Visoke trave Zorana Žmirića: Balkanci smo, ne moramo se slagati

Edward St, Moorfield, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, lipanj 2012. godine

 

S nogama na sjedištu, Robert i Goran sjede na naslonu klupice i gledaju u Liffey. Robert puši i nervozno otresa pepeo, dok Goran zamišljeno ispija pivo. Šetnica uz obalu neuobičajeno je prazna, tek povremeno prođe pokoja mama gurajući dječja kolica. Goran zadovoljno mumlja dok ispija zadnji gutljaj. Krupnim dlanovima zgužva limenku, pa je spljoštenu baci pod klupicu. Zadovoljno mljacka:

− Otkud Staropramen? Što se slavi?

Robert otpuhne dim pa gleda labudove koji nečujno klize ispod mosta. Nevoljko frkne nosom:

− Kao da nam treba razlog? Evo, slavimo petak. Fakat ne kužim ljude koji stalno nešto čekaju kako bi si ugodili. Nisam jednom čuo ekipu kako kmeca… kad će Uskrs, jedu mi se šunka i jaja… kad će rođendan, jede mi se torta. Je l' ti netko brani jesti što te volja kad god hoćeš?

− Ou, ou, ou! – uzvikne Goran začuđeno. – Koja nervoza jebote, da nisi ostao bez bombona?

− Ne brini ti za mene – ispali Robert pa s opuškom koji još tinja pripaljuje novu cigaretu.

Goran otvori novu limenku i otpije kraći gutljaj. Robert otpuhne dim uvis pa pogledom prati oblačić koji nestaje. Govori:

− Kakvo vrijeme zadnjih par dana. Što je ovo, stiglo ljeto?

− Stiglo ljeto – ponavlja Goran. – Ali bez panike, proći će. Možda već do kraja dana.

Robert uvuče nekoliko kratkih dimova pa pljune sa strane:

− Dosta mi je više Irske, Iraca i ovog ljigavog vremena.

Goran se zagrcne pa iskašlje. Dok hvata zrak, čudi se:

− Jebote, baš si nadrndan danas. Otkud sad taj hejt? Do nekidan si govorio da su ti Irci super.

− Orci, a ne Irci – ispali Robert pa nastavi sipati otrov. – Na kurac mi idu skupa sa svojom selendrom kojoj se dogodila modernizacija, a u glavama su ostali oni isti od prije sto godina. Pa pogledaj te ljude u Blue Wateru, što god im kažeš, ljute se. Kažeš im da se sklone ispred neke trgovine jer blokiraju ulaz, kolutaju očima i gledaju te kao govno. Frajer ti priđe i pita te gdje je WC, ti mu daš znak da sačeka sekundu jer u taj čas imaš Krzysztofa na vezi, a on demonstrativno odlazi jer mu se nisi istog časa posvetio. Debil ne kuži da možda u tom trenu, netko negdje treba prvu pomoć ili je upravo izbio požar. Ne, to što on želi na WC najvažnija je stvar na svijetu. Marš!

Goran pogne glavu pa mjerka vrhove tenisica. Pomirljivo kaže:

− OK, ima i takvih, ali ipak malo pretjeruješ. Većinom su pristojan svijet i sam to znaš.

− Ma daj, molim te – podigne Robert glas. – Pristojan su svijet zbog podaničkog mentaliteta. Staneš liku na nogu, a on se tebi ispričava. Viče ʺSori, Soriʺ prije nego što je uopće shvatio što se dogodilo. Nije ni čudo što su ih Englezi toliko tlačili. Nisu ih trebali ni osvajati, vjerujem da su im samo upali na otok i rekli: ʺOvo je od danas našeʺ, a oni su na to rekli: ʺOK, Sori, Soriʺ.

Goran iskapi pivo i uzdahne.

− Ouuukej! Koji je tebi kurac?

Robert ga prostrijeli pogledom, a onda ga odmjeri kao da ga prvi put vidi. Povuče dim i pokaže rukom iza sebe.

− Pogledaj Newbridge. To je bio selo s nekoliko ulica usred pašnjaka i oranica. Vrginmost je za ovo bio Las Vegas. Onda je izgrađen Blue Water i sad cijeli Kildare gravitira ovamo. Ljudi tu dolaze kako bi radili, kupovali, pojeli ručak, popili kavu, otišli u kino, posjetili liječnika, kupili alat ili promijenili gume na autu. Kreću se među ljudima i osuvremenili su se, ali se oni sami zbog toga nisu promijenili. I dalje su to isti oni koje su odgojili neotesani farmeri. Pa jebote, pogledaj, pola njih se boji stati na pokretne stepenice, radije idu stubama, a u lift ulaze samo najhrabriji. Smijurija, jebote. Ovdje ništa nije vrijedno poštovanja.

Goran se stane smijati. Gleda u nebo i odmahuje glavom kao da je čuo vic s obratom koji nikako nije mogao naslutiti. Onda nazdravi prijatelju pa kaže:

− Hajde dobro. S druge strane, eto ti si urbani dečko od kojeg bi čovjek očekivao da je sa sobom donio neke manire, a u biti si sirovina i misliš da si bolji od drugih. Pa čak i u takvoj, kakvom je ti vidiš, primitivnoj i ruralnoj Irskoj, imaš bolji život nego što si ga imao u svom uglađenom, građanskom Zagrebu. Zaboravit ćemo na tren da u Irskoj svaki tjedan možeš imati novi posao, da u par mjeseci možeš uštedjeti za auto i da je relativno lako useliti u solidnu gajbu… samo ti nastavi mračiti.

− Daj pliz ne seri, nego makni tu cugu – otrese se Robert pa povuče nekoliko brzih dimova. – Samo nam fali da nas netko prijavi kako cugamo usred bijela dana.

Goran dohvati gornji dio trenirke i prebaci ga preko kartonske kutije s pivom. Ipak ne odoli, pa prokomentira:

− Koja paranoja. Jebe se policiji za dva glupana koji u podne piju na klupici.

− Ti piješ, ja ne – odvrati Robert. – I zovu se garda, a ne policija.

− Aha, garda? – stane podbadati Goran. – Je l' možda garda hrvatska? Srca su im junačka?

Robert zavitla opušak u Liffey pa ustane s klupice. Protegne se, propne se na prste pa ruke ispruži visoko iznad glave. Palčevima snažno pritisne pršljenove na vratu i promasira ih. Onda se vrati do klupice i gotovo sažaljivo pogleda prijatelja.

− Isuse, Goc. Pitam se planiraš li unaprijed dane kad ćeš biti seronja? Recimo, ponedjeljkom, srijedom i petkom odlučiš biti debil, pa to u kalendaru označiš crvenim?

Goran se zacereka pa otpije gutljaj. U to prođe suhonjavi starčić oslanjajući se o štap. Pozdravi ih veselo, na što Goran rukom sakrije limenku i uzvrati kimanjem glave.

− Pa Balkanci smo, što sad? Ne moramo se u svemu slagati, ali nismo zbog toga neprijatelji.

Robert zavuče ruku u džep, ali se sjeti da više nema tableta pa ljutito pljune.

− Problem s nama je u tome što nam je lakše zauzeti stranu nego razumjeti drugoga. Mi smo narod bez osnovne kulture, a o kulturi dijaloga bolje da šutim. Uvijek smo na nešto ljuti i željni smo dokazivanja. Jedva čekamo priliku kako bi drugoga stavili na mjesto. Ljudi se u Europi jedni drugima ispričavaju i za najmanje pogreške, a kod nas, kad se ispričaš nekome, on te, umjesto da to prihvati, dočeka sa psovkama. ʺOprostite nisam vas vidioʺ za odgovor nema ʺSve je u reduʺ, već ʺGdje gledaš budalo?ʺ ili u najbolju ruku ʺDrugi put paziʺ. Nama ne treba finoća, važniji nam je osjećaj superiornosti i kao takvi tražimo sebi slične. Živimo u horor petlji, eto, to su Balkanci.

Goran spusti limenku na klupicu i zaplješće. Onda prekine predstavu pa upita ozbiljno:

− Ali, ček malo. Znači, ipak je ponašanje uljuđenih Iraca poželjnije od našeg? Iako imaju, kako si ono rekao, sluganski mentalitet?

Robert prođe prstima kroz kosu i zagladi je prema potiljku. Osjeti kako ga probija znoj što mu pojača nervozu. Sastavi prste na vratu i uzdahne:

− Daj pusti me, čovječe. Danas mi je loš dan. Došao sam iz noćne i preskočio spavanje. Ne uspijevam vidjeti ništa pozitivno.

Goran ga gurne nogom.

− Daj, valjda ima i neka dobra vijest?

U taj čas šetnicom prođe mlađi par s malim djetetom i labradorom. Dok hoda ispred roditelja, maleni se nesigurno klima, pa ga tata pridržava zategnutim remenom kojim su ga vezali oko struka. Kimnu i pozdrave obojicu, pa se udalje niz rijeku dok pas odjuri daleko ispred njih. Robert ispod oka odmjeri obitelj, pa pogleda u Gorana.

− Psi slobodno trče, a djecu vode na uzicama. Nešto je tu jako krivo.

Goran ispije pivo, zgužva limenku pa otvori novu. Nazdravlja i nagovara prijatelja da se smiri. Kaže mu:

− Daj neku dobru vijest. Iskopaj nešto.

Robert stisne šake i uvuče se u sebe. Zgrči sve mišiće. Onda puhne kako bi se umirio, pa kao da je konačno i uspio, osjeti natruhu olakšanja. Čak izvuče i slabašan osmijeh.

− Dobra vijest? OK, evo je. Imam nekoga.

Rečenica dočeka Gorana u pola gutljaja. Podigne obrve u čudu, zadrži dah, pa konačno proguta ostatak piva. Zatrese glavom u nevjerici.

− Jebote, pa to je odlična vijest. Tko je mala?

Robert obriše znojne dlanove o hlače, pa zapali novu cigaretu.

− Zove se Oona.

− Kao rijeka Una? – prenerazi se Goran. – Bosanka?

Robert nekontrolirano prasne u smijeh, no brzo se smiri pa objasni slovkajući imena:

− Nije U, n, a, već O, o, n, a. Unuka Kralja Connorsa.

Goran ušuti i poluotvorenih usta gleda u Liffey. Onda nakrivi glavu i promotri Roberta kao da pokušava razumjeti je li riječ o šali. Kad shvati da je priča ozbiljna, teškom mukom proguta slinu i prošapće:

− To je ona s malko klempavim ušima? Zna doći u Blue Water. Kad god je vidim, znam da iza nje ide dobro dupe. Prijatelju moj, što da ti kažem? Pa ti si… totalni kreten.

Dim cigarete uštipne Roberta za oči pa mu krenu suze. Dlanovima protrlja zatvorene kapke i razočarano odmahne glavom.

− Dobar se čovjek raduje tuđoj sreći.

Goran se pribere, pa nekoliko puta brzo trepne, kao da se pokušava vratiti u stvarnost iz koje je na trenutak nestao. Suzdržano govori:

− A ono, sori frende, ako ti misliš da si se usrećio time što opet natežeš Ciganku, ouuukej.

Robert ustane s klupe, stane ispred Gorana i strogo ga pogleda:

− Uspori Gorane, polako… žena je u redu… i još nismo službeno u vezi, ali radimo na tome.

Goran se uzvrti pa stane puhati u čudu:

− Čuj to, nije službeno? – onda mahne rukom prema crkvi s druge strane obale. – A bit će kad budemo bacali konfete ispred St Conletha, je l'?

Nastane tišina. Čuje se samo klepet labuđih krila po površini rijeke. Goran se povuče u sebe, pa ispod oka pogleda prijatelja. Shvati da je pretjerao i posrami se. Umjesto isprike nastavi:

− Gle, važno je da si ti sretan, jebe ti se što ja trkeljam. Realno, ljudi te danas pitaju za djecu, brak, posao, a nitko te ne pita jesi li sretan. Kao da žele o tebi čuti sve, samo ne i to. S tuđom srećom ljudi se nekako najteže nose, ne znaju što bi s njom i ako je namirišu na tebi, nikako ti je ne mogu oprostiti.

Robert gleda ispred sebe i kima glavom. Znoj mu klizi niz leđa i natapa mu majicu. Onda povuče dim i promrmlja:

− Stalo mi je, a ni ona nije ravnodušna. Ali boji se. Strah od nepoznatog. I tradicija. Ali popustit će i najvjerojatnije ćemo otići nekamo zajedno.

Goran ispije pivo i energično zgnječi limenku. Prevrće je po rukama i uzbuđeno govori:

− E čekaj sad malo, ovo mijenja stvar. Tradicija je svetinja!

Robert sjedne natrag na klupu i opusti leđa uz naslon. Baci dogorjelu cigaretu na pod i gleda je dok tinja. Goran se spusti s naslona i sjedne do njega. Između prstiju prevrće zgnječenu limenku piva, pa je odmjeri i zavitla u Liffy. Labudovi se prestraše i zaklepeću krilima pa se udalje prema mostu. Goran suho prošapće:

− Ozbiljno ti govorim. Bilo bi fer da odeš svojim putom i ne tražiš od nje da se zbog tebe odriče svog identiteta.

Robert se podsmjehne.

− Kao što si se ti odrekao svoga?

− Molim? – zaškilji Goran. – Što lupetaš?

Robert zgrči prste pa šake zgura u džepove vjetrovke. Govori sporo kao da ga iznutra ne izjeda nervoza.

− Dok smo bili u JNA, mladim vojnicima si držao predavanja kao da si usred Utrina. Ekavica ti je išla na živce, a sad ti se u govoru više osjeti to srpsko zatezanje nego zagrebački.

Goran se zapanji pa ga iskosa prostrijeli pogledom.

− A to kako govorim, to me kao određuje ili što? Pa kako ti govoriš? Gdje ti je kaj? Ostao u Mostaru? Što to govori o tvom identitetu?

− Ja ne mijenjam zastave – odvrati škrto Robert.

Goranu krv udari u lice, pa zaurla:

− Zastave? A koja je tvoja zastava? Baš me zanima!

− Nemam ja zastavu – i dalje je kratak Robert. – Za razliku od tebe koji ih imaš nekoliko.

− Nekoliko? – snebiva se Goran.

− Pa nemaš li? – podigne Robert glas. – Za svaku priliku po jednu! Igrao si košarku pod hrvatskom zastavom, borio se protiv nje pod zastavom Krajine. Otišao si u Beograd pod treću zastavu, da bi na kraju došao u Irsku kao hrvatski prognanik iz Srbije. Tko si ti čovječe? Hrvatski Srbin ili srpski Hrvat? Srpski izbjeglica ili hrvatski disident? Krajišnik možda? Branitelj ili agresor? Tko si ti, Venderu? Kako ti sebe vidiš?

Goran ustane i protegne noge. Stane naspram Roberta i ljutito odreže:

− Ja agresor? Jedinu agresiju ste izvršili vi Hrvati i to na državu u kojoj ste živjeli četrdeset i pet godina.

Robert otpuhne nezainteresirano. Goran zaokruži ramenima i nekoliko puta nagne glavom u stranu. Kralješci zapucketaju i ugoda mu strujne tijelom. Duž šetnice protrči grupa džogera, pozdrave ih. Goran uzdahne i nimalo svadljivo pogleda Roberta:

− Ja sam ponosan na svoje porijeklo. Šteta što ti to smeta.

Robert složi grimasu kao da se čudi, pa se posprdno otrese:

− Smeta? Ništa meni ne smeta. Ja jedino ne kužim. Taj ponos, recimo. Svi vi koji ste ponosni na to što ste Srbi ili Hrvati, ponosni ste zato što nemate na što drugo biti ponosni. Niste vi puni sebe zbog toga što ste i tko ste, već zato što u životu niste napravili ništa na što bi bili ponosni. To vam je domet, rođenje u nekoj obitelji.

Rekavši to i on ustane s klupice pa stane podalje od Gorana. On pak izvadi upaljač iz džepa, otvori ga i pomiriše benzin. Onda mu sporo priđe, toliko blizu da osjeti miris njegova losiona. Procijedi s gorčinom u glasu:

− Znaš što, Lončaru? Ti se sprdaš s mojom sudbinom, zabavlja te nabrajati gdje me je sve život bacao, a to što sam se posvuda potucao i na koncu krvavo izborio svoje mjesto tu na otoku, to ti je smiješno. Nabijaš mi na nos rat, kao da sam ja iz rata izašao s nekakvim profitom, a ne s traumom. I pitaš me tko sam? A tko si ti, prijatelju? Omogućio sam ti novi život, a ti se ne prestaješ uvaljivati u sranja. Ne vjerujem da je pljačka u Diamond Dustu bila baš slučajno u tvojoj smjeni. I onaj posao u Dublinu… Koji kurac je ono bilo? Koliko si para digao u tih sat vremena kad si sebi kupio Tag? Nosiš masku uzornog, samohranog oca, a otkad si tu, Mihaela je više kruha pojela u mojoj nego u tvojoj kući. Ti si najobičniji sebični gad, krimos i tabletoman. I ti meni držiš prodike? Ti?

Robert osjeti navalu bijesa. Poželi ščepati Gorana za vrat, ali u zadnji čas se suzdrži. Odmakne se i cikne ironično:

− O, izvini molim te, što si u ratu prošao sranja. Stani u red i uzmi papirić s brojem. Uostalom, što meni plačeš? Idi žali se onome tko ti je ucrtavao kuće koje moraš zapaliti.

Goranu se odsijeku noge. Jedva izgovori:

− Što si… to… rekao?

Robert pljune prema njemu.

− Marš! Lažovčino!

Goran zatetura pa priđe klupici s namjerom da otvori novu limenku. Ipak odustane, gurne ruku u džep i stisne upaljač. Odnekud skupi snagu i vrisne:

– Ma što ja to lažem?!

Robert se zaleti, dohvati ga za nadlanicu i zadigne mu rukav. Na Goranovoj se koži ukaže nekoliko ljubičastih ožiljaka nepravilna oblika.

− Ovo! – zaurla Robert. – Misliš da sam glup? Da nisam skužio o čemu je tu riječ?

Goran naglo povuče ruku i odgurne ga. Robert zagrmi:

− Mirna savjest je najmekši jastuk, je l' tako Gorangutane?

− Jedi govna, debilu! – prosikće Goran bijesno. – Tebi bih trebao polagati račune za svoj život?

− Ne meni, već sebi! Samo kad bi imao muda – pljune Robert, okrene se i ode duž šetnice.

U Liffyju se krenu ocrtavati oblaci. Kristalnoplava boja vode poprimi sivu notu. Dan odjednom postane tužniji. Sunce se rastopilo u nedefiniranu mrlju koja nad Newbridge spusti zavjesu boje mladih sunovrata. Robert osjeti snažno probadanje u želucu. Presavije se od bolova pa se obujmi rukama oko struka. Gotovo posrćući, dovuče se do auta, sjedne i s teškom mukom pogodi ključem bravu. Nakon desetak minuta grozničave vožnje, parkira ispred kuće, dovuče se do ulaza, pa uđe u dnevnu sobu. Drhteći, svuče se i ostane u donjem rublju. Krene prema tušu, no malaksao, odustane. Osloni se leđima o zid, pa klizne do dna i sjedne na pod.

(zurnal.info)