ANDREJ NIKOLAIDIS: Genijalni um Milonje Blagojevića

Novine su javile:

Milonja Blagojević, vlasnik etno sela »Montenegro« iz Brezana u Pivi, kaže: »U vremenu recesije shvatili smo važnost marketinga u prodaji proizvoda i usluga, ali i činjenicu da je visoka cijena reklamnih prostora neprihvatljiva za mnoge oglašivače, pa smo pronašli vid jeftinog, a efikasnog oglašavanja«.

Milonja oglašivačima nudi svoje krave, da na njih okače reklame. On priznaje da ideja nekima može djelovati čudno, ali naglašava da njegovo etno selo u špicu sezone posjeti oko 40 000 turista. Stižu i mediji, tako da bi reklame okačene na kravi mogle završiti na televiziji. »Moja reklama je inovativna, održiva i prije svega pokretna, o čemu maštaju magovi marketinga u svijetu«, ne bez ponosa ističe.

Cijena: 30 eura po kravi, obostrano, oglašivač sam bira kravu za svoju reklamu. »Blagojević navodi da ponuda nije ograničena na etno selo, već će stoku rentirati na području čitave Crne Gore, pogotovo krave koje se kreću blizu magistralnih puteva«, pišu novine.

MOGUĆNOSTI ŽIVOTINJSKOG MARKETINGA

Iako Milonja djeluje više kao performans-artist koji se dobro zajebava nego kao biznismen, ekonomski potencijal njegove ideje je golem. Čovjek je sve lijepo objasnio, upotrijebivši sve prave riječi vladajuće über-totalitarne ideologije: etno, mobilno, održivo... Problema bi, doduše, mogao imati sa borcima za zaštitu životinja, ali tu ima lijeka: uvijek se može pozvati na to da je postigao kolektivni ugovor sa kravama koje se, po završetku radnog vijeka, obavezao korektno penzionisati. Može reći kako u izradi panoa koje će krave nositi koristi samo ekološke, po zdravlje bezopasne i brzorazgradive materijale i boje. Itakodalje...

Uvidimo sve mogućnosti životinjskog marketinga.

Šta želi, o čemu sanja savremeni čovjek, zasićen gradskim životom? Želi poći u prirodu koju, tako ga podučavaju, treba obožavati kao božicu kojoj pripada, koju svojim postupcima ne smije uvrijediti. Zato čovjek odlazi u šume, na mora, na planinske vrhove, da tamo ostvari izgubljeni kontakt sa prirodom. Šta bi, dakle, moglo biti marketinški efektnije od proizvoda koji reklamira sama priroda?

Recimo: pet dana provedete u penjanju na planinčinu. Pere vas hladna kiša, suši vas vjetar. Spavate u šatoru. Stignete na planinski vrh, ponosni na svoje pregnuće. Pod vama je svijet čiji se sitni interesi, jurnjava za zaradom i užitkom čine smiješno sitni, beznačajni, takoreći. Sada vidite bolje i svoj život, sve svoje greške koje, odlučni ste, nećete ponoviti: jer priroda vas je, kada ste joj se napokon vratili i suočili se sa njenom veličinom, naučila. Stojite tako gore, napokon ste progledali, kad pored vas proleti jato ždralova od kojih svaki oko vrata nosi 100 posto pamučni, garantovano organski i etički šal na kojem piše: O’Neill.

Ili: istražujete duboke četinarske šume, 2 dana forsiranog marša ste daleko od najbližeg planinskog sela, snijeg je pao, zameo trag, niste više sigurni da znate put natrag, misao »neću preživjeti« ne uspijevate otjerati, ali znate da, vratite li se ipak kući, ništa više neće biti isto, znate da će u toj šumi umrijeti stari vi i roditi se novi vi, mudriji, obazriviji... Kad pred vas izbije međed, uspne se na zadnje noge, urlikne, vi ne bježite, nije vas strah, samo zurite u njegova prsa sa kojih, iznova i iznova, uvjeravajući sebe da niste dobro vidjeli, da to ne može biti, čitate: Discovery Channel.

Jahta kojom ste krstarili u blizini obala Australije, nasukala se na koralni greben. Završili ste u moru - vi, vaša vjerenica i nekoliko najbližih prijatelja. Danima plutate, nadajući se da će vas morske struje nanijeti na neku plažu. Na izmaku ste snaga, gladni i, iznad svega: žedni. Neko vikne: ajkula. Dok gledate kako vam se velika bijela smrt približava, ne možete da se ne nasmijete, jer u tom trenutku znate što će biti prva stvar koju ćete učiniti preživite li, kojim slučajem, brodolom, Australiju i njene ajkule. Jedan čovjek, jedna želja, jedna boca, mislite dok sablasno mirnu površinu siječe peraje na kojem piše: coca-cola.

DELTA SPONZORIŠE MLADIĆA

Ako vas reklamira priroda, zašto vas ne bi reklamirala i istina? Naročito ako se, kao istina sa Wikileaksa, dominantno ukazuje u obliku pikanterija iz žute štampe. Možda je to najveća korist Wikileaksa: saznanje da istina nije ništa onostrano ili transcendentno – saznanje da istina ne liči na veliku književnost i filozofiju (naprotiv: stvari poput književnosti i filozofije i postoje da bi prikrile nepodnošljivu šupljinu središta), nego na nasumično izabranu stranicu The Suna ili Skandala. Ako je svijet smrdljiva gomila banalnosti, pohlepe i žudnje umotana u celofan od laži i licemjerja, šta čovjek da radi, osim da utjehu potraži u kupovini? Kako bilo, nije teško zamisliti objave da je »istinu o skrivanju Ratka Mladića omogućila Delta«, ili da je generalni sponzor serijala »Istina o raspadu Jugoslavije« - MMF.

Stroj u kojem živimo ništa neće zaustaviti, ni istina, čak ne ni opasnost od kraja. Da se sutra pojave Četiri jahača Apokalipse, lično, kompanije bi se polomile oko toga koje će od njih konjanici reklamirati. U direktnom TV prenosu kraja svijeta, pred četiri jahača bio bi prostrt red carpet, oni bi se s mukom probijalio kroz špalir paparaca, a mi bili bismo informisani da Rat koristi Microsoft softver, dok Smrt nosi kreaciju Marca Jacobsa. Kapitalistička logika eksponencijalnog rasta svijet nužno pretvara u figuru čovjeka koji se u svu svoju imovinu kladi u tačan datum svoje smrti.

(zurnal.info)