Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ekskluzivno za Žurnal: O strastvenoj energiji kojom se delegitimira potencijalna Komšićeva kandidatura za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.
LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN
Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.
Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.
Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?
ZASJEDA ZA KOMŠIĆA
To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatimaza članaPredsjedništvaBiH, štomožeimplicirati, madanemora, da će značajan brojsrpskihglasovauFBiHići Čovićevomkandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.
Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!
No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.
U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.
POTVRDA AUTIZMA
Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).
Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“
Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.
Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.
Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.
To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?
Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.
">Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ekskluzivno za Žurnal: O strastvenoj energiji kojom se delegitimira potencijalna Komšićeva kandidatura za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.
LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN
Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.
Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.
Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?
ZASJEDA ZA KOMŠIĆA
To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatimaza članaPredsjedništvaBiH, štomožeimplicirati, madanemora, da će značajan brojsrpskihglasovauFBiHići Čovićevomkandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.
Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!
No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.
U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.
POTVRDA AUTIZMA
Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).
Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“
Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.
Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.
Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.
To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?
Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pošta sa okupirane strane
NERZUK ĆURAK: Drugi put s Komšićem na izbore
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ekskluzivno za Žurnal: O strastvenoj energiji kojom se delegitimira potencijalna Komšićeva kandidatura za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.
LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN
Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.
Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.
Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?
ZASJEDA ZA KOMŠIĆA
To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatimaza članaPredsjedništvaBiH, štomožeimplicirati, madanemora, da će značajan brojsrpskihglasovauFBiHići Čovićevomkandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.
Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!
No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.
U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.
POTVRDA AUTIZMA
Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).
Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“
Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.
Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.
Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.
To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?
Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.
Nerzuk Ćurak
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ekskluzivno za Žurnal: O strastvenoj energiji kojom se delegitimira potencijalna Komšićeva kandidatura za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ekskluzivno za Žurnal: O strastvenoj energiji kojom se delegitimira potencijalna Komšićeva kandidatura za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 
