1001 MILIMETAR: Sjeća li se iko Milanka Mihajlice?

Za podsjećanje, to je onaj omaleni, zdepasti Homo sapiens sijede glave, naduvenih obraza i prozuklog glasa, koji se u prethodne četiri godine, (zaključno sa 3. oktobrom, o.g.), kočoperio po Narodnoj skupštini RS i njenom parkingu (dokle mu je sezao uticaj Srpske radikalne„stranke“, čiji je predsjednik). U tom periodu, Mihajlica je svakodnevno teško kritikovao aktuelnu vlast, karakterišući ih kriminalcima, lopovima, mafijašima..., nije se libio tvrditi da će se svim sredstvima suprotstaviti takvom djelovanju; čak i sportskim. Nagonio se Mihajlica, (cirka metar i milimetar visine i gotovo metar mase), na tadašnjeg premijera Milorada Dodika, (cirka dva metra i milimetar visine i dva metra mase), tvrdeći da je spreman dobiti ga „jedan na jedan“ u basketu, zalijepiti mu par „banana“, provući mu loptu, (a i sebe), kroz noge; riječju poraziti ga do kraja i sa nulom. Nije krio da ima namjeru da ga uhapsi i sprovede u VIP ćeliju, te je pripremio i odijelo policajca (pola broja veće od onog Stanislava Čađe), u kojem će obaviti taj sveti zadatak... A onda je došao Treći oktobar i Mihajlica je nestao.

KAKO NAUČITI VOLA DA PIJE

Štrumpfa nije dezintegrisao Gargamel, još manje Azrael, niti ga je Snježana povela ostaloj šestorici patuljaka; nije ga pojeo Vuk, a ni Roda, pa ni Babaroga, već silne Crvenkapice, koje su listom glasale za Dodika i njegovu socijaldemokratsku opciju, marke „Korleone“. Srpska radikalna „stranka“ nestala je sa skupštinskog parkinga, a Mihajlica (i dalje sijede glave i naduvenih obraza) iz parlamenta, ali i iz javnog života, teško poražen i satrven; opterećen kreditnim ratama za policijsko odijelo koje će u decenijama koje dolaze skupljati prašinu. Mihajlica je na izborima platio danak sopstvenoj nesposobnosti i lažnom ubjeđenju da je za „biti faca“ situaciju, dovoljno laprdati koještarije, i ne podići ništa teže od plate na skupštinskoj blagajni. Mihajlicu nije ubila prejaka riječ, već nerad i javašluk u spostvenoj mu „stranci“, (koju je koristio za servisiranje ličnih potreba), kao i nipodaštavajući odnos prema glasačima, što ih je tretirao ovčicama koje će bez problema privesti svom biračkom listiću, šetajući svoj „celebrity“ lik od varoši do kasabe i nazad. Nakon ovakvog ponašanja, glasačima ništa drugo nije preostalo već da zaključe u skladu sa onom narodnom: „Možeš vola dovesti do vode, al ne možeš umjesto njega piti“!, te su Mihajlicu ostavili na pojilu da se snalazi kako zna i umije, a oni se okrenuli drugima.

Sam na pojilu, bez ikoga ko bi mu pokazao kako se voda pije, Mihajlica je odlučio da „morališe“, pa je podnio ostavku na „predsjedničku“ funkciju u stranci koja i ne postoji, znajući da neće biti prihvaćena, jer imaju toliko malo članova da nemaju koga postaviti na to „značajno“ mjesto. Dok je on obavljao fiziološke potrebe po „radikalima“, Srpska demokratska stranka, njegov predizborni koalicioni partner, podala se Dodiku za daj šta daš. Očekivalo se da moralni, karakterni, odlučni, slobodoumni, kredibilni itd,itd... Mihajlica vrisne jače od Damjanovog Zelenka i osudi izdaju, prodaju, udaju... SDS-a. Ali ni riječi. Čak ni njaka od Mihajlice. Glavni junak ćuti kao zaliven, jer mu je obećano da će možda dobiti malu epizodu u tekućoj skupštinskoj priči, ako se mjesta za njega nađe u Vijeću naroda. Ali mjesta nema, pa ni epizode, što uopšte Mihajlicu nije nagnalo da progovori i pokaže da nije nijem, ako već vode ne zna piti.“Cirka metar i milimetar visine i gotovo metar mase“ nakon lažnog SDS-ovog obećanja samo se bavi računanjem: da li je moguće da se sabiranjem, množenjem i dijeljenjem nepostojećih glasova „izboksuje“ mjesto u Vijeću naroda?! Nije moguće, ali njegova želja za bilo kakvom funkcijom je tolika da on računa, računa računa..., pokazujući kakav je moralni kepec i svjedočeći da je njegovo četvorogodišnje kočoperenje i izvikana borba protiv kriminala, bila otužna poza jadne male političke varalice.

POVRATAK NA MARS

Nije Mihajlica Homo sapiens, već Homunkul; politička ništarija koja svojim postoktobarskim, gotovo dvomjesečnim, puzanjem pred sadomazohistički nastrojenim šefom SDS-a Mladenom Bosićem, najbrutalnije pokazuje svu bijedu i jad ovdašnjih političara i njihovu spremnost da umjesto tanjira koriste i septičku jamu ako treba, samo da bi se dokopali funkcije. Spreman je i od Dodika uzeti milostinju, samo da dokaže vlastitu bitnost, a ona se, prema ovom amoralnom, nakaznom, nekarakternom, nekredibilnom političkom i svakom drugom patuljku, može dokazati jedino funkcijom. Bilo kakvom. Pitanje je šta je taj Mihajlica, (i njemu slični), radio prije poslaničkog mandata? Sjeća li se kreatura tog posla i zašto se, nakon što je poražen, ne vrati njemu?! Nije valjda pao sa Marsa u parlament, pa sad nema čime da se vrati, jer su putevi prema Marsu prekinuti zbog svemirskih nepogoda!!!

Nije pao sa Marsa. Dapače, došao je iz neke Vukojebine, naučio pritiskati dugmiće u skupštini, pojeftino jesti i oblačiti se, krasti partijski novac; malim prstom, umjesto kažiprstom, čačkati nos, tretirajući to kao manire; ne puštati vjetrove pred više od pet lica i ne pokazivati previše otvoreno da ti vlastiti prdež miriše ljepše od ruže; riječju ništa ne raditi, a sve imati. U Vukojebini to ne pali, tamo se rinta da bi se preživjelo, ako uopšte poslova za rintanje ima. Nakon svega, Mihajlica nije ni za Vukojebine. On je ni za šta.

(zurnal.info)