Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga
Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.
Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.
SANACIJA ŠTETE
Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).
Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.
Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.
VANREDNO STANJE
Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?
Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?
Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.
Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.
(zurnal.info)
">Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga
Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.
Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.
SANACIJA ŠTETE
Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).
Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.
Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.
VANREDNO STANJE
Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?
Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?
Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.
Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga
Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.
Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.
SANACIJA ŠTETE
Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).
Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.
Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.
VANREDNO STANJE
Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?
Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?
Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.
Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga
Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga
