziteta u Tuzli. Uža naučna oblast „Inženjersko-geološke discipline" je tražila popunu mjesta asistenta, a od svih prijavljenih na konkurs samo je Erna Mandžić-Kapidžić zadovoljavala uslove za izbor u zvanje asistenta (moguće provjeriti). Erna Mandžić-Kapidžić je trenutno na birou za zapošljavnje, što se može provjeriti i nema, niti je ikada imala, zasnovan radni odnos na Univerzitetu u Tuzli. Školske 2008/09 je, kao vanjski saradnik, držala samo dva sata vježbi, na užoj naučnoj disciplini „Inženjersko-geološke discipline". Školske 2009/10 oduzeti su joj časovi koje je držala, tako da Erna Mandžić-Kapidžić već gotovo cijelu školsku godinu, ne drži vježbe na RGGF-u. Toliko o „mirazu".

Na kraju, mislim da je nekorektno napadati pojedince i porodice bez prethodne provjere informacija. Moje opredjeljenje za ovu struku postoji još od djetinstva jer su mi oba roditelja ove struke.

Smatram da svi ljudi, bez obzira ko su im roditelji trebaju imati iste šanse da dobiju posao u svim firmama. Međutim, smatram da i djeca roditelja koji su uspjeli da ostvare nešto u pojedinim strukama, kojima je „grijeh" jedino što su u toku studiranja postigli izuzetne rezultate, trebaju imati tu istu šansu.

Zbog toga postoje javni konkursi i žalbe na odluke komisija koje su provele izbor kandidata na osnovu tih konkursa.

Također, primjeri navedeni u tekstu nisu jedini na Univerzitetu u Tuzli, pa mi se čini da je izvršena selekcija porodica koje su određene za odstrijel.

Prema tekstu, objavljenom u vašim novinama, izgleda da su djeca uspješnih roditelja osuđena da budu probisvjeti i kriminalci i ma koliko se trudili i radili na svom usavršavanju, ne trebaju se baviti istim poslom kao njihovi roditelji, jer je to protiv vaših pravila.

Nakon usvajanja Deklaracije o Srebrenici u parlamentu Republike Srbije, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne

Srpska radikalna stranka Srbije (SRS) je nekoliko dana prije izglasavanja Deklaracije o Srebrenici podnijela Skupštini Srbije Prijedlog rezolucije o osudi genocida nad Armenima koji je od 1915. do 1923. godine počinila otomanska Turska:

- Nauka je utvrdila da su tamo ubijani muškarci, žene i djeca, da je postojala genocidna namjera, da je sprovođen genocid do kraja, za razliku od nekih drugih pitanja koja pokreće sadašnji režim (u Srbiji). Prije svega mislimo na rezoluciju koja se priprema o Srebrenici gdje genocida nije bilo.

Ovo potpuno neprimjereno necivilizacijsko ironiziranje ljudskih žrtava nakon usvajanja Deklaracije zamijenili su tekstovi objavljeni na zvaničnoj veb stranici SRS-a, preneseni iz Kurira:

- Sramno, skandalozno, ponižavajuće! Srbiji su natovarili odgovornost i krivicu za genocid koji nije počinjen. Nanijeli su nesagledivu istorijsku štetu srpskom narodu, proglasili su ga genocidnim. Vrhunsko licemjerje, ali lijepa predstava za Zapad i dokazivanje da je Srbija spremna da skoči u provaliju i kada je niko ne gura, a sve zarad “evropskog puta”... U Srebrenici je počinjen zločin ali nije genocid jer nije bilo genocidne namjere, nije ubijena nijedna žena, nijedno dijete. Uporno se izbjegava utvrđivanje istine, a manipuliše se ciframa. Prešućuje se činjenica da je u Srebrenici i okolini ubijeno otprilike isto Srba koliko i muslimana (oko 3.000), s ogromnom razlikom, jer je pod komandom Nasera Orića masakrirano oko 2.500 civila. Ali, srpske žrtve ne zaslužuju ni da se spomenu, to smo valjda do sada naučili.

Očekivano, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne. Donosimo neke od njih.

Rajko Kuzmanović: Za RS je Deklaracija neprihvatljiva

- Usvajanje Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije preuranjeno je dok se objektivno ne utvrdi činjenično stanje na koje Deklaracija treba da se odnosi.Za Republiku Srpsku je Deklaracija usvojena u ovoj formi apsolutno neprihvatljiva i kontraproduktivna po interese RS i srpskog naroda u cjelini. 
Srbija kao suverena zemalja i njeni organi i institucije imaju pravo da samostalno donose odluke, ali budući da se radi o događaju koji se odnosi na BiH i RS daje nam za pravo da reagujemo. Neprihvatljivo je bilo kakvo dovođenje u vezu sudbine RS i ove Deklaracije, koja je unutrašnje pitanje Srbije. Srebrenička tragedija treba da bude stavljena u odgovarajući istorijski i pravni kontekst, kako bi se u potpunosti razumjeli događaji iz jula 1995. godine. Poučeni prethodnim iskustvom, uvjereni smo, da će biti pokušaja da se ova deklaracija zloupotrijebi na domaćoj, pa i međunarodnoj političkoj sceni, na štetu RS-a i srpskog naroda u cjelini.
 Stav RS-a i njenih predstavnika je da pojedinci koji su počinili zločine, bez obzira kom narodu pripadaju, moraju da odgovaraju za takve postupke pred pravosudnim organima.

Milorad Dodik: Tražit ću da se odgovara za genocid u Drugom svjetskom ratu

- Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, koju je usvojila Narodna skupština Republike Srbije,  nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događaja iz neposredne prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije. Za zločin u Srebrenici, kao i za ostale zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, neophodno je utvrditi individualnu krivicu, i konačnu riječ o tim zločinima prepustiti pravosudnim organima. Samo na takav način može se doći do istine i pravde, neophodne za uspostavljanje pomirenja među narodima.
Za desetak dana obilježit će se godišnjica proboja veoma malog broja preživjelih logoraša ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. 
Neshvatljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida nad oko 700.000 Srba, Jevreja i Roma iz BiH i Hrvatske nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinila NDH ni u skupštini Hrvatske ni u skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu. Stoga ću, kao predsjednik SNSD-a, u najskorije vrijeme, predložiti da se usvoji  deklaracija o osudi genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima počinjenog u koncentracionom logoru Jasenovac i ostalim logorima u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Šef Kluba poslanika PDP-a Branislav Borenović: Nož u leđa RS-u

- To može biti povod određenim političkim grupacijama u BiH da je koriste kao politički motiv, da pokušaju krivicu za određena dešavanja u BiH da pretvore u krivicu jednog naroda, što je apsolutno neprihvatljivo. Narodna skupština RS-a treba da potvrdi stav da je svaki zločin za osudu i da se ne može govoriti o zločinu nad jednim narodom, a prećutati zločin nad drugim.

Predsjednik SRSRS-a Milanko Mihajlica: Loša vijest iz Srbije- Loša vijest iz Skupštine Srbije nož je u leđa RS-u i otvara manevarski prostor za pojedine međunarodne faktore i za političke faktore iz Sarajeva da i dalje tvrde da je RS genocidna i da je srpski narod genocidan.
Ova deklaracija bi mogla stvoriti pretpostavke za preispitivanje presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije
Vlasti Republike Srpske, bez obzira na to što su na neki način reagovale, trebale su mnogo energičnije da upozore vlasti u Srbiji da deklaracija nije u interesu RS-a.

Velimir Ilić, predsjednik NS-a:

- Zločin u Srebrenici nije bio veći nego na drugim mjestima. Šta je sa zločinima Hrvatske protiv Srba?Ne možemo to staviti na stranu, ne može se jedna Srebrenica izvući, a sve ostalo staviti na drugi tas.

Šef poslanika radikala Dragan Todorović: Nećemo prihvatiti Deklaraciju

- SRS neće prihvatiti nijedan dokument o Srebrenici jer niko nikada nije dokazao da je u Srebrenici počinjen genocid. Navodi u prijedlogu deklaracije nisu istiniti i Kolegijumu nije rečeno ko je konkretno pisao tekst, predsjednica Parlamenta rekla da je to uradila grupa poslanika vladajuće većine.
Namjera je da se nešto stavi na teret Srbiji i Republici Srpskoj kako bi se Republika Srpska proglasila genocidnom tvorevinom i ugasila.

(zurnal.info)