ANDREJ NIKOLAIDIS: Kada je moćnima neprijatno

U godini na koju se osvrćemo -Don't Look Back in Anger -, godini koja je počela Avatarom (filmom koji je, formalno, iz 2009.) a završila WikiLeaksom, ključna riječ je bila: istina.

Mediji su, povodom WikiLeaksa, puni pohvala istini koju je taj projekat izlio u svijet, kao prljavu vodu niz ulicu. Svijet, kaže se, više nikada neće biti isti. Uz rizik da budem optužen da sam Advocatus Diaboli, ipak ću pitati: a nismo li to negdje već čuli, taj veseli refren: »svijet nikada više isti«? Refren je to koji seže vrlo duboko u prošlost, onoliko duboko koliko seže ljudsko pamćenje. U ovoj ili onoj varijaciji, čovječanstvo ga pjeva kroz čitavu svoju povijest. Pa opet, svijet je nekako... hm, pa – isti. Svijet prosto jeste. Dakako, nama trebaju vesele pjesme i lijepe priče, jer što je, konačno, čovjek bez nade... Mada, kada bolje razmislim, ko bi uspio pobrojati sve žrtve nade – čovjek prosto ne zna što je za sobom ostavilo više žrtava: vjera, nada ili ljubav?

Godina je, kažem, počela Cameronovim filmom Avatar, u kojem glavni junak, čovjek, kao Undercover Agent učestvuje u operaciji protiv visokih, plavih vanzemaljaca. Čovjek, međutim, na kraju otkrije istinu o sebi i svojoj nečasnoj misiji, pa se pridruži pravednoj borbi urođenika, protiv svoje vlastite vrste. Za njega, ljubav prema pravdi i istini starija je od osjećaja pripadnosti čovječanstvu.

Tako je godina počela, da bi završila WikiLeaksom, još jednom pričom o ljubavi prema istini. Ove je godine, dakle, istinu promovisao najgledaniji film u povijesti, promovisao je najuticajniji sajt na svijetu, građani imaju pravo na istinu!, ništa ne smije zaustaviti objavljivanje istine!, deklamuju najuticajniji mediji na planeti... pa opet, ima u tom sveopštem trijumfu istine nešto temeljno lažno, nešto što nam govori da istina ipak nije pobijedila, da je istina o ovoj priči o istini upravo ono, nešto, što u čitavoj priči nedostaje.

Da bismo se dosjetili što nedostaje, prisjetimo se jednog radikalnog Kantovog primjera etičkog djelovanja.

Benjamin Constant, polemišući sa Kantom, konstatuje da »moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim«. I dodaje da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se od ubica koji ga jure sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću, i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže »da«, jer bi laž značila zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Kant, koji zapravo nije naveo primjer koji mu je Constant pripisao, u svom odgovoru rekao je da, čak i u tom slučaju čovjek bi trebao reći istinu, i nastavio objašnjavati kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema »subjektova patologija« - njegovi interesi, naklonosti i dobit. Kantov minimum etičkog djelovanja praktično je neostvariv. Jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina. Za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje. Otud je demokratski poredak, koji sebe definiše kao najmanje loš od svih, kao poredak konsensuza, transparentnosti, kontrole i sredine, ravnodušan prema etičkom (ko još danas može reći razliku između etičkog i fat free: i jedno i drugo tek prodaju – tako je moguće kupiti etičku odjeću ili kafu) koje stvari uvijek zaoštrava a sredinu cijepa i vuče ka krajnostima.

Otud je WikiLeaks dragocjen kao ventil demokratskih društava, kao mogućnost da se smijemo golom caru, kao satisfakcija podanika, pardon – građana. Ima, naravno, nešto utješno u tome da je moćnima neprijatno zbog stvari koje se saznaju o njima. Moćnima je, uostalom, uvijek neprijatno: svaki vladar zna koja je skrivena, ali uvijek prisutna strana vladanja – zna da je vladanje neprekidno odlaganje trenutka kada će ga svjetina objesiti.

Ali u svakoj priči o promjeni svijeta, pa i onoj o WikiLeaksu nakon kojega, oh yeah!, »ništa više neće biti isto«, nedostaje nešto. Ili preciznije: neko.

Nedostajemo mi. Jer mi smo najpouzdaniji saveznici sistema nepravde na koji se žalimo. Ovdje se ne radi o tome da »sam budeš promjena koju želiš vidjeti« i sličnim budalaštinama. Radi se o tome da je istina nasilna, kao što je i ljubav nasilje, radi se o tome da se time što se unaprijed i bezrezervno odričemo nasilja odričemo i istine. OK, whatever, što se mene tiče, već sam navikao na to da malograđanin u meni na koncu trijumfuje, ali ekscesivna upotreba riječi istina rađa potrebu da se na njen pomen uhvatim za pištolj.

Naši zahtjevi za istinom čvrsti su i principijelni, sve dok istina ne zaprijeti da naudi našem komforu, našim prijateljima, rođacima, naciji, državi, ideološkoj istini... bilo čemu do čega držimo. Nju, istinu, nekako uvijek očekujemo od drugih, dok mi po pravilu imamo takozvane više razloge zbog kojih suspendujemo istinu koja bi mogla nauditi našoj stvari. Od drugih očekujemo da, kao Aristotel, vole Platona, ali još više vole Istinu. Mi, pak, imamo svoje razloge zbog kojih ćemo se ponašati kao neko ko je prijatelj istine, ali još bolji prijatelj svojih prijatelja. Kada stvar dođe do nas, nekako se ispostavi da je, jebi ga, nemoralno biti etičan.

(zurnal.info)