Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti
Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.
Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.
Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.
Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.
Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.
Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?
Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.
U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirtJonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.
Onda je odjeknuo prvi plotun.
(zurnal.info)
">Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti
Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.
Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.
Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.
Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.
Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.
Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?
Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.
U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirtJonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti
Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.
Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.
Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.
Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.
Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.
Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?
Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.
U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirtJonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.
Onda je odjeknuo prvi plotun.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti
Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.
