U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti
U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.
Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.
MAGLOVITI TERMINI
“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.
“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.
Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.
Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.
Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).
GRAD NESTAJE
U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.
Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.
Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.
U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.
U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.
Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.
Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.
Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.
(zurnal.info)
">U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti
U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.
Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.
MAGLOVITI TERMINI
“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.
“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.
Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.
Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.
Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).
GRAD NESTAJE
U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.
Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.
Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.
U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.
U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.
Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.
Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.
Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.
(zurnal.info)
">
:ANDREJ NIKOLAIDIS: Niko više neće dočekati penziju
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Niko više neće dočekati penziju
U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti
U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.
Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.
MAGLOVITI TERMINI
“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.
“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.
Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.
Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.
Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).
GRAD NESTAJE
U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.
Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.
Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.
U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.
U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.
Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.
Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.
Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti
U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.
