DVIJE IZJAVE O OBRAZOVANJU: Aparthejd i deevolucija - izvan nauke, izvan razuma

IZJAVA PRVA: Podsjeti me šta to bješe aparthejd

Ministrica obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Srednjebosanskog kantona, Katica Čerkez, ovih je dana poručila jajačkim srednješkolcima, koji već duže vrijeme traže ukidanje „dvije škole pod jednim krovom“ – nije zgoreg po stoti put ponoviti: kovanica je bh. eufemizam za izraz „segregacija u obrazovanju“ ili „obrazovni aparthejd“ – da su ni manje ni više nego "projekat međunarodne zajednice i da idu u disko". Katica Čerkez je, zapravo, samo ponovila glupost koju je prije dvanaest godina, izazvavši također lavinu komentara u javnosti, u novinarski mikrofon istresla također bivša ministrica obrazovanja u ovom kantonu, Greta Kuna. Ona je izjavila, podsjećam, da je "sistem dviju škola pod jednim krovom dobar, jer se njime ne miješaju kruške i jabuke"[1]. 

Bilo bi, naravno, neozbiljno dokazivati da ove izjave nemaju apsolutno nikakvo uporište, prije svega, u savremenoj pedagoškoj praksi, a, bogme, ni i u širem društvenom polju, ma koliko pojedini internet intelektualčići, koji se osjećaju prozvanima stati u odbranu ministrice Čerkez, nalazili alibi u činjenici da je postojeći obrazovni sistem u Federaciji samo odraz nerješnih nacionalnih i političkih pitanja u većem bh. entitetu.

Ono čime bih se ovdje pozabavio jeste prilično plitko razumijevanje teze da će ukidanje „dvije škole pod jednim krovom“ dovesti do poboljšanja kvalitete obrazovanja, koje na portalima i društvenim mrežama izražavaju ponajviše oni koji u njoj nalaze, ni manje ni više, nego "argumente" za zadržavanje postojećeg stanja. Oni, tobože, ne vide vezu između ukidanja segregacije i kvalitetnijeg obrazovanja, pri čemu obrazovanje isključivo definiraju kao proces koji se odvija na relaciji nastavnik – učenik, a reorganizaciju ovih nakaradnih institucija, doživljavaju kao stvar političkog dogovora ili u prevodu: političke trgovine.

Takve bi valjalo podsjetiti da škola nije samo „jedan plus jedan“, nego je, pogotovo u multikulturalnim sredinama kakva je Bosna i Hercegovina, ona i razumijevanje i prihvatanje međusobnih različitosti između svih učesnika u nastavnom procesu.

Zahvaljujući tehnološkoj revoluciji i snažnom progresu liberalne misli u posljednjih nekoliko decenija, teme multikulturalizma i interkulturalizma postale su veoma važne u gotovo svim evropskim obrazovnim sistemima. Samo je još kod nas razmišljanje o djeci s različitim etničkim predznakom moguće izraziti clicheom o krušakama i jabukama koje se, eto, ne smiju miješati zarad inih političkih marifetluka. Onaj kome nije jasno da je ovdašnja obrazovna politika u direktnom sukobu, prije svega, s temeljnim civilizacijskim normama, a pogotovo s pedagoškom naukom i njenim dostignućima, ima prilično ozbiljan mentalni problem.

IZJAVA DRUGA: Smetljište historije ili evolucija 

Autor druge izjave, ili tačnije facebook statusa, kojime bih se ovdje pozabavio, bivši je ministar kulture i sporta u Federaciji BiH, Salmir Kaplan, sada predsjednik GO SDA Stolac, koji je, referirajući se na ukidanje darvinističke teorije o postanku čovjeka, koje ovih dana provodi obrazovni sistem u Turskoj, na svom facebook nalogu napisao sljedeće:

„Hvala Bogu kad se bar negdje neko nasao da ove debilske teorije posalje gdje im i jest mjesto - na smetljiste historije!“

Ukidanjem darvinističke teorije Turska se, zapravo, vraća u pred-darvinističko vrijeme. Nema to veze s tim da li je ili nije Darvinova teorija ispravna, odnosno da li je ili nije, kako već zvuči zvanično obrazloženje, „komplikovana za razumijevanje“: radi se naprosto o odnosu sistema prema nauci, odnosno o uspostavljanju kontrole nad obrazovnim sadržajem od strane ideološkog aparata.

Tako će djeca u turskim srednjim školama, koliko od danas, morati prihvatiti religijski koncept ljudskog postanja čime ova većinska islamska zemlja i zvanično odbacuje obrazovni sekularizam. Neće, naravno, Turska ovim aktom Darvinovu teoriju otpremiti na „smetljište historije" – to se može desiti samo onoga časa kada nauka dođe do pouzdanije teorije o ljudskom postanku ili, eventualno, pronađe egzaktan dokaz o Božijem prisustvu u kosmosu – nego će, naprotiv, reciklirati na to smetljište davno odbačeni srednjevjekovni pogled na svijet i čovjeka.

Ovakav postupak zvanične Ankare kao da je proizašao iz riječi Williama F. Buckleya (1925 - 2008), američkog konzervativca i kritičara koji je još tamo pedestih godina prošloga vijeka urlao da ispod okrilja akademskih sloboda obrazovne institucije sistema rade na tome da kršćane pretvore u ateiste.

I zaista, čini se da je najveći turski problem u tome što posljednjih godina ova zemlja prolazi kroz neku vrstu vlastitog makartizma, koji je, između ostalog, doveo do toga da tamošnje vladajuće političke elite o suštinskim stvarima razmišljaju upravo poput pomenutog Buckleya.

ISTA STRANA BARIKADE

Ono što me je prilično deprimiralo u cijelom ovom slučaju, nisu zapravo izjave same po sebi – navikli smo da je javni prostor u BiH prepun raznoraznih "bisera“, koji su ponekad toliko besmisleni da se na njih ne treba ni osvrtati – već naprosto činjenica da su na pomenuti Kaplanov post, brzinom svjetlosti, reagirali upravo oni koji su, na ovaj ili onaj način, pokušavali obraniti gore pomenutu izjavu ministrice Čerkez.

A stvar je, kada se jasno postavi, prilično očigledna: oba stajališta dolaze s iste strane barikade, onkraj nauke, onkraj razuma, što dovoljno govori o (ne)sposobnosti ovdašnjih političkih aktera da percipiraju probleme od šireg društvenog značaja u skladu s civilizacijskim normama. To je, zapravo, moguće samo u zemljama kakve su, na neki način, danas i BiH i Turska gdje intelektualni polusvijet, što iz straha, što iz želje za sticanjem moći, opravdava nacionalistički populizam.

[1] http://web.archive.org/web/20110823063712/http://www.2gimnazija.edu.ba/download/drugaprica/drugaprica6.pdf

(zurnal.info)