ANDREJ NIKOLAIDIS: Vešović i Karadžić su isto

Istakla je i kako to nije prvi put da Vešović vrijeđa muslimane, podsjetivši i na njegove viceve o hadžijama i fesovima, a potom ga je "lijepo zamolila da se bavi svojim narodom, a moj neka ostavi na miru, navrh glave nam je da se miješa tamo gdje bi se trebao osjećati postiđen"“.

Nakazna optika

Marko Vešović i Radovan Karadžić su isto. Oni ne samo da su iz istog sela, nego i sa istom strašću mrze muslimane. Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela. To selo nije etničko, nego, kako bih rekao, optičko. U tom se selu ne sitničari, ne zumiraju se detalji, nego se gleda isključivo širi plan. Iza Radovanovog uvida da su svi muslimani bili bez razlike isti, i njenog uvida da su Marko i Radovan isti, stoji ista logika. Koja kaže da je narodnost ono što tvori zajednicu. Vešovićeva odluka da ostane u Sarajevu bila je etički čin, i po mom sudu ta ga odluka sa onima koji su ubijani zato što su muslimani čini nemjerljivo bližim nego što bi ga ikada mogla učiniti vjera, a kamoli nacija.

U ratu, biti Sarajlija značilo je biti pripadnik jedne etičke zajednice. Vešović ne samo da je bio pripadnik, nego i simbol te zajednice, kao što ja, koji sam od rata pobjegao, nisam bio dio rečene zajednice. Ta je zajednica preživjela rat, ali očito ne i poratne godine.

Šta je to, zapravo, u Skupštini predložila gospođa Alikadić-Husović? Odveć je primamljivo, odveć lako pretpostaviti da ni ona sama to ne zna. Njena ideja da pripadnik drugog naroda - pa makar u Skupštini, gdje sjede izabrani predstavnici građana, ne naroda - ne treba govoriti o njenom narodu nije nešto zbog čega će završiti u Haagu, ali konstatujmo da je gospođa ideju etničke čistote uzdigla na novi nivo, jer tu se radi o etnički čistom govoru. Pripadnik jednog naroda može govoriti samo o svom narodu – ovo je, služićemo se, inovacija u inovacijama ionako bogatoj povijesti fašizma. A može li se misliti? Mislim, mogu li, na primjer, da prostite, ja, sa ruskim imenom i grčkim prezimenom (kao da me je krstio Vaseljenski patrijarh), misliti o Bošnjacima, kad se njima već ne mogu baviti? Ovdašnji fašizmi su sramota čak i za fašizam. Sjećate se dileme: može li se pjevati poslije Aušvica? Nas, poslije svega, mora zanimati još i sljedeće: može li se misliti poslije Amile?

Uočimo finese: pripadnik jednog naroda može se obratiti pripadniku drugog naroda, ali samo ako će se u svom obraćanju baviti svojim narodom. Ako bi ideja gospođe Alikadić-Husović doista zaživjela (a može li se neko, bilo ko, sjetiti zašto ne bi? onaj koji može, neka kaže odmah, ili neka zauvijek zaćuti), ovako bi izgledao razgovor između prodavca na pijaci i kupca – iz reda različitih bosanskohercegovačkih naroda. Kupac, koji se recimo zove Ivan, primijeti da ga je pijačni nakupac po imenu, recimo, Haso, zakinuo na vagi. Ivan se pobuni, pa Hasu kaže: ne kradi me. Našto mu Haso odgovori: slušaj, ja bih te lijepo zamolio da se baviš svojim narodom.

Prisustvo zloduha

Nismo od juče: primjer koji sam naveo nedvosmisleno me smješta u red neprijatelja Bošnjaka. Jer, zašto je prodavac koji zakida na vagi - Bošnjak? A ne Hrvat, na primjer? Bošnjaci su, znači, pijačni lopovi? A? Ovo me sjetilo na nesretnika iz Ulcinja koji mi je, iznerviran tekstom u kojem sam pisao o tome zašto volim umjetnost koju su stvorili gay ljudi, predao pismo kojim mi je, vrlo uljudno i odlučno, saopštio da sam mnoge prevario, ali ne i njega – on zna da sam ja neprijatelj islama. Ako sam vam ja neprijatelj, tanki ste sa prijateljima, pomislio sam, ali nisam ništa rekao. Jer držim da je dužnost svakog od nas boriti se protiv gluposti, to da. Ali postoje trenuci kada se glupost i bezobrazluk, i inače nepobjedivi, udruže i postanu remek-djelo prirode, spomenik pobjedi materije nad duhom. U takvim trenucima, pred naročito uspjelim djelima odsustva duha, držim, jedini adekvatan odgovor je minut ćutnje.

Izjava gospođe Alikadić-Husović nije, međutim, stvar odsustva duha, nego prisustva zloduha. Taj zloduh mijenja ime i formu, ali ne nestaje: iznova se pojavljuje tamo gdje su ljudi bijesni, a bijesni su tamo gdje su slabi i povrijeđeni. Iz rana koje su nam nanijete odveć se brzo stiže do rana koje smo nanijeli: iz onoga što prepoznajemo kao etički superiornu poziciju odveć se brzo stiže do etički nedopustivih stvari – a to, najgore od svega, i nismo u stanju prepoznati. Izjava gospođe Alikadić-Husović, između ostalog, nehotično govori i o tome.

Da se Marko Vešović nije „bavio njenim narodom“, gospođe Alikadić-Husović narod, a kolateralno i ostali narodi, ostao bi uskraćen za Poljsku konjicu. Ne tvrdim da je bitno, ali pod tim naslovom su, eto, štampani neki od najboljih stihova o ratu Bosni. Ako je negdje užas stradanja Bošnjaka, makar na tren, pokleknuo pred ljepotom, onda je to bilo u nekim od sublimnih stihova Poljske konjice.

Da Marko Vešović nije govorio o njenom narodu, ovaj bi svijet ostao uskraćen za Poljsku konjicu. Da gospođa Alikadić-Husović nikada nije progovorila, ni o svom, ni o drugim narodima, svijet bi ostao uskraćen za jednu, doista raskošno odvratnu, ali ipak samo jednu izjavu.

Što kažu u reklami za Nectar sokove: nije svejedno. Ali to je već druga priča, o soku drugog naroda, koju vam neću ispričati ni drugi put...

(zurnal.info)