Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
Povod za pisanje knjige Nasljednici rata sasvim je osobne prirode. Bosna mi je bila u fokusu petnaest godina. Prvo kao ministarki za unutrašnje poslove sa odgovornošću za oko 20.000 bosanskih izbjeglica, koji su u prvoj polovici devedesetih došli u Dansku, a kasnije kao fundraiseru za projekte pomirenja i novinarki sedmičnika Weekendavisen. No, i dalje nisam pronalazila odgovor na pitanja o prirodi etničkog čišćenja i teškoćama stanovništva da nakon toga žive zajedno.
Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.
NIJE NAM JASNO
Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.
Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.
U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.
U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”
Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.
Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”
Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.
Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.
TELEVIZIJSKA TUGA
Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!
Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.
Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.
I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.
Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.
Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.
Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”
Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*
Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.
Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.
nastaviće se...
(zurnal.info)
"> Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
Povod za pisanje knjige Nasljednici rata sasvim je osobne prirode. Bosna mi je bila u fokusu petnaest godina. Prvo kao ministarki za unutrašnje poslove sa odgovornošću za oko 20.000 bosanskih izbjeglica, koji su u prvoj polovici devedesetih došli u Dansku, a kasnije kao fundraiseru za projekte pomirenja i novinarki sedmičnika Weekendavisen. No, i dalje nisam pronalazila odgovor na pitanja o prirodi etničkog čišćenja i teškoćama stanovništva da nakon toga žive zajedno.
Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.
NIJE NAM JASNO
Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.
Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.
U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.
U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”
Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.
Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”
Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.
Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.
TELEVIZIJSKA TUGA
Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!
Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.
Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.
I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.
Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.
Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.
Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”
Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*
Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.
Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pošta sa okupirane strane
NASLJEDNICI RATA (1): Pomirljivo brojanje mrtvih
Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
Povod za pisanje knjige Nasljednici rata sasvim je osobne prirode. Bosna mi je bila u fokusu petnaest godina. Prvo kao ministarki za unutrašnje poslove sa odgovornošću za oko 20.000 bosanskih izbjeglica, koji su u prvoj polovici devedesetih došli u Dansku, a kasnije kao fundraiseru za projekte pomirenja i novinarki sedmičnika Weekendavisen. No, i dalje nisam pronalazila odgovor na pitanja o prirodi etničkog čišćenja i teškoćama stanovništva da nakon toga žive zajedno.
Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.
NIJE NAM JASNO
Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.
Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.
U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.
U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”
Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.
Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”
Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.
Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.
TELEVIZIJSKA TUGA
Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!
Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.
Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.
I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.
Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.
Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.
Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”
Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*
Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.
Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.
nastaviće se...
(zurnal.info)
birte weiss
Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
