Čitajte poeziju Zorana Žmirića: A spaljeno selo šuti...

hodam po zgarištu nekog sela

nagorjele grede kuća vire iz snijega 

pod nekim čudnim kutovima 

k'o čačkalice kad bi ih bez reda 

rasuo po travi

pa ih gledao 

iz prilične blizine

 

iz daljine 

ako me sad netko gleda

čini mu se da ono mrav gmiže 

po tanjuru punom raskašanog griza 

s čokoladom

 

i smiješno je što od sela 

ostao je tek jedan zid 

sve se srušilo, smrvilo

pod nogama škripi crijep s krovova

a na onom zidu što nije pao

s čavla visi fotografija neke djece

 

gledam tu sliku kako stoji 

pod pravim kutom

netaknuta

ona jedina u svom kaosu

ni staklo joj nije napuklo

čak se nije ni zaprašila jako

 

i mislim kako nije najgore to što ćemo 

djeci ovakav svijet ostaviti

već što oni neće doživjeti

da ga za nama popravljaju 

 

...

 

budim se kraj hladne peći

dlanove uranjam u nebo

umivam piljevinu iz očiju

kroz prozor se nazire obris šume

rastapa se poput snijega kad u njega ulegne 

vrela čahura

zubato sunce odgriza proplanak

zlatnom trubom vabi životinje iz rupa

trag u mrazu dubok je i svjež

jutro miriši na čaj od kadulje

ukočeni list se otkine

pod njim zadrhti lokva

kaže da nije sve mrtvo

a spaljeno selo šuti

 

...

 

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

 

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio 

kako crvena karirana košulja mog brace 

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće 

gore dolje bez nekog vidljivog cilja

 

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica 

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

 

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i mada nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

 

jer rat je – 

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične – 

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale – 

pismo sveto 

za 

sve to

 

...

 

preko polja

staklo mi približava tuđe lice

jednim pokretom mogao bih mu

provući olovo kroz oko

to bih i učinio kad

u njegovim očima ne bih vidio

moj davno izgubljen spokoj

zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega

u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi

ljetuje s djevojkom

spavaju u šatoru

jedno drugome kremom hlade ubode komaraca

ljube se

useljavaju u mali stan

farbaju zidove

na podu vode ljubav

ne želim to prekinuti pa gledam dalje

on cupka dijete u krilu

pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom

više je kašice na podu

on se smije i ljubi ga u musave obraze

ona pristavlja ručak

prostire stolnjak i postavlja tanjure

sporo se kreće, smeta je veliki trbuh

nosi visoko, sigurno je muško

ja, vladar njegovog života

sve mu to dopuštam

skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu

želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio

njegov život koji još nije proživio

odselit ću se u njegov grad

pratit ću ga

njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta

zbližiti se s njom

postati joj ljubavnik

bit će to naknada za glad koju osjećam

za blizinom

dodirom, daljinom

do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene

šeće s one strane polja

godi mi spoznaja da mi je nadsvijest

konačno poslala motivaciju

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan

to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti

za svakog neubijenog povući ću recku

metkom koji mu je bio namijenjen

sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam

tako ću postati najveći neubojica

koji je hodao ovim poljima

i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti 

 

...

 

pitaš gdje su mi misli

daj mi cigaru da zavrtim ti priču

danas je točno godinu dana kako sam bio na maturalcu

toskana frende, i vatre mi daj... 

e tako

 

toskana dakle, čempres, brežuljci 

stomake obronaka raspucali vinogradi 

zlati se zelen, zeleni se zlato

tjestenina iz siene

pizza iz lucce, quattro formaggi 

caciotta, stracchino, mozzarella, pecorino

pečene masline i crno vino 

butelje opletene suhom trskom

enoteca la madia, sapori toscani

chianti

 

a ferrara frende

bakreni krovovi, stakleni vrtovi 

bršljan, cigla i kamene volte

bicikle na mostu, zadah starina

široki prozori sa puno tajni

lucrezia borgia, damast draperija

 

kako mi nedostaje ta šarena tapiserija 

visoki tornjevi san gimignana

da mi je sad jedan, tu na čistini

da mi se uspeti do samog vrha

istjerati laste ispod zvonika

pod prsnuti crijep zaleć' 

mandulata puna trbuha

duboko udahnuti miris 

ječmenog kruha

i vjetar

postaviti snajper pa da vidim 

tko će mi prići na kilometar

  

...

 

jednom su me, na prevaru

odveli na književnu večer 

udovica mesnatih bokova

s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi

 

(koju sam inače znao iz viđenja - živjela je u staroj zgradi od crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta) 

 

ronila je gorke stihove

opterećujući nazočne 

čas sobom

čas pokojnim mužem iza kojeg je također 

ostala pokoja pjesma

 

pjesnikova žena

postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti

svašta se dalo čuti 

po svršetku njezina kazivanja 

samo ako si imao živaca priključiti se 

kritičarskom krugu kojeg je optrčavao sivi pinot 

 

zapitali su se umnici

nije li bol jaka inspiracija

ili ga je oplakivala 

mučki, lopovski, kurvinski

njegovim vlastitim stihovima

 

tad o tome nisam imao mišljenje

i nemam pojma od kud mi je 

baš ona sad pala na pamet

no prisjećam se i mislim

nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom

pa makar i njegovim

slici koja se time da stvoriti

ne može se odreći mekoća 

i putenost što miriši na neprozračeni stan 

s demode tapetama floralnog dezena

oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa 

unutar kojih se dvoje 

jedno drugome 

na neko vrijeme posvećivalo

 

slika koja se nije i neće dogoditi

življa je od mene samog

stojim pred starom zgradom 

od crvene cigle 

na brdu iznad grada

pokušavam uhvatiti siluetu žene

ne uspijeva mi

pa se dižem 

i uspinjem do prozora 

razmičem zastor od zelenog brokata

s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena

i pitam je

bi li meni poklonila stih

evo, ako želi, sam ću ga napisati

samo neka mi ga pročita jednom

neka slaže da je njezin

i da ga je napisala onda 

kad sam joj se ritnuo

i time joj naježio sve dlake 

na vratu i drugim mjestima

pitam je

bi li stih poklonila ratniku 

ili meni

koji je od sebe samog 

sve bitke izgubio

 

... 

 

budim se kraj hladne peći

dlanove uranjam u nebo

umivam piljevinu iz očiju

kroz prozor se nazire obris šume

rastapa se poput snijega kad u njega ulegne 

vrela čahura

zubato sunce odgriza proplanak

zlatnom trubom vabi životinje iz rupa

trag u mrazu dubok je i svjež

jutro miriši na čaj od kadulje

ukočeni list se otkine

pod njim zadrhti lokva

kaže da nije sve mrtvo

a spaljeno selo šuti

 

... 

 

svako malo nazovem psihijatriju i pitam 

imaju li u kartoteci odbjeglog pacijenta koji se zove kao ja 

kad odgovore da nemaju

ugasim TV 

skuham si čaj od kamilice

zavalim se u fotelju 

i kažem sebi: 

dobro je. ipak nije do tebe.

 

 

O Zoranu Žmiriću

Rodio se, školovao, živi i radi u Rijeci.

Bibliografija: 

Kazalište sjena (Adamić, 2002.)

Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.)

Blockbuster (VBZ, 2009.)

Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.)

Snoputnik (HDP, 2014.)

Zapisano metkom (2015.)

Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.)

Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.)

Kaleidoskop  (Hena com, 2019.)

Dobitnik je nagrade „Književno pero“ za najbolju knjigu godine 2009./2010. („Blockbuster“) koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo.

Dobitnik je Godišnje nagrade Grada Rijeke u 2011. za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture tijekom 2010. godine.[2]

Pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe 2013.[3]

Dobitnik nagrade "Fran Galović" 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.)

Svirao u riječkim bendovima Grč, Grad i Laufer.

 

(zurnal.info)