Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?
Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.
GRCI SU LIJENČINE
Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.
Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?
Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.
Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.
»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.
DOBRO OCIJENJENE KRAVE
Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“
A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.
U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.
Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.
U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.
(zurnal.info)
">Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?
Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.
GRCI SU LIJENČINE
Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.
Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?
Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.
Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.
»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.
DOBRO OCIJENJENE KRAVE
Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“
A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.
U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.
Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.
U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kuća, poso (sirtaki rmx)
Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?
Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.
GRCI SU LIJENČINE
Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.
Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?
Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.
Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.
»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.
DOBRO OCIJENJENE KRAVE
Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“
A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.
U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.
Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.
U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?
Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.
