Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat
Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.
Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.
Ovako je govorio Buden.
ŠTA JEDE VAŠE DIJETE
Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.
Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.
U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.
Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.
E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.
VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA
Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.
No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.
(zurnal.info)
">
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat
Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.
Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.
Ovako je govorio Buden.
ŠTA JEDE VAŠE DIJETE
Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.
Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.
U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.
Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.
E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.
VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA
Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.
No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.
(zurnal.info)
">
:ANDREJ NIKOLAIDIS: Trebaju li nam nikab i torta od crne čokolade
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Andrej Nikolaidis
ANDREJ NIKOLAIDIS: Trebaju li nam nikab i torta od crne čokolade
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat
Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.
Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.
Ovako je govorio Buden.
ŠTA JEDE VAŠE DIJETE
Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.
Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.
U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.
Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.
E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.
VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA
Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.
No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat
