Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...
U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.
Znanje je moć
Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.
Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand,divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?
Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.
Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.
Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.
Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.
Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.
Jednakost među bogatima
Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.
Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.
Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.
Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.
(zurnal.info)
"> Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...
U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.
Znanje je moć
Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.
Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand,divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?
Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.
Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.
Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.
Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.
Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.
Jednakost među bogatima
Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.
Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.
Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.
Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Kino Žurnal
ANDREJ NIKOLAIDIS: United Colors of Apocalypse
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...
U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.
Znanje je moć
Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.
Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand,divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?
Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.
Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.
Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.
Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.
Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.
Jednakost među bogatima
Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.
Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.
Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.
Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.
(zurnal.info)
andrej nikolaidis
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima. 
