Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.
Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:
- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?
Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.
- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.
Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.
- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?
Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.
- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.
U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.
Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.
- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.
Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.
Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.
- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?
Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.
U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.
U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.
Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.
Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.
Poput, recimo, Bošnjaka.
Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.
Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.
(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)
">
Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.
Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:
- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?
Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.
- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.
Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.
- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?
Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.
- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.
U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.
Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.
- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.
Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.
Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.
- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?
Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.
U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.
U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.
Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.
Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.
Poput, recimo, Bošnjaka.
Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.
Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Tako se govori
BORIS DEŽULOVIĆ: Smijete li da se smijete
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci
Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.
I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.
Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:
- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?
Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.
- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.
Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.
- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?
Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.
- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.
U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.
Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.
- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.
Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.
Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.
- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?
Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.
U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.
U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.
Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.
Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.
Poput, recimo, Bošnjaka.
Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.
Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.
(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)
boris dežulović
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci
Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci
