Putovanje Konzulovice i njenog tumača (1): Po šumama i gorama, od Andrića do Kekeca

Na novembarsko putovanje krenulo se iz knjiških i književnih pobuda. Ponoćnim autobusom u beli Zagreb grad otputovala je delegacija Zavičajnog muzeja Travnik da predstavi svoju izdavačku djelatnost na 40. Interliberu-Sajmu knjiga i učila. U praskozorje odsjedamo u jednoj od najstarijih zagrebačkih ulica ali hotel je svejedno opskuran u svom pseudobaroknom kičastom dekoru. S gunđanjem nas dočekuje napola livrejisani recepcioner, noćni čuvar i lift boy, kao neki lik iz stripova Andrije Maurovića podsjećajući nas da se i u glavnom gradu Hrvatske održala balkanska razbarušenost i neobaveznost. 

BARBA I FRA JANKO

Staru tvrdnju da Travničane možeš sresti i na Sjevernom polu nije trebalo podvrgavati provjeri u Zagrebu. Tražeći kakvu tihu kafeteriju za prvu jutarnju kafu na Britanskom trgu prelazimo ulicu i u automobilu koji zastaje pred pješačkim prelazom prepoznajemo našeg druga Barbu, tiskarskog djelatnika i muzičara Vedrana Ohneca. Radostan susret završava se pozivom da posjetimo obližnji, nedavno otvoreni umjetnički atellier u kojem s prijateljima izrađuje umjetnine i organizuje kulturne događaje. 

Nekako smo odmah među mnoštvom štandova i posjetilaca na knjigosajmu nabasali na jednog dobrog znanca, fra Janka Ljubosa. Srebrenobosanski ujak odvodi nas do štanda gdje su izložene knjige iz produkcije bosanskohercegovačkih muzeja, ovogodišnjih gostiju Interlibera. Uz kafu i zagorska peciva srdačan susret sa kolegicama iz Muzejskog dokumentacijskog centra Hrvatske koji su nas pozvali u goste, a zatim odlazimo na glavnu pozornicu Sajma. Fra Janko kao kustos muzeja Franjevačkog samostana u Fojnici i književnik Miljenko Jergović promovišu jedno izdanje iz samostanske knjižnice, a zatim se premještaju u gledalište. Na pozornici direktorica Fatima Maslić govori o istorijatu i djelatnosti Zavičajnog muzeja Travnik  i ja predstavljamo knjige iz muzejske izdavačke produkcije. 

Priča o knjigama u Travniku bila bi nepotpuna bez spominjanja Ive Andrića. Glumac Matej Baškarad kostimiran kao nobelovac u poznim godinama, s prepoznatljivim kišnim mantilom i kačketom, govori o amblematskom romanu grada - Travničkoj hronici. Ovaj nastup nije mogao proći bez prisustva Travničana, tu je fotograf Enver Palalić koji je svojom kamerom zabilježio ovaj kulturni događaj. Boravak na Sajmu knjiga morao se okončati kupovinom, iz velike ponude izabiremo nekoliko bagatelno plaćenih naslova za muzejsku i naše lične biblioteke. Profesionalna znatiželja odvešće nas u Arheološki muzej i Umjetnički paviljon, ali još ćemo naći vremena da u Maloj kavani iza spomenika Jelačića bana posrčemo jednu kahvu čemerušu sa piscem Rusmirom Agačevićem. On je iz Lekenika u kojem živi i radi maksuz došao da bi prijateljski progovorio s travničkim muzealcima.

PARTIZANSKI SPOMENIK

U Zagrebu se srećem s prijateljicom Maiann, švajcarskom botaničarkom koju zovem Konzulovica jer ljubav i privrženost prema Travniku i Bosni pokazuje djelujući kao neki pokretni konzulat promovišući kulturu i turizam naše zemlje u Švajcarskoj. Za oktobar 2018. godine ona organizuje, u saradnji sa turističkom agencijom ArcaTour iz Luzerna, desetodnevnu ekskurziju švajcarskih turista od Bihaća do Sarajeva. U namjeri da posjetimo zajedničkog prijatelja u Koruškoj nas dvoje nastavljamo putovanje, no još jedan dan ćemo se zadržati u Hrvatskoj, zanima nas da vidimo partizanski spomenik na Petrovoj gori. Iako znatno devastirano umjetničko djelo Vojina Bakića svojom impozantnošću i dalje privlači posjetitelje. 

Putovanje nas primiče granici s Bosnom, jer idemo u Karlovac gdje presjedamo u lokalni autobus za Vojnić. Jedan pogled na saputnike odaje demografsku sliku hrvatske provincije, sjedišta su ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta samo starcima i staricama. Dremovno jutro pokazuje Vojnić otužnim, ali ljudi u ovom malom mjestu nisu takvi, počevši od vozača autobusa do prolaznika koje pitamo za zgradu Općine - od trojice, dvojica kažu da su iz Bosne. 

Neočekivano,  djelatnici vojnićke Općine izuzetno su predusretljivi u nastojanju da nam omoguće prevoz do spomenika udaljenog 7 km. Sekretarica gradonačelnika i još dvoje službenika pokušavaju smisliti neku mogućnost, ali im to ne uspijeva. Na izlasku iz Općine ugledasmo prizor viđan samo u starinskim kino žurnalima: grupa žena u rukama nose cigle za renoviranje obližnje zgrade suda. U namjeri da pronađemo nekoga ko bi nas za novčanu nadoknadu odvezao autom na Petrovu Goru obilazimo benzinsku pumpu, kafanu, parkinge... ali zainteresovane za takvo što ne možemo pronaći i odustajemo od posjete spomeniku. 

Šetajući po gradiću nailazimo na nekoliko zanimljivih stvari. U parku je ogromni obelisk s crvenom zvijezdom petokrakom i ćiriličnom posvetom partizanskim herojima i žrtvama fašizma na Kordunu u Drugom svjetskom ratu - nešto što je prije bilo uobičajeno, sada je iznenađujuće, ako se zna da je u Hrvatskoj od oko 6 hiljada spomenika posvećenih NOB više od polovine uništeno i oštećeno. Pred mjesnom crkvom drveni čamac razapet na lancima kao da se ljulja na riječnim talasima svjedoči da su se takvima prebacivale preko Save izbjeglice iz Bosne u ratu iz 90-ih, možda baš oni prolaznici koje smo pitali za Općinu. U susjednom šoru je fabrika keramike, socijalističke hale sada su napola propale, ali još se tu proizvodi, i ljubazni radnik uvodi nas u izložbeni dio s uzorcima keramičkih pločica. 

U Zagreb se vraćamo vozom Hrvatskih željeznica, i sutra ujutro ponovo smo u vozu, lokomotiva nas vuče prema Ljubljani...

RETORIČKA PITANJA IZ SLIKOVNICE

Istorijski nukleus glavnog grada Slovenije otvorio nam se kao slikovnica. U malom dućanu kupujemo razglednice, umjetnički crtež slikarice MiMi Marysia koji i u artističkoj stilizaciji ne odstupa mnogo od stvarnog izgleda trgova, starih zgrada i mostova u njihovom vedrom koloritu. Tražeći mjesto za predah između brojnih cafeterija i restorana nad kejom Ljubljanice odlučujemo se za tihu baštu čajnice Gallus – tako se preziva i Andrićev prozni lik Toma. Uz Plečnikov čaj ispisujemo razglednice, ispred nas se zaustavlja grupica, reklo bi se arhitekata, jedan od njih govori o nečemu, reklo bi se važnom, a potom nailazi poznati slovenački političar i pisac Dimitrij Rupel. Čaj koji pijemo nazvan je po svjetski znamenitom ljubljanskom arhitekti Joži Plečniku i to će nas samo podsjetiti na našu namjeru da posjetimo njegovu kuću pretvorenu u muzej. 

Na jednom trgu, gdje se još maločas snimala scena iz nekog igranog filma, zastajemo da bi osluhnuli neočekivani nastup dubrovačke klape koji pjesmom i slasticama s promotivnog štanda pozivaju Slovence da božićne praznike provedu u gosparskom gradu. 

Pred muzejom već nas čeka Almir Mehić, poznat po nadimku Rođak. Nekadašnji glumac Pozorišta Travnik sada živi s porodicom u Ljubljani, a tu je dospio oženivši ljubljansku make up stilisticu koju je upoznao na snimanju filma Cirkus Kolumbija u kojem je tumačio epizodnu ulogu, oni su zajednički život započeli vjenčanjem u bosanskim narodnim nošnjama na travničkoj tvrđavi. U neobičnoj kući-attelieru nakon meštrove smrti sve je ostalo nepromijenjeno i o Plečnikovom životu i djelu saznajemo kroz odlično kustosko vođenje na engleskom jeziku, jer Konzulovica, začudo, iako njemačko-francuski bilingvalna i poliglota koja je uz dva slavenska jezika naučila i onaj kojim se govori u Bosni, gotovo nikako ne razumije slovenački jezik. 

Poslije muzeja imamo još malo vremena za cafeteriju pored knjižare na jednom prostranom trgu. Ovaj put nećemo stići da posjetimo Edina Šćuka, kipara iz Jablanice s ljubljanskom adresom, čija umjetnička skulptura Ive Andrića na avlijskom zidu dočekuje posjetioce u nobelovčevoj rodnoj kući. Žurnim korakom hitamo prema Autobusnoj stanici i u posljednji čas stupamo u autobus za Solčavu. 

KEKEC!

Putovati po Sloveniji od centra ka periferiji znači samo promijeniti krajolik, i taj prelaz iz urbanog u ruralno ne umanjuje užitak, tek se senzibilitet prilagođava novim atrakcijama. Primičemo se planinama na granici sa Austrijom prolazeći kroz sela i naselja uz modru rijeku Savinju, ostavljajući usput uzdahe i neprežaljene ribolovačke želje da se u njenim brzim vodama pokvase vještačke mušice pravljene od konca i ptičjeg perja. Pitoresknost predjela u svojoj idiličnosti ipak izazivaju neku nelagodu, i pitanje, sasvim retoričko: zašto i kod nas, u Bosni, nema ovakve urednosti kuća i imanja, njihove skladnosti s okolišem čistih rijeka, proplanaka i šuma? 

Iz malog planinskog mjesta Solčave s prvim mrakom polazimo u gorje makadamskim putem kroz šumu. Naše odredište je visoko nad Robanov kot, kmetija Knez, najudaljenija farma u tom kraju. Tu živi družina, ili porodica, Matk, Maiannini prijatelji koje je upoznala prošle godine. Zatičemo ih pred štalom i naša nas znatiželja nagoni da najprije vidimo taj dio njihovog farmerskog života. Po svojoj arhitekturi i veličini građevina bi kod nas, bez pretjerivanja u poređenju, predstavljala vilu. Iznad ulaznih vrata je umjetnički oblikovana tabla s ispisanom 1862. godinom kao vremenom njene gradnje, a unutra su ovce, koze, krave, konj, magarac, kokoške... Ne zapahnjuje nas teški vonj balege, po oštrom mirisu prije bi se reklo da je to neka golema sušnica mesa. Domen i Vida, s djecom Filipom i Sofijom, s velikim gostoljubljem uvode nas u staru, prostranu kuću i poslužuju gorštačkom večerom od proizvoda njihova rada, sve je tu domaće, od kruha do slastica i voća. 

Pomrčina po kojoj smo stigli nije mi dala da raspoznam gdje smo se obreli, ali prvi jutarnji pogled kroz prozor sobe nametnuo je samo jednu pomisao: Kekec! 

(Uz dozvolu autora preneseno iz lista Divan, Travnik)

(zurnal.info)