Putopis iz zemlje prase (3): Zbogom Ares vodo, ti ostaj a ja sada odoh.

Čitalački zaljubljena u „Travničku hroniku“, s puno poštovanja za napore travničkih muzejskih djelatnika da književni nobelovac Ivo Andrić bude prisutan u kulturnom životu BiH, Maiann želi da inicira saradnju muzealaca sa univerzitetskim slavistima iz Švajcarske.

Kao prava „sekretarka“ dogovara posjetu kod profesora Jensa Hertlha s Instituta za slavistiku u Freiburgu. Još jednom bivam postiđen zbog pažnje i ljubaznosti Švajcaraca. Kakvi su to ljudi, najbolje kazuje profesorova poruka da nas može dočekati na željezničkoj stanici i odvesti na Univerzitet!

ANDRIĆEVA SABRANA DJELA

Ipak, nas dvoje po dolasku vozom sami odlazimo da pronađemo Institut. Na univerzitetskom departmanu za slavistiku tražimo profesora Hertlha. Vrata jednog profesorskog kabineta su otvorena, unutra je jedan profesor iz Njemačke. Kaže da poznaje profesora kojeg tražimo ali da se on nalazi u drugoj zgradi. Spremno telefonira svome kolegi i obavještava ga da će nas on uputiti k njemu. Na svome mobitelu otvara Google navigator i objašnjava kuda da idemo.

Nedaleko odatle zvonimo na jedna vrata koja nam otvara mladi i elegantni profesor Jens. Iako je specijaliziran za rusku i poljsku književnost i jezik, s nama razgovara na besprijekornom „našem“ jeziku. Pokazuje nam biblioteku Instituta i na policama vidimo Andrićeva sabrana djela. Tu se nalazi i dosta marksističke literature koju su Švajcarci pomno proučavali u prošlosti, i koju, kao pametan svijet, ni sada nisu odbacili u ropotarnicu povijesti.

Dok profesor Jens za nas pravi kafu i čaj pridružuje nam se njegova asistentica koja također odlično govori naš jezik. Objašnjava da je neko vrijeme provela na studijskom boravku u Zagrebu. U srdačnoj i prijateljskoj atmosferi razgovaramo o mogućnostima saradnje i predstavljanja Andrićeve književnosti u slavističkim akademskim krugovima i švajcarskoj javnosti, kao i literarnoj ekskurziji studenata i profesora iz Fribourga i Berna u BiH. Odlazimo ushićeni zbog iskazane dobre volje da se zajednički organizuju neki književni susreti.  

Poslije sastanka na jednom trgu u mobilnom ekvatorsko-nepalskom grillu uzimamo jela iz ove neobične kulinarske fuzije i u njihovom dobrom ukusu uživamo u parku s panoramskim pogledom na stari dio grada.

U nepalskoj radnji Tresor d' Himalaya kupujem lanenu jaknu za 45 franaka, a na kasi kod prodavača tihog kao statua, porijekom valjda iz te kraljevine, Maiann ostavlja nešto novca kao  dobrovoljni prilog za svrhe koje nisam razumio. Odlazimo u katoličku katedralu St. Nicholas da vidimo vitraže. Usput nailazimo na Musee Wasmer sa švajcarskim mašinama i napravama iz kojeg upravo izlazi grupa posjetilaca. Maiann želi da mi pokaže školu koju je pohađala, Collège St.Michel, jednu od najljepših i najstarijih švajcarskih gimnazija. Školski hodnik nalikuje na muzej zbog izloženih portreta znamenitih ličnosti.

U starom dijelu grada sjedimo na terasi le Cafe du Belvedere. Na stolu ispred nas su pive, tamna i svijetla, Le Charbonier i Barbelansche, i veličanstven pogled na spletove starih kuća na liticama, kameni most u podnožju i rijeku La Sarine ili Saane čiju plitku, bezbeli i studenu vodu, bosonogi gaze dvoje djece tjerajući svojim smijehom patke da polete. Ovaj prizor meni je predstavljao najbolji simbolički pokazatelj životne bezbrižnosti koju sam osjetio kod Švajcaraca. Na terasi cafea nema slobodnih mjesta, sve je puno mladih ljudi. Trenutno niko ne sjedi u mongolskoj jurti koja je tu podignuta da bi se njoj pričale razne priče a ljudi ih dolazili slušati.

LA CORBUISER

Na putovanju od Berna do La Chaux-de-Fonds zaustavljamo se u gradu Bielu/Biennu. Rekli su mi da je to grad s alternativnim sadržajima i kulturom. Istovremeno, tu su neke od najpoznatijih švajcarskih radionica i fabrika satova. Mi se najviše zadržavamo u starom dijelu grada, razgledamo trgove, zgrade i crkve, ulazimo u jedan dućan s mnoštvom raznolike robe koja se prodaje po veoma povoljnim cijenama, pravimo pauzu sjedeći u bašti kafea na starom trgu, pijemo kafu i jedemo mali biskvit plaćen 3 franka. Nastavljamo putovanje vozom i presjedamo u drugi u Neuchatelu, gdje se srećemo sa Valeriom.

Valeria, Maiann i ja dolazimo vozom u La Chaux-de-Fonds i na željezničkoj stanici nalazimo se sa Juliom. Tri prijateljice dogovorile su, nakon dužeg vremena, zajednički odlazak na ručak. Odlazimo u indokineski restoran „Bamboo“ i poslužujemo u bifeu raznolikim azijskim specijalitetima za 19 franaka po osobi. Prijateljice razgovaraju na francuskom, a zbog mene povremeno koriste engleski jezik.

Julija je iz Italije i izgleda kao glumica iz nekog neorealističkog filma. U Švajcarskoj radi kao uspješna arhitektica i sada je odlučila da sa mladićem krene na put u Kinu, Japan i Južnu Ameriku. Kaže da je uštedjela dovoljno novca za jednogodišnje odsustvovanje s posla. Naposlijetku zahvaljujemo se vlasniku restorana na odličnim i zanimljivim jelima i malo zatim moj dojam nekako biva narušen saznanjem da je bokal obične vode natočene iz restoranske česme plaćen 4 franka. Ali tu na djelu nije bila neka prevara jer je vlasnik rekao da se voda plaća. U stvari naplaćeno je ono što je prava sadržina ugostiteljske djelatnosti, usluga, i ambijent u kojem ste posluženi.

Do vrha jedne od najviših zgrada u gradu vozimo se liftom. Kao arhitektica Julia nam pokazuje geometrijsko pravolinijsko oblikovanje gradske zone za koju su mi rekli da ima ponešto od socijalističkog ambijenta. Istina je da se grad malo razlikuje od Fribourga i Neuchatela, ali ja u građevinama i gradskom ambijentu  nisam vidio ništa socijalističko, bar prema mome iskustvu i shvatanjima.

Opraštamo se od Julie i Valerije, koje nam predlažu da obiđemo neke La Corbuiserove zgrade. Krećemo prema njima u brdoviti dio grada i ko zna zašto u meni se javlja neki otpor da vidim zdanja koje je projektovao, a u jednom neko vrijeme i živio slavni arhitekta. Privučeni jednim napisom ulazimo u jednu stambenu zgradu kojoj žive ljudi običnih zanimanja.

U toj dosta tipičnoj zgradi za ovaj dio Švajcarske mnoštvo je profinjenih stvari i detalja – poštanskih sandučića, vrata, gelendera, zidova... U šetnji gradom nailazimo na  Musée des beaux-arts. Ulazimo da se informišemo o izložbi  „Soviet Glamour“, znajući da nemamo dovoljno vremena za obilazak jer se uskoro vraćamo vozom u Bern.

O švajcarskim željeznicama i vozovima rečeno je i napisano vjerovatno sve što se moglo učiniti, pa se ni ovde ne može do navesti nekoliko opštih mjesta: tačni, brzi, udobni, i za naše prilike skupi. Saputnici su tihi i diskretni, niko se ne gura da uđe ili izađe iz voza, mjesta i vremena ima za sve. Dolazi kondukter, stariji gospodin sa srebrnom naušnicom na privjesku. Za mene je to neobičan prizor, a Maiann objašnjava da  je to tipičan muški nakit gorštaka u ovom dijelu švajcarskih Alpa.

ZBOGOM VODO

U Bernu čekam dolazak autobusa BiH Toursa. Na kratko odlazim do rijeke da se oprostim riječima s kojima se opraštam od svake rijeke koju napuštam: Zbogom Ares rijeko, Ares vodo, ti ostaj, a ja sada odoh... Preostalo je još toliko vremena da u minijaturnoj  La crêperie uz kafu i francuski palačinak la crêpe s javorovim sirupom ispišemo neke razglednice. Maiann mi predaje neočekivani poklon od Valerie, a od nje dobijam dvije grančice bernskog drijena s pupoljcima koji bi se trebali pretvoriti u cvijetove behara kad se vratim u Travnik. Preuzimam i znakoviti dar koji je poslala Helena.

To je, dekorisan netom izniklim proljetnim cvijećem, paketić sjemena prase!!!

(zurnal.info)