Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda Dok su svi u dnevnom boravku gledali Svjetsko nogometno prvenstvo, Vlada Republike Srpske u kuhinji je tiho, iza leđa, da nitko ne vidi i ne čuje, donijela odluku da se mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, te vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju i banjalučkom Jefremu, od 1. jula isplaćuju mjesečne penzije od 2.300 konvertibilnih maraka.
Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.
Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime&valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?
Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?
Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.
Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.
Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.
Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.
- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.
Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.
Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.
- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.
- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.
- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."
- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!
- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.
Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.
- Prazno?!
- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?
- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!
Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.
I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.
- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.
- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.
Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.
Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.
Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.
(preneseno iz Nezavisnih novina)
U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.
Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.
Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.
Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.
U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.
Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.
U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.
Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.
Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”
Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.
Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.
U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.
Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.
Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.
Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.
Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.
Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.
Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.
Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.
U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.
U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.
(zurnal.info/peščanik)
Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.
Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:
- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?
Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.
- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.
Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.
- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?
Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.
- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.
U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.
Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.
- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.
Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.
Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.
- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?
Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.
U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.
U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.
Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.
Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.
Poput, recimo, Bošnjaka.
Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.
Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.
(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska
-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.
- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.
- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.
- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.
- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.
- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.
I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.
Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.
Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.
Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.
- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.
- Mislite, "Krimolovci"?
- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?
- Da, izvolite.
- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.
- Recite, gospodine, o čemu se radi?
- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.
- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?
- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.
Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.
Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.
Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.
Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.
- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.
Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".
(Nezavisne.com)
Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.
"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.
"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"
Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.
"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.
Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.
"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"
Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.
"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."
Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"
"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."
Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.
"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."
(Preneseno iz Nezavisnih novina)
Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore
Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".
Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."
Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.
U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".
Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"
Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".
"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."
Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.
Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.
Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".
Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?
Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".
Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.
Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.
Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".
Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.
(Preneseno iz Nezavisnih novina)
Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman
Mota se čovek tako tamo-amo između Beograda i Zagreba i misli. Sutra je, na primer, 25. maj, datum kada nam je svima drug Tito za života čestitao svoj rođendan, što reče moj drug Nenad Čanak. E, pa ja vam sad čestitam njegov rođendan; neko mora.
A u Kumrovcu umalo da dođe do šorke: tamo su u subotu (Dan mladosti više nije neradni dan) došli da proslave Titov rođendan razni već jugonostalgičari i komunjare, je li, po svom običaju, a neka desničarska ekipa iz jedne od nekoliko stranaka prava u Hrvata rešila je da ih nauči pameti. Na svu sreću dečki u plavom skužili su i raščistili stvar rasporedivši jake snage između antifašista i anti-antifašista. Možda nije trebalo: antifašisti su bili brojčano jači, a anti-antifašisti, doduše, vičniji tučnjavi, pa bi ispala lepa šorka. Zašto bi se samo navijači tukli? Ovi bar znaju zašto se tuku... Onda vidim u Vremenu da je i Aleksandar Vučić bio navijač kad je bio mali i išao na šorke u Zagreb. To je, dakle, od toga, a ja se pitao šta mu je.
AMPUTIRANA PROŠLOST
Tito se vraća u modu, to je očigledno. Povod je ona Vrdoljakova svinjarija od TV serije uz sasluživanje Pere Simića. E, baš su se sastali: našla šljuka prdavca, dobroj’tro prilike, rekli bi u Novome Sadu. Tonči Vrdoljak jedino što je ljudski snimio u životu - snimio je za Titovog života i za komunističke pare. Pero Simić zna i sam šta je sve radio za vreme dijalektičkog materijalizma. To je, dakle, pitanje osnovne pristojnosti i lepog vaspitanja, više nego estradne revizije istorije. Vade nož na mrtvo kuče, rekli bi Piroćanci. Moj drug Igor Mandić, pak, podseća da „antititoizam nije postojao na vrijeme“ u srpskim Novostima, najboljem nedeljniku u Hrvata, gde ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Veli Igor da je „titoizam uspio pacificirati sve moguće nemire u redovima svojih mislilaca i pjesnika, pseudoljevičara i boema, salonskih revolucionara i katedarskih intriganata...“. Ne sećam se bolje definicije ovih naših novokomponovanih tzv. disidenata. Čovek ne može da ne ponovi onaj aksiomatski iskaz jednog glavnog urednika pod kojim sam služio, Adama Mihnjika, iskaz koji stalno ponavlja moj sadašnji glavni urednik Žarković: „Od komunista su gori još samo antikomunisti“; usudiću se da dodam - ovi zakasneli antikomunisti, koji su - kad je trebalo i čak se i moglo - nešto reći kušovali podvijenog repa i lizali ruku koja ih je hranila.
Igor Mandić tu varira na poznatu temu „fantomskog svraba“ (od amputiranog uda), sa jasnim zaključkom: da koga svrbi, taj se, pak, češe, pa makar ga svrbela i ta amputirana prošlost. A zašto ih svrbi? Tu se javlja mnogo pametnih i razboritih kandidata sa svojim odgovorima. Ima ih čak i sa modernizovanim tumačenjima socijalističke, samoupravne i nesvrstane prošlosti. Ispada, ukratko, da je SFRJ bila onaj poslovični pevac koji je prerano kukuriknuo na temu smaka sveta od globalnog korporativnog kapitalizma. Imamo sada pohvale socijalizmu, jer da je bio bolji od neoliberalnog korporativnog pljačkaškog kapitalizma na balkanski način. Pa pohvale samoupravljanju koje su Nemci, kažu, ugradili u svoje društvo. Pa pohvale nesvrstavanja iz razloga očiglednih. Dakle, sve ono s čime smo se sprdali za Titovog života - ko je smeo, to jest; nešto se ne sećam da su se ovi današnji antikomunisti usuđivali. Koliko se sećam, svi su bili što partijski sekretari, što SP (stručno-politički) radnici u SSRN i slično. Sve se, na kraju krajeva, kako smo i rekli, svodi na pristojnost i lepo vaspitanje, davno prevaziđene vrline.
MLADI, JAKI I CRVENI
Ima tu, plašim se, još jedan ugao, sasvim ljudski. Džordž Orvel u „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj“ opisuje kako njegov junak, Vinston Smit, pokušava da otkrije kakav je svet bio pre tog novog poretka i je li sva ta propaganda o „trulom plutokratskom kapitalizmu“ istinita. Pa tako nađe nekog starca, proletera, da ga ispituje o toj prošlosti. Čiča mu kaže da mu se ne čini da je to bilo tako strašno kako tvrdi propaganda, ali se odmah i ograđuje: „Možda mi se to tako samo čini, jer sam tada bio mlad, zdrav, snažan, zgodan i život je bio preda mnom“; otprilike u tom smislu. Ne možemo, dakle, isključiti mogućnost da „jugonostalgija“ ili „titonostalgija“ jeste, između ostalog, i nostalgija za našom bivšom mladošću, kad smo bili mladi, lepi, vitki kao hrtovi i žene su nas volele. Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman i upropastili nam ostatak života - skroz i do kraja.
Čestitam vam, dakle, Dan naše bivše mladosti.
(Danas)
Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.
Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.
Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetno-nacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske. Sa žaljenjem, međutim, moram konstatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.
Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture - prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama - još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.
Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza. Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.
Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.
I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.
Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane. Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.
Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija - kasniji Savez komunista - počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.
UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950. Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!
To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.
Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.
Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.
(Oslobođenje, 10.05.2010.)
Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti
Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.
BIO GOSPODAR ILI DRUG
Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.
Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.
U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.
MUDROST MUDRIH
Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.
Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.
Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.
Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.
Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.
Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.
( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )
(zurnal.info)
Teško da među Južnim Slovenima može da te zadesi nešto grđe nego da budeš poštovan, ili ne daj Bože voljen, u susednom plemenu, inovernom, onom tamo Preko Brda, ili Preko Reke, ili tako već negde, u svakom slučaju Drugde. Svako je od mizernih naših plemena odnegovalo celu jednu klasu štetočina i parazita koji žive od kerberisanja nad "čistotom nacije", ne samo onom krvnom nego možda još i više onom idejnom: inoverniku će možda još i oprostiti njegovo (ionako urođeno i nebirano) "tuđinstvo", ali saplemeniku neće nikada oprostiti to što ne misli plemenski. A pri tome su, dakako, baš sebe i samo sebe ovlastili za procenjivanje i odeljivanje Ispravnog mišljenja – onog koje te čini Patriotom – od Pogrešnog, onog koje te čini Izdajnikom. Ukratko, ta groteskna, ali u zlim vremenima nimalo bezopasna ekipa živi od paraintelektualnog rentijerstva, tj. od raznih formi simboličke – ali bogme i sasvim opipljive – naplate patriotskog reketa. A kada te takvi proglase za legitimnu metu, beri kožu na šiljak. Svetislav je Basara koliko pre neki dan opisao anegdotu u kojoj mu je neka sakaluda dobacila na ulici da je ustaša. Nemojmo se zavaravati: nepismeni i jurodivi ulični ološ ne dolazi sam do takvih Revolucionarnih Otkrića; na to ga, uvijeno ili direktno, inspirišu upravo oni sveprisutni – po Mandiću parafrazirano – carinici duha.
Mehanizam i logika difamacije uvek su isti: onaj ko valja Njima, ne može valjati Nama; ako oni drže da je taj učinio nešto dobro za Njih, onda to konsekventno znači da je učinio nešto loše po Nas. Jer ne može, jašta, biti da bi nešto moglo biti dobro za sve, eto, tek tako, jer je etički ispravno i dobro po sebi, jer je u skladu sa izvesnim univerzalnim etičkim načelima (pardon my French). Jer svet, po našističkom shvatanju, nije i ne može da bude drugo nego bojno polje po kojem Svi Mi imamo stupati kao nekakve šahovske figure, a među figurama šahovskim se barem zna: ili su crne ili su bele, i ne mogu činiti ništa drugo nego ratovati za svoju stranu (po neupitnim zamislima Demijurga koji ih pokreće), sve do časnog izginuća.
Možda ste već naslutili: povod ovim mojim filozofirajućim lamentacijama vest je da je Gradsko vijeće Sarajeva jednoglasno odlučilo da Petra Lukovića, novinara iz Beograda, zadnja pošta Zvezdara, građanina i državljanina Republike Srbije, proglasi počasnim građaninom grada Sarajeva. Bajdvej, Luković nije prvi građanin Srbije s tom titulom, jer ju je koju godinu ranije ponela Nataša Kandić.
Da su ovo devedesete, Lukovića bi koliko večeras raspalili u Dnevniku i Dnevnikovom dodatku, pa bi ga sutradan čerečili po vaskolikoj paradržavnoj štampi, i već sve po redu; pošto ovo devedesete ipak nisu (mada sam Luković, rekao bih, u to baš i ne veruje...), pretpostavljam da neće biti nekih eksplicitno burnih reakcija, osim možda na (sajber) mestima gde se okupljaju osobito živopisni marginalci i ekstremisti-ekskremisti; no, to ne znači da neće biti u izobilju nečega drugog: sipljive, potmule i podmukle filistarske mržnje koja će ga obasuti zavijena u neku od uobičajenih demagoških oblandi. I možda niko neće to ni tako eksplicitno izreći, ali svi će – svi ćemo – znati šta to pisac hoće da kaže: da sama činjenica da si Počasni građanin Sarajeva znači da si Nečasni građanin Beograda; da sama činjenica da ti se ukazuje poštovanje u, recimo, Hrvatskoj ili Bosni (a da to nije ona dražesna Republika Srpska) znači da ne zavređuješ nikakvo poštovanje u Srbiji. To je stvar koja se u jednom jezičko-vrednosnom sistemu već do te mere podrazumeva da se ne mora ni izreći; tako je nedavno na jednom istaknutom "patriotskom" sajtu nesrazmerno ogroman značaj – vrh naslovne strane! – dat jednoj manje-više protokolarnoj činjenici, tome da je Sonji Biserko predsednik Hrvatske uručio nekakvo priznanje. Vest, kažem, ni na koji način nije bila komentarisana, jer joj komentar više nije ni potreban: tu se već sve podrazumeva, say-no-more, odmah je jasno koliko je sati.
Nisam u ovoj stvari nepristrasan, niti to želim da budem. Poznajem laureata izvestan broj godina. Smatram ga prijateljem iako se privatno i kućno zapravo i ne družimo. Ljudi smo bitno različitih temperamenata. Znam podosta o njegovoj čuvenoj nezgodnoj i opsesivnoj naravi, koja ga ponekad nagoni da o ljudima koji mu se nečim zamere (a Peri se mnogo lakše zameriti nego ne zameriti!) kaže ili napiše nešto iza čega valjda ni on sam ne bi stao, kad bi dvaput razmislio. Zato je valjda zabranio sebi da dvaput razmisli... Da je nekrunisani kralj raskidanja prijateljstava, to bar zna ceo Beograd i dobar deo virtuelne SFRJ (a i u Mišarskoj 12 se zna ponešto o tome...). Da neke ljude opsesivno-iracionalno ne miriše, i da je ta vrsta osećanja mahom uzajamna, ni to nikome nije tajna. No, kako bih vam rekao, sve su to na koncu tek mikrostorije koje se svode na to da smo svi mi krvavi ispod kože. U onom krupnom i važnom – a to je ono što ostaje iza nas, ako ikada i ikako smemo biti tako pretenciozni da pomislimo da nešto iza nas ostaje – Petar je Luković svih onih (a i ovih) Strašnih Godina bio nepogrešivo na Boljoj Strani. Ne, ta se strana ne iskazuje ni etnički ni geografski; ali, da, u izvesnim situacijama i na određeno vreme, može se do neke mere iskazivati i tako. Recimo, kada Sarajevo gori, kada ga vezanog šutiraju, moralo bi se biti hulja i cinik pa izigravati "neutralnost" – koja nije drugo negosekundiranje zločinu – ili glumatati da si nekako iznad situacije. Luković to nije činio, naprotiv: urlao je koliko ga grlo nosi. Urlik nije uvek suptilan, je li, poneka Lepa Duša može od njega i da se zanesvesti, ali dok gori, urlati se mora.
Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao. Kad pogledaš, trebalo bi da to i nije tako mnogo, "svako to može". Da, u teoriji; u praksi, nekako ispadne sasvim drugačije. I dokle će to da tera tako, naopako? Sve dok Počast na jednoj obali tužnih naših reka predstavlja Nečast na drugoj. Znači, potrajaće? Hoće, ali bez ovakvih kao Luković trajalo bi zauvek.
(Vreme)
Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“,izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu
Ivo Andrić je osećao odgovornost prema čitaocu, koja u naše vreme nema paralele. Verovao da je književnost pružena prijateljska ruka, koja možda može da rastuži čoveka,ali ne sme da ga uvredi ili obeshrabri. Pretpostavljao je da on kao književnik može privremeno biti nečiji jedini prijatelj i savetodavac i da ne sme da izneveri tu ulogu. Verovao je da pisac priprema čitaoca za život, masažom suncem i senkom. U podsmešljivoj kulturi upozoravao je da su „podsmevači retko u pravu“.
Nastojao je da ljude vidi iznutra, kao što oni vide sebe. Nije se libio da teši svog čitaoca, ponavljajući mu da ni u čemu nije ni sam ni prvi ni jedini.
Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“ izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu.
Formiran na ranoj lektiri Ničea i kasnijim ispisima Gvičardinija, Andrić je odlučio da, uprkos okolnostima – uspe. Sklonost i ustremljenost uspehu nije smatrao dobrim receptom samo za sebe već i za svoju sredinu. Uvek je „našim mladim i talentovanim ljudima“ savetovao da svoj cilj postave visoko. Život će se već sam postarati da strela padne niže. Ali cilj – visoko.
Živeći u čaršijama nije bio čaršilija. Verovao je da, sem odslikavanja besmislenog dinamizma života, pisac o njemu može nešto i da zaključi. Nastojao je da razume razloge pojavama čak i u javnom životu koji se sastoji skoro od samih reakcija čije su akcije zaboravljene. Tom filozofskom piscu naše prilično nefilozofske sredine zamerale su i samu ideju da se o ljudima mogu doneti nekakvi opšti zaključci. („Za seljaka je misao kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje“,pisao je Maksim Gorki.) Tačno je da je Andrić umeo da bude sentenciozan poput La Rošfukoa. Istovremeno, poštovalac Bore Stankovića u njemu je verovao da ljudima vladaju slepe i bezimene sile.
Ovako je Andrića opisao naš poznati vizuelni umetnik:
Najtemeljniji, najozbiljniji naš pisac. Najviše pažnje od svih je posvećivao jeziku. Rečenici ne možeš da nađeš manu. On je ona stena koju ne možeš da pomeriš.
A šta se sve o njemu govorilo?
Andrić je bio veoma lukav. Hm. Sa stanovišta budale pamet mora izgledati kao nadnaravna lukavost ili gotovo magija. I ko može da kaže da u tom kontekstu nije magija?
Bio je previše suzdržan. Andrić je znao da se „sa mukom i tugom blago teče“. Znao je da se čitav nesigurni svet menja kao oblak. Jedne stvari njegovom životu su bile planirane onoliko koliko se to može. Druge su se dešavale kao ljetnji pljusak...
Suviše suzdržan... Taj „sud koji već prelazi u legendu“ pisac je ponekad osuđivao kao netačan i svirep. „Suviše se držite na odstojanju“ – zapisao je – „kaže mi neko od njih i pritom se sve više udaljuje od mene.“ Za sopstvenu uzdržanost je podozrevao da ne dolazi toliko od straha od drugih već straha od svojih postupaka i nepoznavanja sebe. Ako je „tome tako“ onda se radi o nekoj vrsti čojstva kao čuvanja drugog od sebe „jer ko zna šta bi taj govorio da nije ćutljiv i šta bi sve radio da nije uzdržljiv“.Andrić je bio mračan. Čudan je mračnjak koji nastoji da, za razliku od kasnijih „prljavih realista“, čoveka i život u njemu nikad ne uvredi i ne obeshrabri.
Nijedan pisac nijednom čitaocu, pa ni Andrić svojim kritičarima, ne može dati ono što makar i nesvesno nije deo njih. Ipak, razumno je upitati postoji li među primedbama koje mu se upućuju neki zajednički imenitelj? U „Znakovima kraj puta” čitamo kako se jedan građanin poredio sa slavnim vajarom N. Sa vajarom je išao u školu i ovaj je tada bio gori đak od njega. – Gde je sad on,a gde sam ja? – žalio se u neverici građanin. – Da, reći ćete talenat. Ma pustimo sad talenat, gde je on a gde sam ja. Na tom principu funkcionišu i mnoge primedbe o Andriću.
„Pustimo sad talenat.“
A to je jedino što ne možemo pustiti.
Šta se još govorilo?
Andrić je bio suvi realista... Da? Iako je dosledno insistirao na ulozi koju empatija i mašta igraju u njegovom životu. U savetima mladom piscu Andrić je zapisao: po živu glavu ne dižite se nad stvari o kojima govorite. Dosledno tome, Andrić se i nije dizao nad kurve, ludake ili ubice, pedofile i silovatelje poput Mustafe Madžara. On je bio Mustafa Madžar, čovek čije su se oči pretvorile u krv i koji gleda kroz neku vrstu durbina od mraka. I kako izgleda biti Mustafa Madžar?
U mraku zaboravi sve što je ikad bilo, i svoje rođeno ime... otpočnu brzi mravci niz noge i strepnja... Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom...
Kao što se ne podsmeva, Andrić i ne mrzi. Vođen njegovom rukom, čitalac nikad ne mrzi Madžara već možda razume, ako se u tom mraku ima šta razumeti, i oseća nešto nalik sažaljenju. Pred njim je ljudsko biće gonjeno strašnim nagonima koje se ne boji ubistva i pogibije u boju,ali se boji čitavog sveta i sebe. On mrzi hrišćane i prezire hodže. Komentar na sopstvenu pobedu za Mustafu je „Svijet je pun gada“. Okrenuti se posle rata protiv ljudi iz svoje sredine, to smo gledali i posle vijetnamskog i posle naših ratova. Zlo je univerzalno. Za to nije potrebno biti Turčin. Uostalom,Mustafa je Madžar.
Konačno, čulo se i da je Andrić suvi prozaist kome nedostaje poezije. Pogledajmo! Poentilističko titranje sledećeg pasusa trebalo bi da bude „Crnjanski“. A nije.
Kupač leži u senci drveta:
Po pesku i po njemu prostrt ćilim, sav satkan od senki i od sunčeve svetlosti. I kako na jutarnjem vetriću podrhtava svaki list na rakiti, tako i taj ćilim sav trepti od igre svetlih i tamnih tačaka na sivom tlu i na kupačevoj koži.
To je kao neka vrsta masaže suncem i senkom.
(preneseno iz Politike)
Ugledni pisci, poput Elmorea Leonarda i Jonathana Franzena kolegama početnicima otkrivaju tajne zanata
Pisci savjetodavci, pa čak i kvalitetni književnici, ponekad su pisali kojekakve gluposti, no među tom didaktičkom vrstom ima i određeni broj vrhunskih tekstova od kojih mladi pisci zaista i mogu imati koristi, poput primjerice Diderota, ili nama bližeg primjera Danila Kiša. Nedavno je engleski Guardian napravio veliku anketu među uglednim američkim i britanskim piscima koji su trebali ponuditi desetak korisnih savjeta za svoje kolege početnike. Mi smo odabrali pokoje savjete nekolicine njih, od Elmorea Leonarda do Margaret Atwood. Možda se u svoj sili natuknica nađe i pokoji koristan za vas. 
Elmore Leonard
1. Nikad ne počinjite knjigu s opisom vremena. Ako je samo zbog stvaranja atmosfere, a ne reakcije protagonista na vremenske prilike, to nikako ne smije trajati predugo. Čitatelj će početi preskakati stranice u potrazi za likovima.
2. Izbjegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg slijedi uvodna riječ. No, to se najčešće nalazi u non-fiction knjigama. Prolog u romanu je priča u pozadini te je se može umetnuti u roman po volji. Lik u Steinbeckovom romanu Sweet Tuesday to je najbolje opisao: "Volim mnogo razgovora u romanu, ali ne volim kad mi netko objašnjava kako onaj koji govori izgleda. Želim to sam prokljuviti prema načinu na koji govori".
3. Nikad ne koristite niti jedan glagol osim 'reče'. Dijalog pripada likovima, a glagoli su upadice pisca u priču. No npr. 'rekao je' mnogo je manje napasno od primjerice 'slagao je', 'prostenjao je', 'promrmljao je', 'upozorio je' i slično. Najgore je kad autor koristi komplicirane glagole za koje vam treba riječnik.
4. Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi, osim ako niste vješti kao Tom Wolfe – u tom slučaju samo izvolite.
6. Nikad ne koristite riječ 'najedanput'. Primijetio sam da autori koji koriste riječ 'najedanput' imaju manjak kontrole nad svojim uskličnicima.
7. Probajte izostavljati dijelove koje čitatelji preskaču. Sjetite se što sami preskačete kad čitate roman: debele prozne cjeline s previše riječi.
Glavni savjet - "ako zvuči kao da je napisano, napišite ponovo".
Margaret Atwood
1. Uzmite olovke sa sobom u avion. Kemijske olovke znaju procuriti, a obične puknuti, a u avionu je ne možete našiljiti nožem. Zato uzmite dvije olovke.
2. Ako obje olovke puknu, možete ih improvizirano našiljiti.
3. Ponesite nešto na čemu ćete pisati. Papir, na primjer. U posebnim prilikama poslužit će i komad drveta pa i vlastita ruka.
4. Ako koristite računalo, stalno spremajte tekst, po mogućnosti na USB.
5. Radite vježbe za leđa. Bol ometa u pisanju.
6. Zadržite pažnju čitatelja. (To će se prije dogoditi ako ste sposobni zadržati vlastitu pažnju.) No, ne znate tko čita: ono što će oduševiti osobu A, osobu B ubit će u pojam od dosade.
7. Nikad ne možete čitati vlastitu knjigu s onim nevinim iščekivanjem koje dolazi s prvom slasnom stranicom nove knjige, zato što se napisali prokletu stvar. Bili ste u backstageu. Vidjeli ste trik pomoću kojeg mađioničar vadi zečeve iz cilindra. Zato dajte prijatelju ili dvojici da pogledaju što ste napisali prije nego date knjigu izdavaču. No, 
to ne bi trebala biti osoba s kojom ste u vezi, osim ako ne želite prekinuti.
Richard Ford
1. Vjenčajte se s nekim koga volite i tko smatra da je činjenica da se bavite pisanjem odlična stvar.
2. Nemojte imati djecu.
3. Ne čitajte kritike vaših tekstova.
4. Ne pišite kritike.
5. Nemojte se svađati sa suprugom ujutro ili kasno navečer.
6. Nemojte piti i pisati u isto vrijeme.
7. Nemojte pisati pisma vašem uredniku. (Nikoga nije briga.)
8. Nemojte željeti zlo vašim kolegama.
9. Činjenica da drugima 'ide' neka vam bude ohrabrenje.
10. Poštedite se bilo kakvih 'zajebavanja' od bilo koga.
Jonathan Franzen
1. Čitatelj je prijatelj, a ne neprijatelj niti promatrač.
2. Fikcija koja nije autorovo osobno putovanje u nepoznato i zastrašujuće nije vrijedna pisanja, osim zbog love.
3. Nikad ne koristite riječi 'uto' i 'nato'. Time se služe nevješti pisci koji se boje previše veznika 'i' na jednoj stranici.
4. Po mogućnosti pišite u trećem licu, osim ako se prvo lice samo ne nametne.
5. Najčišća moguća autobiografska proza zahtjeva čistu imaginaciju. Nitko nikada nije napisao nešto više autobiografsko od 'Metamorfoze'.
7. Interesantni glagoli vrlo su rijetko interesantni.
Neil Gaiman
1. Pišite.
2. Pišite jednu riječ za drugom. Nađite pravu riječ i zapišite je.
3. Završite što pišete, štogod morali napraviti, završite.
4. Stavite tekst na stranu. Čitajte ga praveći se da ga nikad prije niste čitali. Pokažite ga prijateljima do čijeg mišljenja držite i kojima se sviđa to što radite.
5. Zapamtite: kad vam prijatelji kažu da nešto nije u redu i da ne funkcionira, gotovo uvijek su u pravu. Kad pak točno kažu što nije dobro i kako to popraviti, gotovo uvijek su u krivu.
6. Popravite to. Sjetite se da ćete prije ili kasnije, prije nego što dosegnete perfekciju, morati staviti točku na 'i' i morati početi pisati sljedeći tekst. Savršenstvo je kao horizont. Nedostižno.
7. Smijte se vlastitim forama.
8. Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi što god hoćete. (To pravilo bi se moglo odnositi na život općenito, no definitivno se odnosi na pisanje.) I zato pišite vašu priču onako kako ona treba biti napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ona koja nešto vrijede.
Zadie Smith
1. Dok ste još dijete čitajte što više. Koristite vrijeme za to više nego za sve druge stvari.
2. Kad odrastete probajte čitati vlastite tekstove kao stranac, ili još bolje, kao svoj protivnik.
3. Nemojte romantizirati niti mistificirati svoju profesiju. Ili ste u stanju napisati dobru rečenicu ili niste. Ne postoji lifestyle pisca. Jedino je bitno ono što ostavite na papiru.
4. Izbjegavajte svoje slabosti. Ali činite to bez da se uvjeravate da ono što ne možete dobro napisati nije vrijedno pisanja.
5. Ostavite si dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.
6. Izbjegavajte klike, skupine i grupacije. Postojanje mase neće učiniti vaše pisanje boljim no što jest.
7. Radite na kompjuteru koji nije priključen na internet.
8. Zaštitite vrijeme i mjesto na kojem pišete. Držite druge podalje od sebe, čak i ljude koji su vam dragi.
9. Nemojte pomiješati nagrade s ostvarenjima.
10. Govorite istinu na bilo koji način – samo je izrecite. Pomirite se s činjenicom da ćete cijeli život biti nezadovoljni.
Colm Tóibín
1. Završite sve što ste započeli.
2. Radite.
3. Ostanite u mentalnoj pidžami čitav dan.
4. Prestanite se sažaljevati.
5. Nema alkohola, droge i seksa dok pišete.
6. Radite ujutro, uz malu stanku za ručak, zatim radite popodne, pogledajte Dnevnik i zatim radite dok ne odete na spavanje. Prije spavanja, slušajte malo Schuberta.
7. Ako morate čitati, zabavite se čitanjem biografija pisaca koji su skrenuli pameću.
8. Subotom si možete priuštiti poneki Bergmanov film, po mogućnosti Personu ili Jesenju sonatu.
9. Ne putujte.
10. Zapravo nemojte uopće igdje ići.
Annie Proulx
1. Krenite polako i oprezno.
2. Kako bi bili sigurni da radite polako, pišite rukom.
3. Pišite polako i rukom samo o stvarima koje vas zaista zanimaju.
4. Razvijte zanatsku vještinu na temelju godina iskusnog čitanja.
5. Pišite iznova i uređujte dok ne postignete najsretnije pogođenu frazu/rečenicu/odlomak/stranicu/poglavlje/priču.
Philip Pullman
Moje glavno pravilo je da ne sudjelujem u anketama ovog tipa koje me samo odvlače od posla.
(preneseno sa www.booksa.hr)
Nakon što je u posljednjih nekoliko tjedana drugog mandata medijske predatore nahranio s više skandala nego u svih prethodnih deset godina, hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić sam kraj mandata obilježio nezapamćenim incidentom, naprasno prekinuvši oproštajni televizijski intervju s novinarkom RTL-a, izgovorivši u još uključeni mikrofon kako mu je „dosta ovih sranja“. Par dana kasnije, nakon provincijske svečanosti na zagrebačkom Markovom trgu, čestitao je novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću, pokupio ženu Milku i otišao u penziju.
Stari je predsjednik ukrao tako slavu novom: više se u Hrvatskoj proteklih tjedana priča o „prolupalom“ Mesiću, nego o Josipoviću, a analitičari razbijaju glavu nagađajući što se to dogodilo sa karizmatičnim Stipom, kojega – istina – ni u pretodnih devet godina i jedanaest mjeseci nisu odlikovali nordijski politički standardi, ali barem nije amnestirao ozloglašene ratne zločince, sijao po Balkanu genetski modificirano sjeme razdora, objavljivao ratove i bijesno prekidao intervjue.
Osim političkim „skretanjima“ i „zastranjenjima“, kako su se takve stvari nazivale u romantično doba totalne ideologije, kraj Mesićeva mandata obilježila je tako i pojava kojom se – valjda zbog ozbiljnosti situacije – nitko nije ozbiljnije pozabavio: duhoviti, šarmantni, vrckavi i ležerni zajebant pretvorio se na koncu u namrgođenog, nervoznog namćora. I to u trenucima kad je, u redu pred šalterom Mirovinskog fonda, potpuno opušteno mogao do kraja osloboditi u sebi i ljudsko i političko biće, pa otići u penziju sa stilom, u havajskoj košulji i kartom za put oko svijeta.
Mnogo je teorija izneseno u pokušajima da se objasni ta neobična pojava. Razmišljao sam i ja o tome, gledajući na RTL-u kako popularni Stipe par dana pred kraj drugog mandata na pitanje novinarke „je li istina da vas državni tužitelj drži u šaci“ – pitanje na koje bi nekad odgovorio „naravno, ali vam ne smijem reći točno gdje“ – sada gnjevno ustaje sa stolice, čupa mikrofon, sočno psuje i odlazi iz kadra, baš kao da je Emir Kusturica u svojoj kolibi na Mećavniku, a ne predsjednik države u svom kabinetu.
Tada mi je sinulo: hrvatskom je predsjedniku jednostavno - itekao rok trajanja.
Razmislite i sami: punih deset godina, slaže se velika većina hrvatskih građana i političkih komentatora, Stipe Mesić dobro je služio, tu i tamo otišao bi pokoji osigurač, ali nije bio loš, spriječio je vojni udar, otvorio Tuđmanove sefove, beskompromisno se obračunavao sa Crkvom, praktički sam samcat sačuvao i prenio u treći milenij izvorni hrvatski antifašizam, susjedima pružao ruku suradnje, izvinjavao se za zločine, rekao NATO-u historijsko „Ne“ i jednom za svagda demontirao u Hrvatskoj nedodirljivi francjozefinsko-titovsko-tuđmanovski vladarski mit, da bi se onda u posljednjih mjesec dana jednostavno - pokvario. Kao tetrapak mlijeka kad mu istekne rok trajanja.
Stipi Mesiću na etiketi je pisalo „rok trajanja: deset godina“, a mi smo u ovih deset godina sasvim zaboravili na to, kao što zaboravimo kad kupimo mlijeko, pa otvorimo onaj tetrapak s dna frižidera, kojemu je čep već malo zapekao, i s gađenjem ispljunemo prvi gutljaj. Jednako je tako istekao rok trajanja hrvatskom predsjedniku, tako se, eto, pokvario Stipe Mesić. Baš kao tetrapak mlijeka, kao frižider kad mu istekne garancija.
Slično je to, naime, kao s kućnom tehnikom ili automobilima, znate i sami kako su nekad sklapali pouzdane, robusne hladnjake, televizore, auta i predsjednike, pravili ih da traju četrdeset godina, i danas negdje u vikendici imate onaj stari Obodinov frižider, kao što ponegdje još čuvaju dobre, stare diktatore, pukovnike i kraljeve, veselo zuje i brekću Obodinovi frižideri, libijski pukovnici, opel kadeti i kubanski generali, radi stari Grundigov televizor kao prvog dana, nijednom se pokvario nije, i nikad niste imali razumno objašnjenje i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto ste uopće nabavili novi, ono kromirano digitalno čudovište za čija uputstva treba završeni elektrotehnički fakultet, koji se kvari jedanput mjesečno i uvijek, bez greške, crkava točno dan nakon isteka garancije. Tako, naime, danas proizvode tehniku, nisu ni Japanci pizde pa da prave televizore koji će trajati kao Moamer Gadafi.
Tako danas, eto, u parlametarnoj demokraciji prave predsjednike, baš kao televizore, isporučuju ih uz precizan garantni rok i možeš se opušteno kladiti da će se pokvariti odmah nakon isteka garancije.
- Dobar dan, izvolite.
- Treba nam predsjednik, stari je crko.
- Kakav vam predsjednik treba, imamo različitih...
- Ovaj ovdje... kakav je taj?
- Dražen Budiša, odličan izbor. Prilagodljiv, fleksibilan, za svaku priliku. Hoćete demokrata, hoćete konzervativca, hoćete liberala, hoćete nacionalistu, socijalistu, demokršćanina, ateista, što god vam treba, multipraktik, sve u jednom. Obzirom na male predsjedničke ovlasti, vrlo isplativ model.
- Hm, dobro zvuči. A garancija?
- Pet godina.
- Šta ja znam, nekako mi je... A ovaj?
- Mate Granić. Fina elektronika, tih, bešuman, pouzdan, ne diže prašinu, ima ekološki certifikat, energetski razred A. Dosta ga sad traže.
- Garantni rok?
- Također pet godina.
- Nije mi nešto. A onaj tamo?
- Koji?
- Onaj s bradom.
- Ah, taj. Što da vam kažem? Stariji model, lampaš, nije neki dizajn, dosta je bučan. Tanki živci. Od stranih jezika jedino ruski, od funkcija samo antifašizam, antituđmanizam i antiklerikalizam. Ali garancija je deset godina.
Tako je u ponoć sedmoga na osmi veljače 2000. godine Državno izborno povjerenstvo objavilo na Hrvatskoj televiziji rezultate drugog kruga izbora, na kojima je Stipe Mesić pobijedio Dražena Budišu sa 56 posto glasova, Hrvatska je dobila novog predsjednika i sve papire uz njega, uputstvo za upotrebu i pečatiranu garanciju na kojoj je pisalo „expiration date february 8th 2010“.
Točno deset godina kasnije, jedva dan-dva nakon što mu je istekla garancija, navečer smo kao i obično upalili predsjednika, a on se malo nakašljao i nešto promucao, pa ustao iz stolice, bacio mikrofon i odbrusio „dosta mi je ovog sranja!“.
- Pokvario se? – zaprepašteno smo u servisu za predsjednike gledali čovjeka u neobičnom radnom odijelu. - Zar nije pod garancijom?
- Istekla prekjučer – pokazuje majstor datum u papirima.
- Pfu, jebem im mater baš.
- To vam je moderna tehnika.
- Pa koliko bi došao popravak?
- Ne isplati vam se, otišao je programator - autoritativno će serviser. – Skuplje bi vas koštao popravak, nego novi predsjednik.
(Preneseno sa Peščanika)
Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem
Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.
Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!
Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.
Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.
Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!
Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.
(preneseno iz Oslobođenja)
Čarls Simić (1938, Beograd), američki pesnik srpskog porekla, Pulicerovoj i nizu drugih prestižnih američkih i evropskih priznanja nedavno je dodao i međunarodnu italijansku nagradu „Premio Napoli”. Osim što predaje kreativno pisanje na Njujorškom univerzitetu, naš sagovornik odnedavno vodi blog za „Njujork rivju of buks”
U Vašoj novoj knjizi eseja „Otpadnici” i sebe ste uvrstili među pesnike/renegate. Ima li to veze s raspolućenošću između sveta Vašeg detinjstva i Amerike u kojoj živite šest decenija?
Nisam imao uobičajen odgoj, obrazovanje niti porodični dom. Zbog toga ne verujem u ono u šta ljudi veruju povodom većine stvari, uključujući i veru, politiku i nacionalizam. Dakle, neki me smatraju za otpadnika, izdajnika svake svetinje, mada bih rekao da samo govorim ono što mislim da je istina.
Možda reč „renegat” nije prava za moj slučaj. Imao sam na umu nekog ko je slobodouman i govori iz kontre, nekog ko se često oseća kao izgnanik, čak i u vlastitom narodu. Takvih ima mnogo, svuda. Većinom su to nepoznati ljudi i žene koji uporno žive svoje mirne živote, uspevajući da sačuvaju svoj nezavisni duh.
U mladosti, bili ste loš đak, problematičan adolescent, čak i u svojim prvim emigrantskim danima u Parizu… Kad ste okrenuli novi list?
Igrao sam se sa zločestim dečacima, počeo da pušim u jedanaestoj, lagao, krao i bežao iz škole kad god sam mogao. Ukratko, do šesnaeste sam činio sve ono što roditelji ne žele da im dete čini, a onda sam se obreo u Americi i počeo da shvatam da treba da se upristojim kako ne bih završio kao propalitet. Nije bilo lako. Bilo je jako zabavno biti loš momak.
Na svom blogu opisujete i današnje beskućnike koje je kriza rasula po ulicama. To su i likovi iz vaših pesama: Prosjaci, gatare, ulični svirači… Kakvu metafiziku oni nose?
Nema tu nikakve metafizike. Samo podsećanje na ono što se svakom u ovoj zemlji može desiti, plus nekoliko praktičnih nagoveštaja kako preživeti i osećati i dalje toplinu dok spavate na pločniku u hladnoj zimskoj noći. Moje pesme su pune takvih ljudi jer pedeset godina tumaram ulicama Njujorka i dajem im novac kad god mogu. Pomoć dobrotvornih organizacija je nedovoljna – svake nedelje federalna vlada troši deset milijardi dolara na vođenje ratova u Avganistanu i Iraku i održavanje 800 vojnih baza širom sveta pa joj ne ostaje ni prebijena para za te nesrećnike.
Koliko se pejzaži prosperiteta menjaju pod uticajem krize?
Najgore izgledaju nekadašnji industrijski gradovi, s napuštenim fabrikama, zatvorenim radnjama i poslovnim zdanjima, ali postoji izrazita beda i u svim seoskim područjima Amerike. Uglavnom ne delujemo mnogo prosperitetno jer to i nismo. Tu vrstu patnje ne mogu da oprostim niti da izbacim iz glave, zato se ona često sreće u mojim novim pesmama, bilo direktno, bilo da viri iz pozadine.
Ima li razlike između nemaštine koju ste doživeli u detinjstvu i sadašnje?
U vreme Drugog svetskog rata i posle njega, u Beogradu, trampili smo odeću, nakit i druge dragocenosti za prasiće, slaninu, salamu ili džak brašna. U Nju Hempširu, gde provodim polovinu vremena, sada se umnožavaju zalagaonice: prodaje se sve – od muzičkih instrumenata, do skija i automobilskih guma. Siromasi ih založe a onda se okrenu i u istoj radnji kupe poklon deci za Božić. U nekadašnjoj Jugoslaviji bili smo gladniji, ali to sustiže i neke delove današnjeg američkog društva.
„Novi američki san glasi: biti bogat i istovremeno smatrati sebe žrtvom”, zapisali ste. Kako to izgleda?
Ne baš dobro. Jedan posto ljudi na vrhu poseduje onoliko novca koliko svih devedeset posto na dnu, te više niko ozbiljno ne veruje u američki san. Svi smo dobro živeli od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka, kada je američkom kapitalizmu postalo jasno da su naši radnici preskupi te su svoje poslove izmestili preko okeana ne bi li povećali profit. Trenutno proizvodimo i izvozimo jedino oružje. Da nema ratova, naša privreda bila bi u još gorem stanju.
Da li je Obama i dalje „in“?
Predsednik Obama je veliko razočaranje za sve nas koji smo glasali za njega. Imenovao je ekonomske savetnike koji uglavnom služe finansijskim interesima Volstrita. Prigrlio dobar deo izvršne vlasti Buša i Čejnija i njihovo narušavanje privatnosti da poštedi od odgovornosti pojedince koji su činili ratne zločine i druga zlodela. On deluje kao čovek bez jedinstvenog, čvrstog principa koji lepo govori, ali povija kolena pred svakim interesom moćnika u Vašingtonu. Opet smo izigrani.
Na blogu ste pisali o američkim vojnim varošima u Iraku i Avganistanu kao o „spomenicima bogatstva i razmetljivosti”? Šta će biti s njima?
Bog sveti zna. Balad je vojna baza SAD severno od Bagdada, sa aerodromom, elektranama, bazenima, stotinak gradskih autobusa, noćnim barovima, prodavnicama, salonima za masažu… Okolo su varoši i sela koja jedva da imaju vodu i struju, nalik na šumadijska sela pedesetih. Te neokolonijalne, etnički segregisane varoši niču širom Iraka, a njihovu rasipnost i troškove niko ne preispituje. Pentagon zamišlja da će tamo biti bar pedeset, ako ne i više godina, ali čisto sumnjam. Kad god obesparimo od silnih ratova, nastavljamo da ratujemo pomoću novca pozajmljenog od Kineza i Japanaca.
Bili ste pod uticajem latinoameričke pesničke škole šezdesetih, njenog sveta čula i hedonističkog obilja. Da li Vas taj svet i danas uzbuđuje?
Možete se kladiti u to! Dajte mi tanjir svežih ostriga i čašu dobro ohlađenog vina i ja sam presrećan. Sve što ostavlja utisak na mene, pre ili kasnije se nađe u mojim pesmama. Recimo, pre neko jutro sam po njujorškoj cičizimi izašao da kupim novine. Sreo sam čoveka koji je šetao dva psa: jednog radosnog što je izašao, i drugog koji kao da je mislio: falilo mi je bar još pet minuta dremke kad nas je ovaj idiot probudio.
Bluz je Vaša religija. Koliko je Vaša poezija pod dejstvom tih „srećnih melodija odsviranih na tužan način”?
Ili obrnuto: tužnih melodija pretvorenih u plesne. Po mom mišljenju, potrebne su dve kontrastne emocije da bi se nešto „desilo” u pesmi. I u životu, obično smo raspeti između krajnosti: tuge i veselja, ili nekih drugih suprotnosti, tako da moje pesme odražavaju to iskustvo.
Družite se i s evropskim piscima, često gostujete u Evropi, da li i Vaš identitet određuju, pre svega, Evropa i slovensko poreklo?
Ne verujem. Kao pesnik, bliskiji sam američkim piscima i poetama. Plus, nikad nisam sreo nijednog evropskog intelektualca koji bi me smatrao jednim od svojih. Ne misle da sam „tipičan” Amerikanac, ali im je teško da me svrstaju. Istina je da mi nije tako lagodno u društvu Evropljana kao u društvu Amerikanaca, jer mi nimalo ne prijaju klasne razlike, titule i ponašanje koje s tim ide.
Postoje li razlike između evropskih i američkih intelektualaca u javnom i političkom angažmanu?
Uloga većine intelektualaca, svuda, jeste da sistemu daju izgovore i opravdanja. Oni nezavisni su malobrojni i uticajniji su u Evropi i Južnoj Americi, nego u Engleskoj i SAD gde niko ne mari šta pričaju. Potpisivao sam, zajedno sa grupom pesnika i pisaca, saopštenja protiv ratova u Iraku i Avganistanu, znajući da nećemo ništa postići. Takođe znam da je još više pisaca odbilo da ih potpiše jer im nije milo da kritikuju vladu. Tako je to.
Ko su, onda, najuticajnije javne ličnosti u današnjem vremenu?
Možda blogeri. Svaka zemlja ima miljenike među njima. U Sjedinjenim Američkim Državama Glen Grinvald, Endru Salivan, Hujan Kol i žena koja sebe naziva Digbi čitani su i jako utiču na gledište mnogih ljudi.
Da li ste i vi uticajniji kao bloger nego kao pesnik?
Nemam pojma, blog pišem tek od oktobra. Vreme će pokazati.
(preneseno iz Politike)
U intervjuu sa Raffijem Gregorijanom, prvim zamjenikom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, novinar Avaza Sead Numanović naziva ovog zvaničnika agilnim i principijelnim američkim doplomatom. Tema intervjua su bili napadi Milorada Dodika na OHR i istražne organe koji provjeravaju njegove veze sa kriminalom. Intervju prenosimo u cjelosti
Rafi Gregorijan za „Dnevni avaz“
Dodikove optužbe na moj račun su prazne!
Premijer Milorad Dodik u više navrata obećavao je mnogima da će dostaviti dokumentaciju koju od njega traži Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. To je uradio i danas (jučer, tokom izlaganja u Narodnoj skupštini Republike Srpske, op.a.).
Vjerovat ću njegovim djelima, a ne riječima kazao je u ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“ Rafi Gregorijan (Raffi Gregorian), prvi zamjenik visokog predstavnika.
Otezanje obaveze
Ovaj vrlo agilni i principijelni američki diplomata ovih dana je ponovo u medijskoj žiži nakon najava premijera manjeg bh. entiteta da će ga tužiti zajedno s nekim visokim zvaničnicima Državnog tužilaštva i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
Gregorijan se uopće ne nervira zbog takvih prijetni, već ih shvata kao neku vrstu logičnog slijeda dešavanja i aktivnosti u RS.
- Nadam se da će dokumentacija konačno biti predata. Očekujem, također, da će državnim organima biti dostavljeni svi papiri, a ne samo ono što Dodik želi da oni imaju ističe Gregorijan.
Postoje određene kontroverze u vezi s pravnim zastupnicima koje je Dodik imenovao i pozamašno platio kako bi ga zastupali pred institucijama BiH. No, ta američka firma nije registrirana i ne može raditi u BiH. Je li to tačno?
- Što se Ureda visokog predstavnika tiče, tu smo jasni. Nastavit ćemo raditi kao i u proteklih 13 godina i sva pitanja rješavati sa zainteresiranim stranama u BiH direktno. Što se tiče firme o kojoj govorite, ona u BiH nema nikakav pravni status.
Cijeli slučaj o kojem sada govorimo tiče se zahtjeva Tužilaštva BiH da mu se dostavi dokumentacija, na osnovu čega može procijeniti ima li ili nema osnova za pokretanje istražnog postupka. Što više Dodik oteže da izvrši tu obavezu, to sumnje više rastu i trebat će više vremena da se odgovori na pitanje da li pokretati istragu ili ne. Uvođenje drugih faktora u cijeli slučaj samo dodatno komplicira stvari.
Uhodani put
Zakonske obaveze su jasne i svako daljnje kršenje datih obećanja i nepoštivanje obaveza ne doprinosi razrješenju cijele ove stvari.
Vlada RS objavila je da će, zajedno s dostavom dokumentacije, podići tužbu protiv Vas i još nekih državnih službenika BiH...
- Moram reći da mi baš nije jasno šta će oni tačno uraditi kada je ta navodna tužba u pitanju.
Ministar pravde RS na čelu je nekakvog tijela koje bi trebalo provesti Dodikovu želju da Vas tuži... Kako odgovarate na najavu o toj tužbi?
- Ponovit ću i nešto što su drugi već rekli nečuveno je da Dodik objavi to dan nakon sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC). PIC je snažno pozvao premijera Dodika, kao i druge, da poštuju vladavinu zakona u BiH, pa samim tim i RS. Zanemarimo, bar za tren, moje ime iz svega ovoga. Očito je da se radi o strategiji skretanja pažnje i ponovnom korištenju institucija RS za progon novinara i državnih institucija. Tome treba pridodati i aktivnosti ministra pravde RS koji se okrenuo protiv Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Radi se o širokom napadu na one čija je uloga i zadatak da rade nezavisno od izvršne vlasti. To je napor Vlade RS da slomi nezavisne vlasti, bilo da su u pitanju pravosudne institucije BiH, bilo da su nevladine organizacije ili novinari. Kao što znate, to je već uhodani put aktivnosti koji odlikuju i napadi na „Transparency International“ (TI), nezavisne novinare i medije, te prijetnje tužbama protiv novinara ili nevladinih organizacija koje su na sudovima odbačene. Podsjetit ću vas da je Evropska komisija u svom posljednjem izvještaju o napretku u BiH izrazila zabrinutost zbog toga.
Nejasne optužbe
Bez namjere da ovo predstavimo kao lični sukob između Vas i Dodika, moram Vas pitati hoćete li se pozvati na diplomatski imunitet?
- Za šta? Pa, nije jasno ni za šta me optužuje. Ono što čitamo u medijima paušalno je i nema smisla. Dodik me optužuje da stvaram lošu sliku o RS.
Prvo, to apsolutno nije tačno! Jedina osoba koja šteti imidžu RS je Milorad Dodik. Pogledajte kominike PIC-a. U nekoliko stavki RS se proziva zbog nepoštivanja Dejtonskog sporazuma, Aneksa 10 u kojem se zahtijeva puna saradnja sa OHR-om, Aneksa 2 koji se odnosi na arbitražu za Brčko koju Dodik sada odbija.
Zanimljiv je rječnik koji Dodik koristi?
- To je rječnik koji je u potpunosti neprikladan jednom premijeru. U protekloj godini on me nazvao „kriminalcem“, „crvom“, „plaćenikom“, „kukavicom“... To sada prolazi kao politički dijalog u RS. Ne bih komentirao moguće pravne konsekvence, jer se još ništa praktič no nije desilo. Optužbe koje iznosi na moj račun prazne su!
Vlasti u BiH obavezne su na punu saradnju s visokim predstavnikom, njegovim uredom i osobljem. Dakle, obavezne su i na saradnju sa mnom! PIC je jasno pozvao vlasti RS da izvrše svoju obavezu u potpunosti i sarađ uju s međunarodnom zajednicom i njenim organima u BiH.
Gaši, Orić, Keljmendi
- OHR ima tim analitičara koji procjenjuju informacije koje dobivamo o mogućim vezama političara visokog nivoa s organiziranim kriminalom, terorizmom ili ratnim zločincima. Rezultati rada tog tima, donekle, pomogli su vlastima, posebno u Federaciji BiH, da se suprotstave organiziranom kriminalu, poput Gašija, Nasera Orića, Keljmendija i sličnih. No, to nije direktno rezultat rada našeg tima.
Analitički tim
- Iz sigurnosnih i drugih razloga ne govorimo o detaljima Analitičkog tima koji smo formirali. Dodik i drugi pokuš avaju saznati ko su ljudi u tom timu, kako bi ih napali. S obzirom na probleme koje s vremena na vrijeme imaju osobe koje u BiH govore ili se bore protiv organiziranog kriminala, procjena da se o Analitič kom timu ne govori, sasvim je razumljiva.
Ljudi povezani s kriminalom
- Premijera Dodika sasvim sam prijateljski upozorio još prije godinu da se oko njega skupljaju ljudi koji nemaju na umu i srcu najbolje za RS, pa i njega samoga. Sudeći prema reakciji na to upozorenje te nedavnim ličnim napadima na mene, čini mi se da moja upozorenja nisu naišla na odgovarajuću reakciju.
Ne želim govoriti o imenima, ali se radi o ljudima koji su bili pripadnici ili bliski sa 410. obavještajnim centrom, koji je 2003. rasformiran zbog ilegalnog prisluškivanja. Neki od tih ljudi, koji su sada u Dodikovom okruženju, nekadašnji su visoki zvaničnici vojnih i sigurnosnih strukura RS. To su ljudi koji su povezani s organiziranim kriminalom u Srbiji i mrežom pomagača Ratka Mladića.
Dnevni avaz, 26. novembar 2008. godine
(zurnal.info)
Smatra se da je intervju koji je Džoni Štulić dao za beogradski Nin prvi pravi štampani razgovor koji je muzičar imao nakon više od dvije decenije. Novinaru i prijatelju Peci Popoviću, Štulić otkriva da pored materijala za 14 knjiga, ima čak 70 pjesama spremnih za snimanje. Žurnal prenosi u cjelosti ovaj intervju.
Ima nešto blesavo u svemu. U beogradsko nedeljno praskozorje budi me spot Džonija Štulića za pesmu „Moj galebe”. Nedovoljno odmoran stižem na surčinski aerodrom obasjan oktobarskim suncem. Tri sata kasnije i 1.650 kilometara zapadno nadomak Utrehta, iako je podne, nikako dan da pobedi tmurno sivilo. Ipak osmeh Branimira Štulića popravlja raspoloženje. Kako i ne bi kada se nismo videli dugih 14 godina.
Razlog našeg susreta je njegov povratak u žižu javnosti. Kažu da će uskoro premijera njegove biblioteke od 14 novih naslova. Na dan kad ovaj broj stigne na kioske, grupa muzičara pod imenom „Pozdrav Azri“ nastupiće prvi put u Beogradu. U medijima se svakodnevno pojavljuju njegove navodne izjave ili intervjui. Pričaju se mitovi o ogromnim finansijskim ponudama za koncerte u Zagrebu i Beogradu. Nedavno je jedna diskografska kuća objavila „Ultimate Collection“ sa 26 starih snimaka Azre sa sve oznakom „C&P 2009”, što je i teoretski nemoguće jer je ovaj čovek oduvek vlasnik svih svojih autorskih i izvođačkih prava.
Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta sa svojom ženom i ključnim sponzorom Džozefinom. Vreme provodi u dnevnoj odnosno radnoj sobi koja gleda na pitomu ulicu. Sa desne strane je velika polica sa knjigama. Uglavnom istorija i rečnici. Sa druge strane stalaža sa kompakt diskovima. Ispred troseda koji je okrenut velikom prozoru stalci sa dve gitare. Jedna je akustični „martin“, a druga kanadsko-kineska verzija dvanaestice čuvenog rokerskog modela „gipson 335“. Pored prozora vise dva zvučnika uvezana sa portabl studiom za snimanje i kompjuterom.
Na televizoru, koji nije uključen, Zlatna ptica nekadašnjeg Jugotona za milion prodatih albuma, medalja osvojena u Hagu za pobedu na turniru fudbalera amatera i medalja Viminacijuma zbog podrške antičkoj istoriji.
Na stočiću razbacani tekstovi novih pesama i monografija o Štulićima i dalmatinskom gradiću Ninu.
U prizemlju, tačno iznad klozetske šolje, poster Azre iz osamdesetih štampan davno u sarajevskom „Venu“. Domaćin misli da je uslikana najbolja postava grupe.
To je ambijent čoveka koji je u svojevoljnoj emigraciji punih četvrt veka. Ima 56 godina. Dobru liniju čuva igrajući fudbal. Kosa mu se proredila mada je i dalje duga.
Domaćin će objašnjavajući kreativni raspored svog prizemlja reći: Ovde sam poslednjih 18 godina provodi po 16 sati dnevno radeći 14 knjiga i praveći 70 novih pesama. Ritam mu je takav da se budi oko podne a obično odlazi na spavanje u zoru. Što su EKV opevali stihom„menjamo noć za dan”.
Voleti Džonija je lakše negoli Štulića razumeti.
Dobija brojne ponude da svira i sve ih odbija a sa najvećim uživanjem supruzi i namerniku iz Beograda zatvorenih očiju, tiho ali zavodljivo, peva nove pesme i svoje verzije starih narodnih pesama. Raspoložen otpevaće i prvu pesmu koju je napisao davne 1971. Zove se „Kaleš bre mala“, sa stihom koji ume da zaboli „gde sevdah zamire, volim te bre“.
Takvih je sve manje...
Da li sebe ponekad vidiš kao doslednog hipi viteza, izigranog čoveka u velikoj igri ili nemoćnog emigranta bez korena?
- Ovo zadnje sigurno ne. Ja sam više bitnik nego hipik mada sam izgledao celoga života kao hipik. Ako si vjernik, onda si vjernik. Izigran sam i to je istina.
Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?
- Hteo sam da budem deo divne muzike kao Bitlsi. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.
A ispostavilo se da si uvek sam.
- Samo zato što sam tražio mnogo. Tražio bolje od sebe, a ja najbolji. To je mongolska sudbina.
Zašto mongolska?
- Mongoli su imali poslovicu da je časno izgubiti od najboljega. Ako tražiš bolje, nikad ih nećeš naći, ali produkcija koju ne vidiš je da si najbolji jer si u potrazi.
Za reputaciju pametnog i knjiškog čoveka, ipak si premnogo puta izigran za jedan običan život. Kako to tumačiš?
- To je normalno. Ima priča o Talesu iz Mileta kad je gledao zvezde pa upao u rupu. Onda mu je baba rekla: Ti nama o bogovima, a ne vidiš šta ti je pred nosom. Ne da ja to nisam video, ali nemam vremena. Danas je lakše nego ikad zajebati, ali se ja ne bavim zajebavanjima. Ja nastojim da nešto napravim. Lako je nekom nogu postaviti, teže je nešto stvoriti.
Ako je tvoja verzija „Ilijada“ pre 14 godina dočekana đonom, šta se može očekivati za istorijski opus od 14 knjiga za koji se priča da će biti uskoro predstavljen? Bojiš li se procene „megalomanija“?
- Od izdavača nemam vesti, ali za mene je davno rečeno da sam megaloman. Ovo što sam uradio cela je zapadna istorija, znači naša istorija.
Ima li izmene na „Ilijadi“? Koliko se razlikuje od prvog izdanja iz 1995. godine?- Stavio sam interpunkciju i uveo je celu u meru. Ranije je bila slobodna mera.
Šta će reći čistunci?
- Da je poboljšana. „Ilijada“ je fantastična i ne može da bude bolja. Hoću da kažem ako bi Homer bio Francisko Goja, znači fotografija, ja bih išao prema Bošu, znači slobodna forma. Znaš, ne možeš Bitlse popravljati, jedino je Koker uspeo sa pesmom „Uz malu pomoć mojih prijatelja“... Tako sam i ja bio Koker kod „Ilijade“, malo sam izdužio. Da radim Bitlse, to mi je glupo jer su bolji od mene, bolji je original, a ko može da čita Homera u originalu. Zato sam htio nešto svoje napraviti, onako kako to meni zvoni. Ne moraš zbog toga da budeš filozof. A ako me napadaju, neka. Znaš šta Odisej kaže u Odiseji: „Vidiš li strnjiku nešto ćeš i o plodu zaključiti“. Ne moraš znati jezik da bi shvatio kako teče reka.
Šta može da se kaže o „Aleksandrijadi“?
- To je jedina knjiga na kugli zemaljskoj o Aleksandru, takva kakvu sam je ja napravio. Priča je bila rasparčana u četiri knjige i niko se nije setio da ih spoji u pravu celinu. To je jedina knjiga u svijetu koja postoji o njemu i to 2330 godina posle. Aleksandar je njome dobio ono što zaslužuje.
Po tvom, koliko je tačno da su Argonauti plovili našim krajevima?
- Kod Apolonija postoji Dunav i oni su išli uzvodno do Save. Moja teorija je da su posle Save ušli u Unu i onda sigurno išli do Ravnih kotara. Tamo su našli Hilejce koji su bili sa Heraklom.
Koliko te je dugogodišnje izučavanje grčkih istoričara dovelo u koliziju sa prihvaćenom verzijom?
- Jedina kolizija je sa ovom modernom tezom u poslednjih dvadeset godina da je sve krenulo iz Afrike, što uopšte nije istina. Sve je krenulo iz Azije, iz Sibira.
Kakva je poruka „Kali Juge“?
- Kaljuga, to je dobar srpski izraz za kali Jugu jer mu isto dođe.
Moje viđenje od zadnjeg potopa do danas, s tim što sam sebe malo lukavo uvukao u sve. Ne zbog sebe nego da se vidi da je to uradio čovek od krvi i mesa. Kao kad slikar stavi sebe na platno, bar potpisom.
„Azra“- Koja je to antologija pesama po redu i zbog čega objavljuješ pesme koje nisu snimljene?
- Prva je izašla ’82. godine Druga je bila „Big Band“ iz ’85. a moja je „Anonimni epigrami“ koju sam potpisao pre „Ilijade“. Nikada nisam objavljivao neobjavljene pesme, ali dugo nisam snimao a te pesme stoje. Nisam pesnik. Ja nikad ne pišem tekstove ako nemam melodiju. Moram da imam muziku da bih pisao tekst.
Kad kažeš da nisi pesnik da li time ne rastužuješ hiljade onih koji te tako doživljavaju?
- Imam apsolutni sluh, ali sam pesnik amater. Ponekad amateri mogu bolje da odigraju nego profesionalci. To na rezultatu ne piše. Ne znam note ali umem da napravim pesmu. Ne znam nijednog velikog kompozitora koji je završio akademiju. Kao što nema nijednog velikog pisca koji nije bio u zatvoru. Kaže se da je život samo dve stvari: ležanje i sedenje. Ležiš na groblju a sediš u zatvoru.
Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?
- Sa jedne strane, što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje više si zanimljiv.
Posle toliko godina prećutkivanja u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.
- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ’81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše Azra da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ’95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledali. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.
Kako bi uporedio svoje odrastanje sa svojim današnjim životom? Ima li pravde?
- O tome mogu da sudim po onome što znam iz istorije kako to ide. Ima samo jedna pravda za sve. Ne možeš biti srećan i živ. Kako može biti pravde kad ja nisam izabrao gde ću i kada biti rođen? Kako onda da budem odgovoran za bilo šta? Osim da radim na sebi najviše što mogu?
Koliko se svet oko tebe menja i kako to primećuješ?
- Nisam verovao, ali se svet na moj očigled menja. Čipovi su sve izmenili. Nema više privatnosti. Iz satelita ti čitaju misli. Ako nije sada, biće za koju godinu. Ali čovek nije čip. Niti čoveku ne priliči neograničena sloboda. On se izgubi u moru slobode. Ako želimo da se spasemo, moramo imati gravitaciju kad je već teleportacija nemoguća.
Hobs kaže: Život je grub, težak i kratak. Kako vidiš smisao svog života?
- Ne volim da govorim o svom životu. On je božja volja.
Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi čovek danas uspeo u svet,u a šta na Balkanu?
- Kako da govorim o uspehu kad su Turci propali upravo zbog Balkana?! Ti si negde napisao da sam ja fasciniran Balkanom. To nije istina, nikad i ničim nisam bio fasciniran, ja Balkan volim i to je sve. Ja sam Balkan uveo u pesmu iz šege i odatle se vuče ta priča. Ja u životu nisam uzeo ništa ozbiljno osim sviranja, pogotovo ne tekstove. Njih sam pisao silom prilika jer sam morao nešto pevati. A nisam hteo pevati nešto glupo.
I da ne budeš glup stvorio si posebnu poetiku.
- Tačno tako je ispalo. Ja sam bio prinuđen da nešto kažem. Jer se sviralo i pevalo bez reči. Da sam svirao instrumentale ne bih nikad uspeo, jer ljudi vole kad im pevaš. A kadpevaš ne možeš gluposti pevati. Bar ja. Onda sam morao da napravim te tekstove, ali njima nikad nisam ozbiljno pristupao, već najbolje da uradim kako ne bih uništio osnovnu melodiju. Inače, tragedija najboljih melodija su glupi tekstovi koji ih prate. Jebi ga, dve dobre stvari ne idu nikad zajedno. Dobri tekstovi uvek skrenu pažnju sa melodije. To znam, ali sam nešto morao žrtvovati, platiti cenu.
Govoriš o raznim ljudima da imaju jednu, dve ili najviše tri dobre pesme. Šta misliš pri tom „dobra pesma“?
- Dobra je ona da je ja mogu izvoditi pošto ja imam fantastično dobar ukus.
Veruješ da dobru pesmu može napraviti loš čovek?
- Svakako. Možda se kosi sa antičkim principima ali se ne kosi sa prirodom. Mi moramo da jedemo hleb a on bez govana ne bi uspevao. Niko ne želi da jede govna, ali je to princip prirode. Kao što se najbolja i najskuplja hrana ubrzo pretvara u govna.
Po tebi, Bitlsi su napravili sve najbolje, a ko na našem prostoru i jeziku?
- Mimo mene, nema ih puno. Sve staje na jedan kompakt disk.
Hoćeš da kažeš da te raduje uspeh drugih?
- Da. Ja za sebe ne mogu očekivati ništa ako oko mene nema dobrih.
U kakvog posebnika stariš?
- Ne znam. Ništa ni ne želim. Jedino znam šta još moram da radim. Ja mogu da menjam čarape, ali sebe ne mogu. Šta ja mogu nema veze sa onim što volim ili želim.
Šta tebe tera na rad?
- Rad je dobar. Ja sam sretan kad radim.
Potreba svakog rada je da bude valorizovan, nagrađen. Tvoj rad nije nagrađen.
- Ja radim zbog sebe. Kad nešto imam to podelim sa drugima. Šta će to meni?!
To govoriš zato što ovde u Holandiji imaš jednu vrstu sigurnosti i zaštićenosti?
- Ovde imam sigurnosti koliko sam uvek imao. Ništa manje ni više. A to nije sigurnost. Kako može da bude sigurnost?!
Nekad si radio i zarađivao i imao svoju slobodu?
- Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kad me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem samo me ne isplaćuju! Nije moja greška. Nisam ja napravio ovakav svet. Ja radim svoj posao najbolje što mogu, ali drugi ne rade svoj posao.
U šta su ostarili tvoji vršnjaci? Ima ih svuda, od vlasti do protuva.
- Izgleda paradoksalno ali moji vršnjaci su Bitlsi. Oni su dosta stariji od mene, ali sam ja krenuo sa njima. Kad su oni stali `66. godine svi su svirali hevi metal i ja sam morao da budem glasan. Nisam ni sa kim odrastao, oduvek sam bio sam sa sobom. Nisam se sa drugima poistovećivao, ni spadao među one sa kojima sam sedio u školskim klupama. Nigde nisam spadao. Muzički sam ’spadao’ sa Bitlsima, ne po kvalitetu nego sam pripadao generaciji koja je uz njih odrastala. To je generacija balada sa fantastičnim ritmom, tango sa visokim petama. Oni su bili smeđokosi kao ja. To zovem keltska slava.
Mene zanima kako vidiš karijere domaćih muzičara iz sedamdesetih. U šta su one otišle?
-Što se tiče karijere, tu jedino postoji Bijelo dugme i ja. I niko više. Sve ostalo je predvidljivo i nema umjetnosti. Ne govorim o manipulaciji.
Na koji način Azra i ti pripadate novom valu?
- Kao prvo, svi su u nazivu imali dve reči od Rolingstounsa. Najteže je naći pravo ime, koje nema š.đ.č.ć i ja sam došao do Azre. To je već bilo različito u pristupu od svega. I ja sam prvi koji je odmah krenuo sa svojim pjesmama, Azra je svirala samo svoje pesme. To je novi val. To nema veze sa muzikom, već s pristupom. To je pokrenulo sve ostalo. Onda je nastao Film, osnovao sam Haustor. Da nisam krenuo u Dubravi ne bi bilo Kazališta, Pankrti bi postojali ali sam ja dao ideju menadžeru za Parafe. Parni valjak je postojao, ali da ja nisam napravio taj singl sa Husom, verovatno oni ne bi pošli u tom pravcu.
Kako živiš bez bine? Bregović je jednom govorio o fizičkoj zavisnosti od scene.
- Kod mene bina je bila igralište. Kad god sam svirao ja sam zatvarao oči jer jedino tako sam mogao da pevam i onda sam sebe mogao videti kako igram na Vembli stadionu. Čak i kad je dvoje bilo ispred bine u publici, kao da je bilo dva miliona. Zatvorim oči i krenem. Na Vembliju trava, a publika očekuje pravi meč. I ništa mi ne odvlači pažnju.
Pod kojim uslovima bi svirao i gde?
- Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.
A kad bi neko doneo ponudu koja se ne odbija?
- Ne bih mogao to da kažem dok se tako nešto ne dogodi. Draže mi je da ništa nemam nego da imam pa moram misliti.
Kako živiš u Holandiji?
- De fakto ja sam u Holandiji, ali ja sam sam sa sobom. Ako mogu mogu, a ovde mogu. Koliko mogu tako se i pokrivam.
Kako bi objasnio svoj radni dan?
- Čim se probudim idem da radim i radim dokle mogu. Otprilike, 16 sati dnevno.I za one dobijaš ništa.
- Ništa i ne očekujem.
Šta si naučio praveći sve ove knjige?
- Popravio sam svoje znanje istorije, postao bolji zanatlija kod pisanja. Pre sam sve radio u osam redova. A sada iza sebe imam 40.000 redova. U zatvoru stekneš i jednu disciplinu.
A nagrada?
- Ne očekujem nagradu ni novac. Ali, strašno je znati da si nešto zaradio, a toga nema. To je kao kad si u pustinji žedan, a imaš vodu u kolenu. To je grozno, ne zbog novca nego što ne mogu napraviti druge stvari.
Šta tvoj primer poručuje klincima po garažama i podrumima, koji maštaju da budu Džoni svoje generacije?
- Stvarno ne znam. Ja nisam osoba koja je primer. Šta ja imam sa klincima ili starijima? Sviralo se i pre mene, sviraće se uvek. Homer je napisao Helenu jer je znao da je sa dobrom pesmom menja svet. Ako nema dobre pesme nema lepšeg sveta. Svako delo popravlja svet. A kako da bude dobre pesme ako čovek nije sit? Lažna politika tera da se imaju uzori. Ja ne želim nikome da budem uzor. Ja sam protiv toga. Moj uzor je moja slobodna volja. Drugi beznačajni su sebi uzeli moć da meni govore šta ću ja da radim i kako ću da živim.
Smeta li ti što je Balkan postao jugoistočna Evropa?
- Ne. Balkan se samo poslednjih 150 godina tako zove.
Šta čitaš i slušaš sa teritorije Juge?
- Ništa. Mene je uvek zanimala samo istorija. Od beletristike jedino pamtim „Kad su cvetale tikve“.
Smeta li ti što nemaš pare?
- Fali mi što ne mogu da snimam. Da odštampam a nemam mašinu. To je grozno, pogotovo kad znam da zarađujem a jedini ništa od toga nemam.
Kako doživljavaš Pozdrav Azri?
- To je poslednjih dvadeset godina trend u svetu, ti tribjut bendovi, pošto nema Bitlsa, Abe, Kvin, Azre. U poslednje vreme postoji pet Azra tribjut bendova. To mi ne smeta. A što se tiče tog što Lajner radi oko Pozdrava Azri. Njega dobro znam. Ja se nikada nisam sudio i ne volim ići na sud. Mene je samo jednom na sud stavio čovek koji me je pokrao! Sud niti volim niti koristim.
Lajnera ja nisam napravio. Njegov prvi bend se zvao Kanibali. Više je svirao sa Vješticama nego sa Azrom, pa neka pravi koncert sa njihovim, a ne mojim pesmama. Sa mnom je sviralo preko 20 ljudi, a jedino on ne može da preživi ako ne zarađuje na mojim pesmama. Pošto niko ne može da prisvoji Azru neko kroz tu zagrebačku ekipu pokušava da je pridobije. A Azra sam ja, moje su pesme, aranžmani, produkcija, sve živo. Sve su dobili nalaž i prevaru, ali Azru neće tako dobiti. Ja se moram boriti protiv toga. Lao Ce kaže: njive su zapuštene, knjige bačene, ratni se konji gaje na granici, a jedino dedovi sa mačem o pojasu ne znaju šta će od obesti.
Tebi svi duguju, a ima li neko prema kome ti osećaš neki dug?
- Ne, nikom ništa ne dugujem. Ne spavam mirno ali nisam dužan.
Kakav dokument imaš?
- Samo ovdašnji ID. Pasoš nemam. Imao sam jugoslovenski. Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao.
Od koga očekuješ da i ponudi pasoš?
- Od nikog ništa ne očekujem.
Čuo sam da ti se nešto u tom smislu radi.
- I ja sam čuo... Ali je istina da ja pasoš nemam. Prirodno sam imao pasoš zemlje u kojoj sam rođen. Ja nemam iskustvo da sam odaberem, to je kao kad se ženiš. A kad se ženiš to više nije samo ljubav. To su i strasti i interes. A ja ne želim pogrešiti.
Ajmo kondicionalno: kada bi ti istovremeno ponudili svih šest pasoša da li bi ih prihvatio?
- Ne. Imao sam jedan pa mi na kraju nije vredeo. Ja sam srećniji kad nemam ništa. Međutim, život nije bajka. Hoću da kažem, ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim.
Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.
- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji.
Sanjaš li nešto iz bivše zemlje?
- Za mene ona nije bivša. Ništa nije ni moje ni tuđe. Sanjam neke krajolike, neke brežuljke, neki kompleks zgrada i neko more i veliki brod. Ali nije vezano za određena mesta. Imao sam dva šokantna sna. Znam da je to vezano sa nekom silom.
Da li ti je u životu nedostajao tvoj Džordž Martin?
- Jeste, bilo bi sve drugačije. Kad kažem Džordž Martin mislim na sve što mi je pored mene falilo. Bilo bi mnogo bolje recimo da je Hus pored mene ostao, pa Kantađijev snimatelj koji je stara škola. Tehnički bi bilo bolje jer sam radio uz pomoć štapa i koca. Išao kao Don Kihot pa našta naletiš. Drugim rečima, ja sam putnik u autu. Ne vozim taj auto ali hoću da dođem od tačke A do tačke B. Ali vozač vozi. On pravi prekršaje, nesreće, ne zna da ga popravi a ja moram da budem sa njim da bi stigao. Moje pesme su oštećene na tom putu. Kao nedužni ratnici po besmislenim frontovima. Mene su nužde naučile mnogim stvarima. Sila boga ne moli. Sve sam radio za svoj groš i sramotio se za svoj groš.
Ima li neka ideja koja te zanosi?
- Onda kad je Jugoslavija bila sa Titom, ne što sam ja držao do Tita nego je takvo bilo vreme, svega je bilo ali je falila dobra domaća muzika. Sad je drugo vreme, ništa domaće ne postoji pa ne treba ni domaća muzika. Za tango je potrebno dvoje. Ja jesam za tango ali ne mogu sam.
Razgovarao: Petar Popović
(NIN, 15.10.2009)
Ovih je dana domaća i svjetska javnost ostala zatečena, zapravo šokirana, otkrićem dugo i brižljivo čuvane tajne - skoro metar i osamdeset centimetara visoki predstavnik Međunarodne zajebnice, Carl Bildt, boluje od teške i neizlječive bolesti, koja već godinama hara zemaljskom kuglom i svakodnevno odnosi nove žrtve.
A „HITNE“ NIGDJE
Tajna je otkrivena prilikom nedavnih rutinskih pretraga, izvršenih na zahtjev osobe koja se predstavila kao Bildtov bliski rođak, a odaziva se na ime Haris Silajdžić i nadimak Lesi. Gospodin Silajdžić je, naime, prvi posumnjao u mogućnost da je Predstavnik Bildt zaražen tom kugom 20-og stoljeća, Balkan-AIDS-om, kurčevom bolešću gorom od svih dosad poznatih zajedno, čije i samo ime izaziva strahopoštovanje i nelagodu.
Neupitnost postavljene dijagnoze garantovana je drugim šokom za međunarodnu i domaću javnost, tek nešto manjim od već pomenutog - jedinstvenom situacijom u kojoj su svi u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bili jedinstveni. Naime svi ljekari, misli se na ljekare iz svih entiteta jedinstvene nam domovine, jedinstveno su iskazali svoju jedinstvenu procjenu koja se, u skladu sa njihovom jedinstvenom profesijom, može slobodno nazvati još i dijagnozom, po kojoj nema nikakve sumnje da se bolest Carla Bildta svrstava u kategoriju Kurčevača, i to najopasnije, neizlječive i, (za sve Bosance i Hercegovce) sigurno fatalne vrste.
Ljekar koji je želio ostati anoniman, a član je Konzilijuma koji polaže autorsko pravo na pomenutu dijagnozu, rekao nam je da je učinjeno sve što se moglo učiniti, ali je upozorio i na činjenicu da je bolest već u poodmakloj fazi, te da je sada teško čak i utvrditi da li je zdravlje gosp. Bildta bilo ozbiljno narušeno još i prije njegovog dolaska u BiH ili je gospodin Predstavnik zaražen tek u kontaktu sa Bosanskim političarima, među kojima je bolest takođe vrlo raširena, samo dok neki svoju bolest uopšte ne skrivaju i svima jasno daju do znanja da je ona, dakle bolest, kod njih već u završnoj fazi, dotle drugi postojanje iste skrivaju od sopstvenih sunarodnika, pa se čak i javno zaklinju u svoje zdravlje.
OPAKA BOLEST S NEZGODNIM SIMPTOMIMA
Kako bilo da bilo, liječnički konzilij je konstatovao da na gosp. Bildtu, da se vratimo njemu (da ne kažem na njega), nije primjenjivana nikakva terapija i iz samo gosp. Bildtu znanih razloga, bolest je bila, praktično, prikrivana, kako od prijatelja i saradnika, tako i od domaće i međunarodne javnosti.
Nadalje, isti ljekar nam je kazao da se insistiranjem na što iscrpnijem, takoreći, dubinskom analiziranju anamneze došlo do izuzetno interesantnih podataka, koji su, da se na njih tada, tj. pravovremeno reagiralo, mogli poslužiti kao osnova za poduzimanje mjera prevencije, koja je u slučajevima oboljenja ovakove vrste, zapravo, alfa i omega svega.
Ono što, iz sadašnje perspektive, možemo slobodno nazvati simptomom pojavilo se, u svoj svojoj očiglednosti, kada je gosp. Bildt izjavio kako ga boli kurac za regularnost izbora, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji BiH, kao i za mogućnost da rezultati istih, hoće se reći izbora, dovedu do stvaranja klime, naravno, političke, kakva vlada, ili je doskora vladala u mnogim latinoameričkim zemljama, a koja se i ne bi mogla nazvati osobito demokratskom, dakle, klimom.
Anamneza, koju nam je ljubazno predočio već pomenuti dr. Izvor, zovimo ga tako, pokazuje nam da je bolest i sama, dakle, negdje duboko u gospodinu Bildtu, imala svoje periode primirenosti, da ne kažemo prikrivenosti. Tako se moglo desiti da u mnogim situacijama gosp. Bildt nije izgovarao famoznosimptomatičnu rečenicu - boli me kurac!, nego je, dapače, ispoljavao fantastičnu kreativnost i konstruktivnost pri donošenju pojedinih, čak sudbonosnih odluka, a da krajnje konzenkvence tih odluka budu iste kao da je i izgovorio to, dakle, famoznosimptomatično - boli me kurac!
Očigledno prerastanje simptoma u sindrom desilo se s početkom tzv. mostarskih zbivanja, nastavilo se učestalim zahtjevima da se konačno omoguće uslovi za povratak izbjeglica i prognanih, a kulminiralo je jednim divovskim - boli me kurac za Brčko(!), kao i još divovskijim - boli me kurac za zakone i propise i za specijalne sporazume i kojekakve druge nacrte, tlocrte, bokocrte i, uopšte, topografiju!
EPIDEMIJA ZAHVATILA I DOMAĆE POLITIČARE
Iskusni i svjetski poznati bosanskohercegovački medicinski eksperti su, od strane već pomenutog gospodina Silajdžića, alarmirani tek u završnoj fazi bolesti, kada je u ponašanju gosp. Bildta uočena natruha mogućnosti da, poslije svega, da pored svega, pa, slobodno možemo kazati i osim svega i unatoč svemu, izgovori i ono neizgovorljivo, rečenicu koja, izgovorena ili ne, predstavlja istovremeno i ključni dokaz oboljelosti i način prenošenja bolesti a i samo njeno zastrašujuće ime - Ma, boli me kurac za Bosnom i Hercegovinom!
Gore pomenuti, alarmirani stručnjaci nisu okolišali niti jednoga trenutka. Gospodin Bildt je, po hitnom postupku, smješten na Kliniku, gdje se odmah pristupilo seriji testova čiji rezultati, mađutim, kako već rekosmo u uvodu ove tužne informacije, bijahu porazni i/ili paradoksalni. Ljekarima je preostalo jedino da pokušaju poraditi, ako ne na suzbijanju, a ono bar na pravilnom informiranju javnosti i određenoj prevenciji.
U skladu s tim, dakle, preostatkom mogućnosti, sačinjen je spisak osoba sa kojima je g. Carl Bildt stupao u česte i, bar u određenom smislu, bliske kontakte.
Dr. Izvor se sa nelagodom i sa poprilično straha u očima osvrnuo oko sebe, kad smo mu postavili pitanje glede rezultata kontrole zdravstvenog stanja članova Predsjedništva i ostalih naših vodećih političara, a sve to u svezi sa, šire gledano, temom ovoga napisa. Nije nam htio kazati ništa konkretno, osim, ako je to uopće prihvatljivo, i/ili iskoristljivo, da su upravo ti rezultati razlog njegovom nastojanju i želji da ostane anoniman za šire mase, koje se još zovu i javnost.
(nastaviće se - na žalost)
►POLIKITA, 15.03.1997.◄
Hrvoje Appelt, bivši novinar Jutarnjeg lista i Globusa, koji je otkrio neke od najvećih afera u Hrvatskoj, svjedočio je u junu o korupciji u medijima na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcijie u Hrvatskoj. Ovo je tekst Appeltovog svjedočenja.
"Cijenjeni članovi Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, cijenjeni kolege novinari i ostali sudionici, na samom početku želio bi vam pročitati što o slobodi medija kažu Ustav i Zakon o medijima.
Članak 38. Ustava Republike Hrvatske kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.“
Ustavom se, isto tako, jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Prema članku 4. Zakona o medijima, pak, “nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija.”
U Hrvatskoj je, međutim, prošle godine ubijen glavni urednik i vlasnik tjednika Nacional Ivo Pukanić, bejzbol palicom brutalno pretučen novinar crne kronike Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, a čak je petero novinara dobilo policijsku zaštitu. Nedavno sam dobio otkaz nakon 11 godina rada, a zatim i poziv da napišem uvod u tematsku sjednicu saborskog Odbora pod nazivim ”Sloboda medija i borba s korupcijom”. Stoga krenimo od temeljnih pretpostavki.
Po indeksu novinarskih sloboda kojeg godišnje predstavlju Reporteri bez granica Hrvatska je u 2008. godini pala na 45. mjesto, te se po novinarskim slobodama nalazi iza BiH, većine europskih zemalja, pa čak i Južne Afrike. Za usporedbu, u 2007. godini bili smo na 41. mjestu, a u 2002. godini na 33 mjestu. Najgore mjesto po pitanju slobode medija, 69., zauzeli smo u 2003. godini kad je postavljena eksplozivna naprava pod automobil Ninoslava Pavića, vlasnika najviše medija u Hrvatskoj. Za silaznu putanju na tablici slobode medija, na žalost, nema pravog stručnog objašnjenja jer sustavni monitoring nad medijima ne postoji, no zanimljivo je da se trend poklapa s nekim događajima u novinarstvu i s općim raspoloženjem novinara u svim većim medijskim kućama u Hrvatskoj.
Sprega politike , kapitala i kriminala
1. U hrvatskom novinarstvu se godinama kao najveći problem isticao rad javnih i državnih medija (HTV, Hina, Vjesnik), radi očitih programskih ustupaka aktualnoj vlasti, no u zadnjih nekoliko godina sve je češći dojam da ključni privatni izdavači funkcioniraju u sprezi s politikom, kapitalom, pa čak i korupcijom i kriminalom. U takvoj situaciji, novinari su potpuno bespomoćni u ostvarivanju prava na slobodno novinarstvo.
2. U Hrvatskoj je vlasništvo nad privatnim medijima u rukama svega četiri ozbiljna izdavača, od kojih jedan, EPH, posjeduje nekontrolirano velik i netransparentan udio na tržištu. Općenito, vlasništvo nad medijima netransparentno je, a njihovo funkcioniranje neusklađeno sa Zakonom o medijima, tako da jedan jedini list u zemlji ima Statut kojim se regulira sudjelovanje novinara u izboru glavnog urednika. (Glas Istre) Do danas nitko nije vidio ugovor o kupnji Slobodne Dalmacije koju je njezin vlasnik EPH s Fondom potpisao prije gotovo pet godina, postavši gotovo monopolist na nacionalnom tržištu tiskanih medija.
3. Tiraža svih tiskanih medija drastično pada još prije recesije; osim tabloida ne postoji medij koji se odupire trendu. Prema internom istraživanju nikad objavljenom u javnosti, za visoku tiražu tog tabloida nije zaslužna samo niska cijena nego i činjenica da ga čitatelji prepoznaju kao jedinu novinu sa stavom.
4. Neki od najuglednijih hrvatskih novinara ostali su doslovno na cesti i bore se za golo preživljavanje: većina bivših novinara Ferala, Nataša Škaričić iz Slobodne Dalmacija te, na koncu, ja osobno. Mnogi ugledni i utjecajni novinari na javnoj televiziji i privatnim medijima trpe cenzuru i sankcionirani su radi suprotstavljanja cenzuri ili javnog govora o korupciji – Denis Latin, Sanja Mikleušević, Petar Štefančić, Viktor Ivančić, Aleksandar Stanković, itd. Mnoge ostale ne mogu navesti pod punim imenom i prezimenom jer na neki način tiho opstaju u svojim radnim sredinama, navikli na autocenzuru.
Slobodni mediji nikome ne trebaju
5. U veljači ove godine novinarke Sanja Modrić i Nataša Škaričić i aktivistkinja za ljudska prava Sanja Sarnavka pokrenule su inicijativu protiv cenzure u medijima koju je zajednički potpisalo 42-oje uglednih novinara, 50-.ak nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava i nekoliko najznačajnijih hrvatskih znanstvenika. Ista je inicijativa mjesec dana kasnije uputila otvoreno pismo premijeru Ivi Sanaderu, suoptuživši premijera i Vladu za najtežu krizu u novinarstvu nakon 90-ih.
Nitko nije reagirao, pa čak ni javna televizija koja je o ovome bila dužna izvijestiti građane. Do danas je troje potpisnika inicijative dobilo otkaze u svojim matičnim kućama, jednome potpisniku inicijative je zabranjeno pisanje u mediju u kojem je zaposlen i prima plaću i još jedan je nakon pritisaka napustio redakciju. Vijest o toj inicijativi i njezinim posljedicama prenijeli su mnogobrojni portali u zemlji i inozemstvu, no nijedan jači i utjecajniji medij nije objavio niti retka.
Jedino je Radio 101 redovito izvještavao o čemu se radi i pratio posljedice. Iz ovoga proizlazi da pitanje slobode novinarstva više ne zanima ni novinare ni izdavače, s time da su je izdavači očito spremni i gušiti silom. Upravo o ovom posljednjem u ožujku se očitovao i Sindikat novinara Hrvatske, koji je na Svjetski dan slobode medija upozorio da su novinari često podcijenjeni, loše plačeni, izloženi pritiscima i samovolji vlasnika medija. Sindikat je 3. svibnja organizirao i akciju "Pet minuta gromoglasne tišine", kojom je želio upozoriti na potrebu ostvarivanja autorske slobode novinara i zaštite od profesionalno neutemeljenih intervencija kako bi javnost mogla biti sigurna da dobiva točnu informaciju bez cenzure, a vlasnici postali svjesni da vlasništvo nad medijima ne podrazumijeva i vlasništvo nad novinarima i nad istinom.
6. S početkom recesijske godine u javnost su počele izlaziti poruke o nužnosti masovnih otkaza u medijima, iako se kriza prema podacima HND-a nije osjetila u novinskom izdavaštvu u prvom kvartalu ove godine. Novinari su time ustrašeni za goli opstanak na medijskom tržištu jer, kako sam rekao na početku, takvo tržište nije organizirano po principu zdrave konkurencije. Ako novinar izgubi posao kod jednog izdavača, naime, izuzetno će teško naći posao na ovako skučenom tržištu.
A kako sloboda medija u borbi protiv korupcije izgleda u praksi?
Prvo bih se predstavio: zovem se Hrvoje Appelt i do ožujka 2009. godine radio sam kao profesonalni novinar u glavnim izdanjima koncerna EPH, Jutarnjem listu i Hrvoje AppeltGlobusu. Šira javnost upoznata je s mojim radom kroz velike korupcijske afere koje su, među ostalim, govorile o radu zagrebačkog Gradskog poglavarstva na čelu s Milanom Bandićem, oproštenim dugovima Vlade tvrtki Kamen Ingrad, o načinu na koji su HDZ-ovi donatori stekli dionice tvtke Liburnija Rivijera Hoteli, švercu nafte, korupciji na zagrebačkom Sveučilištu, takozvanoj “aferi satovi” i konačno, aferi Imostroj i aferi utaje poreza s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom.
Za tu sam priču 2005. godine nagrađen priznanjem Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje HND za istraživačko novinarstvo. Mislim da imam pravo reći da sam se u razdoblju od 2002. do 2009. profilirao kao jedan od ključnih novinara EPH koji se bavio problemom korupcije u RH. No, činjenica da sam u ožujku dobio otkaz s neuvjerljivim pravnim argumentom, ima svoju kronologiju koja govori da su mediji prije zainteresirani štititi korupciju nego je razotkrivati.
1. Svakodnevna je praksa da ministri u Vladi i visoki pravosudni dužnosnici komuniciraju s predstavnicima izdavača, odnosno članovima Uprave. Njihove želje poslije se proslijeđuju urednicima, a urednici ih prosljeđuju novinarima. Ratko Maček bivši glasnogovornik Vlade a sada lobist i konzultant, primjerice, redoviti je posjetitelj u zgradi EPH. I sami urednici, a ovdje govorim o Mladenu Plešeu, pod pseudonimom objavljuje tekstove koji služe za rehabilitaciju pojedinih političara.
Ako niste znali, urednik Pleše pod pseudonimom Ištvan Križ na duplerici je prošle godine objavio priču u kojoj bivšeg ministra Žužula predstavlja kao jednog od sudionika “velike svjetske smotre umjetnosti u St. Moritzu”. Zaboravio je, međutim, napisati da je na toj smotri sa ministrom Žužulom boravio i on sam, u pratnji svoje supruge. Večeru na kojoj su zajedno boravili tijekom smotre nije ni spomenuo, što su na njoj dogovarali poznato je samo njima a tko je platio boravak obitelji Žužul i Pleše u luksuznom hotelu, možete samo pogađati.
Mediji kao servis politike
2. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac, Uprava EPH, te uredništva “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” i “Globusa” redovito surađuju oko načina izvještavanja o svakom potezu Ministarstva. Ova je situacija navela troje novinara iz SD i JL da intervencije ministra Primorca i njegovog Ureda za odnose s javnošću prijave Hrvatskom novinarskom društvu. Rezultat zajedničke akcije je porazan: za vrijeme studentskih prosvjeda, neprekidno su se tražili načini difamacije cijelog pokreta, a na vrhuncu krize, ministar Primorac je osobno ušetao u reakciju JL-a što je izvazvalo konsternaciju među novinarima. Zatraženo je očitovanje Uprave EPH i Uredničkog kolegija, no nikakav odgovor do danas nije stigao. HND na ovaj podatak nije reagirao.
3. U studenome protekle godine ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović predstavio je javnosti reformu zdravstva; u cijelom EPH sustavu nije objavljen gotovo nijedan kritički tekst o reformi. Pomoćnica Glavnog urednika Slobodne Dalmacije i vodeća hrvatska zdravstvena novinarka Nataša Škaričić izvijestila je javnost na Skupštini HND-a kako je premijer Sanader zvao sve glavne urednike na prezentaciju zdravstvene reforme u MZSS, prije nego je ona predočena novinarima, javnosti i političkim partnerima. Ovo nikada nije demantirano iz ureda Vlade, a HND nikada nije javno osudio nezapamćeni komplot Vlade i izdavača oko promjena u jadnom važnom javnom sektoru.
4. Bivši novinar EPH Nedžad Haznadar profesionalno sastavlja govore zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a prije svog odlaska novinar Haznadar tražio je od kolega informacije o mogućim novinskim napisima o Bandiću. Sa svim ovim podacima obraćam se vašem cijenjenom tijelu želeći da ocijenite navedene događaje, a osobito činjenicu da nijedno strukovno tijelo nije reagiralo na ovako eklatantne primjere sprege politike i izdavačkih kuća.
Također molim da ocijenite odgovornost HND-a za izostanak adekvatne reakcije u povodu otkaza koje smo kolegica Škaričić i ja dobili u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Globusu”. Posebno još jednom ističem da su se ovakve stvari do sada iznosile isključivo kada su u pitanju javni mediji, jer je njihova sprega s politkom dio naše tradicije. Moje je mišljenje da se situacija značajno pogoršava kad u tu igru uđu i privatni mediji, ne samo zato što u takvoj situaciji novinari više nemaju izbora, nego i zbog skrivenih razloga zašto se privatni profit miješa s politikom.
Nažalost, za ono što se događa u hrvatskim medijima drugih ozbiljnih razloga osim korupcije, nema. Podsjećam Vas da se prema definiciji u najširem smislu, korupcijom smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Jeste li korupciju prepoznali u ovom izlaganju, odgovorite sami.
I za kraj, ukoliko se pitate zašto o svemu ovome nisam izvjestio prije, moram Vas objasniti kako svojim ugovorima EPH zabranjuje novinarima da o najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj govore negativno pod prijetnjom otkaza.
(business.hr)
