ANDRIĆEV MUZEJ: Čovjek - biblioteka i njegova rodna kuća

Početkom 70-ih godina spremila se delegacija travničkih funkcionera i uglednih čaršinlija da posjeti Ivu Andrića u Beogradu. Naumili da u mahali Zenjak otkupe kuću u kojoj se Andrić rodio i preurede je u muzej posvećen njegovom životu i književnom djelu, a zato se mora ishodovati saglasnost nobelovca. Andrić – ni da čuje!

Kakav muzej??!

Takva reakcija se i mogla očekivati od pisca koji je rukopise romana i pripovijetki, naliv-pero kojim je napisao većinu djela, i još neke predmete poklonio Muzeju književnosti BiH, i onda ultimativno tražio da od toga ne naprave neku „Andrićevu sobu“ u muzeju. Tada se dešava nešto što bi se moglo nazvati prisutnost djela u životu spisatelja, na scenu stupaju Travničani, onakvi kakve ih je Andrić opisao u Priči o vezirovom slonu i Travničkoj hronici – najmudriji ljudi u Bosni:

„Druže Ivo, to neće biti baš pravi muzej, to će biti više biblioteka u kojoj bi izložili razna, poglavito inostrana izdanja vaših književnih djela...“

Tihi čovjek biblioteka, kako ga portretira jedan pseudodisident, ne mogne uskratiti svoj pristanak.

Njegov intimus Ljubo Jandrić u svoju bilježnicu zapisuje da je 30. augusta 1974. u Travniku prisustvovao ceremoniji otvaranja obnovljene rodne kuće:

Bila je to prava svečanost. Ali od svega je najdublji utisak na mene ostavila sama kuća iako je ponovo podignuta, zatim izloženi Andrićevi rukopisi, pa Đuraševićeva izložba fotografija na gornjem spratu i biblioteka sa mnogim Andrićevim izdanjima - sve je to djelovalo impresivno, jer je urađeno s mjerom i ukusom. Dok Andriću govorim o tome, teško nalazim prave riječi. On me pažljivo sluša, klima glavom i smješka se. Hvaleći mene - veli - Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav.

* * *

Kustos Andrićevog muzeja u Travniku primio je telefonski poziv iz Beča, od Ljube Weissa, vlasnika knjižare koju Miljenko Jergović opisuje kao instalaciju za venecijanski Bijenale, ogledni židovski dućančić  iz vremena prije holokausta, i Jugoslaviju u malom – jedna nestala zemlja i sve njezine nestale književnosti.

Knjižar nudi muzeju da otkupi prvo izdanje prvog Andrićevog djela, Ex ponto iz 1918. i to s autorovom posvetom profesoru Heinrichu Felixu Schmidu, mentoru za doktorsku disertaciju iz 1924. godine. Posebna vrijednost ponuđenog primjerka knjige, tvrdio je Weiss, je što je posveta ispisana ćirilicom i što je to najraniji poznati primjer Andrićevog korištenja ovog alfabeta. Bečki knjižar nije tražio osobito visoku sumu za ovaj bibliofilski raritet. Te 2014. godine Memorijalni muzej je obilježavao tri decenije postojanja i 1.500 EUR predstavljalo je znatan dio godišnjeg muzejskog budžeta. Knjiga nikada nije dospjela u Travnik.

* * *

Prelistavajući muzejsku Knjigu utisaka nakon 40 godina njegovog djelovanja spoznaje se da interesovanje za Andrićevu književnost ne jenjava. Sa svih kontinenata svijeta, sve do danas, na raznim jezicima i pismima upisuju se s izrazima poštovanja sindikalisti, ambasadori, bagpeckeri, đaci, motobajkeri, domaćice, studenti...


(zurnal.info)