60 DANA U EVROPI: Tržni centri su kapitalistička mučilišta!

Utorak, 10.03.2015.

Jedan moj prijatelj iz Splita ne posustaje. I u svojim pedesetim godinama on je uvijek na drumu. I uvijek ima izgovor. Ljubav ili posao, nije bitno, bitno je biti na cesti, krstariti gradovima, posjećivati razne ljude, smijati se toliko glasno da se svi prolaznici ili gosti kafane okrenu prema tebi. Danas je prolazio kroz Graz. Našli smo osunčano mjesto u bašti jedne kafane nadomak parka i pili smo pivo. Postojanje je katkad stvarno jednostavno. Ta me spoznaja uvijek iznenadi.

Srijeda, 11.03.2015.

Kad šetaš ulicama Graza ili bilo kojeg drugog grada lijepo je čuti uličnu glazbu. Ovdje je skoro svaki kutak grada obojen glazbom. Ostarjeli hipici sviraju lutalačke himne. Uvijek nabasam na jednog austrijskog gorštaka koji na harmonici svira austrijsku narodnu glazbu koja kao da otkucava ritam koraka po alspkim livadama. Mladi jazz glazbenici izvade instrumente i na ulici za trenutak osnuju mali akustični orkestar koji svira jazz standarde. Kuda god kreneš kroz centar grada dočekuje te drugačija glazba. Ljudi zastanu, kao na koncertu, odslušaju par pjesama, zahvale se glazbenicima s desetak centi ili eurom i nastave svojim putem.

Četvrtak, 12.03.2015.

U centru Graza ili centru Beča nećete kao kod nas naći velike tržne centre. Te monstruozne konstrukcije ovdje se nalaze izvan grada. Pa ako baš žellite cijeli dan provesti zatvoreni u tržnom centru među gomilom dućana, u istom popit kavu ili ručati, morate se odvesti na samu periferiju grada. Centar grada još uvijek ima funkciju velikog šetališta.  Dućani su raspoređeni po poslovnima prostorima i vaš život ne prolazi u klimatiziranom labirintu u koji žele nas žele zatvoriti ne samo kako bismo potrošili naš novac nego kako bismo potrošili i naše vrijeme upravo onako kako netko tamo gore smatra da trebamo. Tržni centri su kapitalistička mučilišta. Oni personificiraju kapitalističko nasilje nad čovjekom.

Petak, 13.03.2015.

Ovo je mali grad. Ali svako veče čovjek može provesti hodajući s jedne izložbe na drugu. Po gradu su posijane galerije i muzeji koji imaju neobičnu navadu ispunjavati vlastitu funkciju. Može se reći da je program svih tih institucija i pretrpan. Čovjek jednostavno ne može imati toliko energije kako bi obišao sve izložbe fotografije, instalacija, slika. Sinoć sam bio na dva otvaranja izložbi. Ne kužim, ne želim podcjenjivati, ali ne kužim svijet u kojem je odjednom skoro svatko živ tko ima foto aparat postao profesionalni fotograf i bez ikakvog stida radi izložbe.

Hoću reći, na jednoj od tih izložbi sam se osjećao kao da me netko zajebava. Ali, dobro, taj osjećaj me neprestano prati. Ali vidio sam jedan zanimljiv rad ispred kojeg sam ostao stajati petnaestak minuta potpuno izgubljen u onome što se događa na platnu ispred mene. Kroz bijelo, ledeno prostranstvo ogromni ledolomac je krčio svoj put, a ispred njega je hodao sitan, mali čovjek, koji kao da predvodi veliku čeličnu vojsku osvajača.

Subota, 14.03.2015.

U Sarajevu napadnuti mladi igrači Širokog brijega. Dodik izvrijeđao novinarku Gordanu Katanu. Četnici imali svoj sablasni sabor negdje kod Višegrada. Uhapšena ekipa koja je prevozila eksploziv. Vlada je konačno na pragu osnivanja. Jedva čekam da se vratim doma. Nemate pojma koliko.

Nedjelja, 15.03.2015.

Moram naučiti nazive drveća i cvijeća. U samotnim šetnjama po Schlossbergu zastanem i zagledam se u cvijeće, dodirnem koru drveta, zabuljim se u lišće, pratim ptice. Kad bih znao imena svih tih stvari imam dojam da bi prisnost među nama bila puno veća nego jeste.

Inače nisam baš veliki ljubitelj prirode. Volim rijeku i to je otprilike to. Ali kad se potpuno opustim, kad ogulim ljudske maske i prepustim se svemu što me okružuje doživljavam neki neobičan mir. Moram pronaći neki način da se još više približim tom dostojanstvu koje me ponekad okružuje. Da li se udaljavamo od sebe kad se izgubimo na taj način ili smo pak bliži svojoj stvarnoj svrsi?

Ponedjeljak, 16.03.2015.

Ponedjeljkom se svijet ubrza. Kad kažem svijet mislim na svijet ljudi. Svi kao da su ispaljeni s neke lansirne rampe otkuda počninju svoju životnu utrku. Među takvim ljudima ja sam samo usporeni šetač s rukama u džepovima. Ponekad sjednem na klupu na ulici i pokušavam prema izgledu ljudi rekonstruirati njihove životne priče. Tako provedem sate i onda shvatim da se moram pokrenuti, učiniti nešto, bilo što, barem zapisati priču o tome kako se lako izgubim i nestanem, u gradu ili u sebi, samo zato što si to katkad mogu dopustiti.

(zurnal.info)