Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.
Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.
Crnogorska razglednica
Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?
Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?
Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.
Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.
U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.
U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.
U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.
Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.
Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.
Progon iz čopora
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.
U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?
Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.
Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.
Pobjednik uzima sve
Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.
Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.
Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.
Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.
(zurnal.info)
">Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.
Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.
Crnogorska razglednica
Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?
Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?
Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.
Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.
U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.
U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.
U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.
Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.
Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.
Progon iz čopora
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.
U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?
Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.
Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.
Pobjednik uzima sve
Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.
Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.
Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.
Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije
Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.
Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.
Crnogorska razglednica
Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?
Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?
Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.
Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.
U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.
U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.
U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.
Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.
Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.
Progon iz čopora
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.
U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?
Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.
Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.
Pobjednik uzima sve
Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.
Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.
Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.
Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.
Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda. 
